Piše: Lea Šprajc

Tradicijski božićni običajni ciklus u hrvatskim krajevima završava 6. siječnja, blagdanom Sveta tri kralja. Ljudi so govorili da je tie dien vekši svetek nek Božič kajti so se na tie dien došli tri kràji pokloniti malomu Jezušu. Biblijska zgoda koju spominje kazivač iz Domašinca najopsežnije je opisana u Matejevu evanđelju (2, 1-12).

Početak navedena ulomka iz Matejeva evanđelja glasi – „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi…“ Istaknuta riječ magi u drugoj je prijevodnoj inačici Novoga zavjeta zamijenjena riječju mudraci. Kod Perzijanaca i Medijaca magi su bili svećenička kasta koja se bavila zvjezdoznanstvom i proricanjem. Etimološki inventar riječi magi podnosi i značenja poput tumač snova, astrolog, mudrac, čarobnjak, liječnik i sl. Ako se u Bibliji u kontekstu o kojem je riječ ne spominju kraljevi, zašto se onda blagdan zove Sveta tri kralja? Ili zašto pjevamo Tri kralja jahahu?

Darovatelji maloga Isusa kraljevima se počinju nazivati u 6. stoljeću. Od 10. stoljeća mijena nastupa i na likovnim prikazima bogojavljenske scene, pa maloga Isusa više ne daruju magi s frigijskim kapama na glavi, već kraljevi koje prepoznajemo po njihovu najočitijem statusnom simbolu – svijetloj kruni. Zanimljivo da u Bibliji također nema traga ni imenima Gašpar, Melkior i Baltazar. Tu pojedinost, kao i preformulaciju biblijskih maga i mudraca u kraljeve, Nives Opačić tumači kao pučku nadogradnju. Ista autorica piše da su se trojica kraljeva tumačila i kao personifikacija triju razdoblja u čovjekovu života (mladić, muž, starac) ili pak kao personifikacija triju kontinenata (Melkior – Europa, Baltazar – Afrika, Gašpar – Azija).

Biblijsku scenu u kojoj trojica kraljeva pohode maloga Isusa te ga simbolično daruju, na svojstven je način obradila i međimurska usmena književnost. Kao primjer navodim nekoliko stihova pjesme Radoval se Jezuš mali, koju su Vinku Žgancu polovicom 20. stoljeća pjevale dvije pjevačice iz Pleškovca.

Navedene su stihove, bilježi Žganec, pjevali dečki (katkada i stariji i oženjeni muškarci) obučeni poput biblijskih kraljeva, za obilaska sela uvečer prije blagdana Sveta tri kralja. Potonji Žgančev opis navodi nas na trag ophodnika zv(j)ezdara, poznatih na hrvatskom sjeveru i sjeverozapadu (ophodnika nalik zvezdarima sjećaju se i neki međimurski kazivači, osobito u pridravskim selima). Osim što su bili obučeni kao biblijski kraljevi, zvezdari su nosili i rekvizit u obliku zvijezde načinjene od obruča sita i ukrašene šarenim papirićima i drugim priručnim materijalima.

Ophodi zvezdara, smatra Milovan Gavazzi, u hrvatskim su krajevima stasali pod utjecajem tradicija iz zemalja srednje Europe, napose Slovenije i Njemačke (Sternsingeri). Zvezdari se mogu dovesti u vezu i s tradicijom koja je nedvojbeno starija od spomenute srednjoeuropske – koledama, o čemu pak svjedoči pjesmovni repertoar ophodnika zvezdara, u nekim slučajevima identičan onom koledarskom.