Piše: Janja Kovač magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

U međimurskim popevkama često čujemo da je Međimurje malo i ravno. Ali, ma kako ravno bilo mora imati svoj najviši vrh. Većina će ljudi reći da je to Mohokos sa svojih skromnih 343 metra. Da to baš i nije tako, piše geografkinja Mihaela Mesarić navodeći da je od Mohokosa za cijeli metar viši Cimermanov breg.

No, vratimo se mi Mohokosu. Na poticaj etnologinje Lidije Bajuk ovim zanimljivim nazivom pozabavio se poznati hrvatski indoeuropeist i slavist Radoslav Katičić. Naime, Bajuk se zapitala ne skriva li se u korijenu ovog naziva Mokoš.

Tko je Mokoš? Ona je, prije svega, žensko slavensko božanstvo. Njena ženska narav očituje se u simboličkoj ulozi u zazivanju plodnosti koje nam je ostalo zabilježeno u ruskim ljetopisima iz srednjeg vijeka koje pišu redovnici koji pokušavaju satrti pretkršćanska vjerovanja kod Slavena.

Mokoš je „božica Majka“, ona koja čini da zemlja rodi. To čini tako da vlaži tu zemlju vodom na što nas upućuje i njeno ime. Ono potječe od istog indoeuropskog korijena kao i glagol močiti te pridjev mokar. Istraživači koji su se bavili svetim pretkršćanskim slavenskim obrednim tekstovima smatraju da je marijanski kult direktni odjek kulta štovanja ženskog božanstva, od kojeg je vjerovanje u Mokoš jedan od odjeka.

FOTO: Iva Lulić

Katičić je izazov istraživanja naziva Mohokos spremno prihvatio. On Mokoš vidi kao božanstvo koje je zajedničko Baltima i Slavenima iz vremena kada ovi narodi i jezici imaju zajedničkog pretka – Baltoslavene. Žensko božanstvo u sebi ujedinjuje suprotstavljene karakteristike Peruna i Velesa. Riječima Radoslava Katičića ona je „jednom na prijestolju postavljenom na vrhu gore, a onda pri blatu u dolu, na mutnoj močvarnoj vodi. Gore na prijestolju, dosuđuje sreću i blagodat, a dolje, na mutnoj vodi, nevolje i tugu“.

Istraživanje lokaliteta Mohokos započeo je odlaskom na teren i širom otvorio oči. Svi koji ste bili na Mohokosu znate i sami da pogled nije bogzna kakav. Dapače, neuglednost ovog mjesta i blizina prometne ceste uspješno doprinose nevidljivosti ovog mjesta. No, Katičić je ipak vidio nešto. Okrenuvši se na jug vidio je Ravnu goru, Macelj, Strahinčšicu, Ivanščicu, Medvednicu i Kalnik. Pogled na gorje koji se pruža s Mohokosa velik je prinos tvrdnji da naziv Mohokos zapravo znači Mokošin vrh.

Ako je ovo vrh na kojem se smjestila Mokoš, onda negdje u blizini mora postojati i dol. Katičić ga našao u obližnjem Svetom Jurju na Bregu. Prije nego što je svetac zaštitnik župe postao Juraj, crkva je bila posvećena Mariji Lauretanskoj. Isto je tako prije mjesto Sveti Juraj na Bregu nosilo drugi naziv. Zvalo se Sveti Juraj med vodami i Sveti Juraj na jezerami. Tako je Katičić uspio smjestiti Mokoš na suhi vrh Mohokos te u dolinu koja je nekad u svom imenu nosila vodu.

Ako je Katičić u pravu, onda Međimurje pored Pozoja čuva ostatke vjerovanja u još jedno slavensko božanstvo – Mokoš.

“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.