Piše: Lea Šprajc

Otprilike do polovice 20. stoljeća u nekolicini međimurskih sela u okolici Čakovca (Mala Subotica, Palinovec, Palovec, Orehovica, Belica, Kvitrovec i Štefanec) na svadbenoj se svečanosti izvodio ples mladih sneha z bidrami na glavi. Riječ je o osobitom svadbenom predstavljačkom obliku koji je, osim pjesme i plesa, uključivao i poluimprovizirane dijaloge glavnih svadbenih dužnosnika, podsnehalje i starešine.

U plesu z bidrami sudjelovale su isključivo mlade snahe. Obično poslije svadbene večere ili poslije ponoći, mlade su snahe izašle pred svatove i u glavnoj prostoriji gdje se održavala svadbena svečanost plesale kolo. Svaka je od njih na glavi imala poveći kolač okruglog oblika, tzv. bidru ili pogaču. Naziv bidra potječe od mađarske riječi bodra, što znači rebro. Naime, zemljana posuda koja je služila za pravljenje kolača bidre, bila je rebraste površine. Takve posude (također bidre) danas u Međimurju aktivno izrađuju još samo Lovro Pergar iz Zasadbrega i Đurđica Horvat iz Svetog Urbana.

Mlade su snahe osobito pazile da im bidra tijekom plesa ne sklizne s glave, što se smatralo ne samo sramotnim, već i neprimjerenim, jer je bidra kao kolač ili kruh ujedno i božji dar. Kršćanska simbolika kruha kao dara božjega dolazi do izražaja i u običajnoj obvezi da se kruh prije rezanja mora prekrižiti. Osim toga, ne kaže se slučajno – Dok boš znal kuruzo kopati, unda si moreš i kruha narezati. Kruh, dakle, valja zaslužiti i odnositi se prema njemu s punim poštovanjem. Zabave radi, ponekad bi koji veseo uzvanik namjerno ometao snahe u plesu, s ciljem da im poruši bidru s glave.

Ples mladih snaha naizmjenično je bio prekidan dijalozima podsnehalje i starešine. Podsnehalja bi skinula bidru s glave, došla pred starešinu i pitala ga: „Gospon kapitan, elj more of dar na vaš oltar?“ Starešina bi prvi put odgovorio da bidra nije dovoljno zdelana, drugi put da nije dovoljno pečena, treći put da nema dost orehi (…), što je značilo da snahe, a s njima i podsnehalja, moraju još plesati, i to tako dugo dok starešina ne kaže da je bidra dobra i sprema za oltar. Napomenimo da podsnehalja nije otvoreno iskazivala tobožnje nezadovoljstvo starešininim sudom. Odnos podsnehalje i starešine tijekom ovog predstavljačkog oblika ilustracija je društveno prihvaćenih rodnih uloga, koje će i mladenci morati obnašati u skorašnjem bračnom životu.

Marija Novak znakovito primjećuje da se bidra, osim u svadbenim običajima, pojavljuje i u običajima uz rođenje djeteta. Nakon što se dijete rodilo, krsna kuma dolazi mu u posjetu noseći na glavi košaru s onoliko bidri koliko je u kući bilo članova. Na povratku bi joj domaćica jednu bidru vratila natrag u košaru. Usporedna pojavnost bidre u običajima uz porod i u svadbenim običajima, konkretno svadbenome plesu z bidrami, prema mišljenju spomenute autorice potkrepa je bidre kao simbola plodnosti.

Ples z bidrami svojom strukturom i funkcijom u svadbenome kontekstu veoma podsjeća na ples na zelje koji je, za razliku od plesa z bidrami, zabilježen u većini međimurskih sela. Je li u slučaju plesa z bidrami uistinu riječ o uskoj lokalnoj tradiciji, ili su snažne sile zaborava s vremenom učinile svoje, pitanje je koje ostaje otvorenim.