Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

Ovih dana svjedoci smo nemilom događaju trovanja čak 50 milijuna pčela u košnicama diljem Međimurja. Slučajno ili namjerno, najvjerojatnije je jedan jedini čovjek nepromišljenim činom ugrozio krhak ekosistem. Sistem u kojem su pčele izuzetno bitan dio. Sistem za koji kao da stalno zaboravljamo da smo i mi dio njega.

Prije dva tjedna imali ste prilike čitati o medu i vosku, a danas ćemo zakoračiti korak unazad i posvetiti se samim pčelama.

Pčele su kukci koji su u Europu došli iz Afrike (jednako kao i ljudi). Izuzetno su bitne za ljude jer oprašuju gotovo sve biljke, voće i povrće kojima se hrane. Osim što oprašuju cvjetove, korisni su nam i njihovi proizvodi – med i vosak.

Med je prirodni zaslađivač, ne kvari se na visokoj temperaturi i u njemu ne mogu preživjeti bakterije što znači da je siguran za prehranu. Vosak se koristi za izradu svijeća i zavjetnih darova (votiva) te u liječenju.

Za razliku od nas danas, Slaveni su u pretkršćansko doba cijenili pčele. Još i danas postoji izreka: „Marljiv kao pčela“. Nesumnjivo joj je izvor daleko u našoj prošlosti. No, opčinjenost pčelama ne zadržava se samo na razini kratkih usmenih formi. Svoje su mjesto pčele dobile i u mitskoj slici o drvu svijeta.

Slaveni su svijet zamišljali kao ogromno stablo, najčešće se spominje hrast. Njegovo korijenje nalazi se ispod površine zemlje, u vodi i dom je boga podzemlja, Velesa. Krošnja drva svijeta zadire u nebeske visine i u njoj stanuje bog neba, Perun. Deblo pak predstavlja svijet živih. U vodi se kao simbol Velesa prikazuje zmija ili zmaj, u krošnji orao predstavlja Peruna, a oko debla lete pčele. Možemo li onda smatrati da su pčele zapravo ljudi?

Pojednostavljeno bi takva shema izgledala ovako:

  • Voda – zmija/zmaj – Veles
  • Deblo – pčele – ljudi
  • Krošnja – orao – Perun

U narativu o drvu svijeta i med ima svoju ulogu. Naime, na ljetno Ivanje, odnosno danas, mitska braća blizanci Mara i Juraj liježu pod stablo i konzumiraju svoju vezu dok na njih pada medena rosa. Ova vizualna slika baštinjena je od drugih, znatno starijih zajednica. Već u vrijeme babilonske države, gotovo 4000 godina prije Krista, zabilježen je običaj da otac mladenki 29 dana (jedan lunarni mjesec) nakon vjenčanja daje napitak od meda kako bi takav luksuz i obilje imala cijelog života. Med je ovdje simbol blagostanja, ali i plodnosti.

Što mislite, je li ova tradicija preživjela do danas? Da, jest! Medeni mjesec je putovanje na koje idu mladenci nakon vjenčanja i većina ga ljudi ne povezuje s medom. Putovanje jest novina u ovom običaju, ono nije bilo uobičajeno do 17. i 18. stoljeća kada započinju učestalija turistička putovanja. Takvo putovanje obično ne traje 29 dana, jer bi bilo preskupo. Isto tako rijetko koji par na svom medenom mjesecu pije napitak od meda. No uspomena na važnost meda u ovom razdoblju zadržana je u samom nazivu ovog običaja za koji danas svatko zna.

Komentari

Komentara