Piše: Lea Šprajc

„Ne ostavljajte svojoj djeci samo sjećanja“

Zdenko Bašić. Sa stvaralaštvom ovog osebujnog zagrebačkog multimedijalnog umjetnika susrela sam se prvi puta na izložbi „Vjetrove sjene“ u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu 2017. godine. Zdenko Bašić bavi se animiranim filmom, režijom, ilustracijom, scenografijom, dizajnom (…) i u svakom od navedenih područja ostvaruje iznimne rezultate.

Bliskost s Bašićevim umjetničkim izričajem osjetila sam ponajviše zbog zajedničkog interesa za narodne priče, predaje, legende i druge usmene forme koje ovaj autor originalno ovjekovječuje služeći se raznim medijima. U nastavku ću se osvrnuti na Bašićevu knjigu „Sjeverozapadni vjetar: O vilenjacima i elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskog kraja“ iz 2011. godine. Na temelju knjige snimljena su 2017. i četiri istoimena dokumentarno-igrana serijala.

Knjiga „Sjeverozapadni vjetar“ nastala je prema pričama i predajama koje je Bašić kao dječak slušao od svojih baka. Već temeljem omjera teksta i slike daje se naslutiti da primat u knjizi imaju ilustracije, što i ne čudi s obzirom na činjenicu da je Bašić prvenstveno likovni umjetnik. Narativna fabula je rudimentarna, kratki tekstni odlomci međusobno su neovisni i za njihovo razumijevanje nije presudan kontekst cjeline. U svakom odlomku jednostavnim je jezikom ispričana po jedna predaja i to redoslijedom koji se oslanja na tijek godišnjih doba, od zime ka ljetu. Sjeverozapadni vjetar iz naslova knjige provodni je motiv koji sve predaje povezuje u jedinstvenu fabularnu cjelinu. Autor ga je zamislio kao svojevrsna šaptača drevnoga znanja koje dopire samo do uha koje „umije razumjeti“.

Bašićeva knjiga donosi vrijedan i opsežan predajni repertoar. Mnoge predaje koje bilježi Bašić nalazimo i na širem sjeverozapadnom hrvatskom području, pa tako i u Međimurju. Spomenimo kao primjer vjerovanje u tzv. mrake, noćna bića kojima se plašilo djecu kada bi predugo ostajala igrati se vani. Bašić spominje i vile suđenice koje tek rođenome djetetu proriču sudbinu; muru i mračnaka, noćna bića koja napadaju čovjeka u snu; nevidničiće, bića koja u obliku bijelih kugli lebde u zraku i traže onoga tko je skrivio neko zlo; bića koja nastanjuju različito cvijeće, visibabe, zvončiće, đurđice, jaglace, kukurijek; crne jagare koji se neprijateljski odnose prema lovcima koji love u „svete“ dane itd. Imanentno slikovit karakter ovih predaja dodatno osnažuju prekrasne Bašićeve ilustracije koje svekolikom vilinskom svijetu o kojem autor pripovijeda daju stvarnosnu dimenziju.

Vilinski svijet i jest stvaran, on postoji usporedo s ljudskim. Točnije, postojao je usporedo s ljudskim sve dok ga glasna buka suvremenog čovjeka nije utišala. Bašić, međutim, lijepo poručuje da vilinski svijet ipak nije posve iščeznuo, već je „tu kraj vas, možda odmah iza ovog parkirališta, ondje u šumarku kraj autoceste ili iza one betonske zgrade. I skriva ljepotu i tajne koje još može čuti i vidjeti svatko tko je voljan“.

“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.