Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

Jesu li vam bake i djedovi pričali da postoje sretna i nesretna drveća Ona u koja najčešće udara grom i ona pod koja se dobro sakriti kad grmi?

Proljeće nam je pred vratima. Dan je sve duži, a temperature ugodnije. Sve nas to mami na boravak u prirodi. Mirnoj, pitomoj prirodi. No, Međimurje je tek odnedavno dom pitome prirode u kojoj rastu sretna i nesretna drveća.

Ljudi žive na području Međimurja od razdoblja mlađeg kamenog doba. Otprilike 6000 godina prije Krista na području Međimurja živjeli su ljudi za koje ne znamo koliko ih je bilo, kako su se zvali, a (zasad) nema dokaza da su ovdje živjeli u trajnim naseljima. Teško je reći kakav ih je okoliš okruživao.

Sigurno je da su ih privukle rijeke, Mura i Drava, uz čije obale nalazimo najstarije arheološke nalaze u Međimurju. Rijeke su pružale velike blagodati ljudima koji su živjeli na njihovim obalama: svojom tekućom vodom navodnjavale su polja, obilovale su ribama, štitile su ih od neprijatelja, njima se odvijao transport ljudi i robe. No, uz sebe su nosile i veliku opasanost. Svojom vlagom su pogodovale nastanku močvara. Močvare su mjesto velike opasnosti za ljude i stoku, u njima su se množili komarci i drugi nametnici, nastajale su baruštine koje su ispuštale razne plinove.

Samo su neke vrste drveća rasle u njima, a nikakvi usjevi nisu uspijevali. Stoga su se mnoga drveća koja su rasla u njima, poput raznih vrsta vrba, ive ili bora, smatrala nesretnim.

Za razliku od njih, drveće koje je raslo u nepreglednim šumama koje su pokrivale veliki dio Međimurja, smatralo se sretnim. Ponajprije je to hrast. Vlažno, ali ne pretjerano mokro tlo, idealno je za rast ovog drveta. O postojanju hrastovih šuma svjedoči naziv mjesta Dubrava. Ono u sebi krije slavenski korijen za hrast koji glasi „dub“. Dubrava je zapravo mjesto gdje raste hrastova šuma. U Međimurju imamo dva takva toponima šumama: na samom istoku nalazi se veliko mjesto Donja Dubrava, a u briježnom sjeverozapadnom dijelu Međimurja zaseok Gornja Dubrava.

Nisu sva velika drveća koja rastu na suhom sretna. Među nesretnim drvećem najčešće se spominje orah. Veliko drvo koje daje bogat plod ima jednu veliku manu. Njegovo je lišće otrovno i kad padne na tlo ispušta taj otrov koji ubija sve što bi moglo rasti.

Krajolik kojim vladaju dvije rijeke, a između njih šume prosijecane močvarama, vjerojatno su zatekli i Slaveni kad su u ranom srednjem vijeku došli na ovo područje. Takvo podneblje nije im bilo strano. Riječ za hrast donijeli su sa sobom i nastavili je primjenjivati toliko ekstenzivno da se zadržalo do danas.

No, hrast Slavenima nije samo sretno drvo. Ono je za njih predstavljalo sveto drvo, drvo uz pomoć kojeg su zamišljali cijeli svijet i svemir. Etnološka literatura takvu pojavu naziva „arbor mundi“. Kakve tajne krije ovaj pojam čitajte u sljedećem tekstu.

“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o  tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.