Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

17. listopada 2003. godine Opća skupština UNESCO-a usvojila je Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine.

U njoj se donosi definicija nematerijalne baštine i pojašnjavaju oblici u kojima se ona pojavljuje:

• usmena predaja i izričaji, uključujući jezik kao sredstvo komunikacije nematerijalne kulturne baštine;
• izvedbene umjetnosti;
• običaji, obredi i svečanosti;
• znanje i vještine vezani uz prirodu i svemir;
• tradicijski obrti.

Naravno, kao i svaka druga definicija, ni ova nije savršena. I dalje postoji niz pojava koje ne ulaze ni u jednu od ovih kategorija. No, definicija nam je potrebna kako bi se dobra mogla kategorizirati i, u krajnjem slučaju, vrednovati za upis na internacionalnu listu.
Konvencijom je određeno da se kao način zaštite uzima oblik liste. Svaka je država članica UNESCO-a slobodna predložiti element za upis, a o upisu odlučuje posebna UNESCO-ova komisija.

Konvencijom su stvorene ne jedna, već tri liste:

• Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva,
• Lista nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita i
• Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta.

Lista je odabrana jer se pokazala uspješnom metodom pri Konvenciji o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972. godine. Uz ove tri liste internacionalnog karaktera, slične su liste dužne oformiti i sve države članice UNESCO-a. Na ovaj se način stvara pregledan popis zaštićenih dobara pojedine države ili svijeta, podaci su lako dostupni na internetskim stranicama svim zainteresiranima te je olakšano širenje znanja i popularizacija ovog vida baštine. No, liste imaju i negativnu stranu. Protivnici ove vrste zaštite najglasnije govore o tome da lista ima natjecateljski karakter. Zaista, brojeći kulturna dobra koja je Hrvatska upisala na Reprezentativnu listu dolazimo do brojke 17 (na sve tri liste). Puno više od Srbije koja ima 3 upisana dobra ili Slovenije s njih 4. Znači li to da je Hrvatska „kulturnija“ država od svojih susjeda? Nikako. To samo znači da Hrvatska ima pripremljeniju administraciju koja provodi proces upisa.

Nekoliko je prijedloga na koji bi se način mogla štititi nematerijalna baština, a da to ne bude lista. Prijedlog američkog muzeja Smithsonian je organiziranje velikih tematskih internacionalnih festivala. Zvuči vam neobično? Takav primjer imamo i u Međimurju – međimurske popevke. „Smotra međimurske popevke“ održava se jednom godišnje i, za razliku od liste koju pretražujete na internetu, na Popevkama možete uživo čuti, vidjeti, doživjeti izvorne nositelje vještina.

Velike su mogućnosti prezentiranja nematerijalne baštine i eko-muzeji, muzeji koji nemaju stalan postav ni građu, već samo interpretaciju. Eko-muzeji nastaju na temelju potrebe zajednice da izrazi element koji je njima svojstven (kao što je prepoznatljiv simbol Belice krumpir). Upravo ta potreba zajednice da izdvoji jedan element, posebno ga štiti i prenosi dalje upisana je u srž nematerijalne baštine.

Na koji se god način štitila, svako zaštićeno nematerijalno dobro je živo dok ima onih koji ga prenose. Jednom kad nositelji vještina nestanu, prestaje i status zaštićenog dobra, kako na nacionalnoj, tako i na internacionalnoj razini. Uloga pojedinca u procesu zaštite nematerijalne baštine je od iznimne važnosti. I ovaj tekst u dva dijela maleni je doprinos popularizaciji tog vida baštine.