“Maturantika” će se ove godine u Varaždinu održati od 22. do 24. svibnja
Upisi učenika u prvi razred srednje škole u novoj školskoj godini 2024./25. godini, tradicionalna kampanja „Odaberi svoju školu“ za učenike...
Intervju dana
Korupcije je prvenstveno stvar kulture
Zorislav Antun Petrović, član Upravnog odbora Transparency International Hrvatska i član Povj
Naša zemlja, što se tiče korumpiranosti, već nekoliko godina ima ocjenu koja se kreće između četvorke i petice – 4,4 je aktualna ocjena, a petica je nekakva prolazna ocjena. Znači, mi još uvijek padamo razred!
Nedavne afere koje su potresale mirovinski sustav, koje su se posljednjih dana ponovno aktualizirale sankcioniranjem lanca korumpiranih liječnika na čelu s dr. Rubalom iz Zagreba, razlog je zbog kojeg smo za našeg sugovornika potražili dugogodišnjeg predsjednika Transparency International Hrvatska – organizacije koja se bori protiv korupcije, a danas člana Upravnog odbora Transparency International Hrvatska i člana Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Zorislava Antuna Petrovića.
Suradnja
Kada je osnovana organizacija Transparency International Hrvatska?
U Hrvatskoj je osnovana 2000. godine i član sam od početka, a u Upravni odbor sam ušao 2001. godine. Predsjednik sam postao u prosincu 2002. godine i bio predsjednik do prosinca 2010. godine.
S kojim ciljem je osnovan TI?
Želja nam je bila promovirati načela koja bi omogućila smanjivanje rizika od korupcije u Hrvatskoj. Sve s ciljem da život u našoj zemlji bude ljepši, ugodniji i pravedniji!
Kako surađujete s ostalim istim organizacijama u svijetu?
Mi smo ogranak globalnog dijela TI-a, znači jedan smo do 80 ogranaka diljem svijeta. TI je inače nazočan u preko stotinu zemalja svijeta na različite načine i uglavom surađujemo s usporedivim zemljama, znači s onima čija se rješenja mogu primijeniti kod nas, odnosno gdje su naša rješena primjenjiva.
Gdje smo mi kad je o korumpiranosti riječ?
Mi smo za sada među boljim ponavljačima! Znači, ocjene su od 1, što je, naravno, najgora ocjena, do 10 što bi bilo utopija, naravno, bez korupcije. Naša zemlja već nekoliko godina ima ocjenu koja se kreće između četvorke i petice; 4,4 je aktualna ocjena, a petica je nekakva prolazna ocjena. Znači, mi još uvijek padamo razred! Ali ne više s četiri jedinice kao što je to bilo koncem 90-ih kada smo prvi puta ušli na indeks i imali ocjenu ispod tri nego imamo jednu jedinicu i možda bi na produžnoj mogli i proći razred!
Kada se govori o korupciji smrdi li, dakle, riba od glave ili od repa, kako bi se to u narodu kazalo?
U pravilu, riba uvijek smrdi od glave. Iz dva razloga. Prvi je znači: s vrha političke strukture definiraju se pravila koja mogu spriječiti korupciju ili je omogućiti. Dat ću vam vrlo jednostavan primjer: ima zemalja u kojima je zakon nedorečen i to je više prostora za korupciju. Najljepši primjer: u našoj privatizaciji, za koju vjerujem da nije bila provedena kako je trebala biti, konačne odluke donosio je Upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju i to diskreciono. Znači, nije postojao nikakav kriterij za koji bi se odlučivao je li neka ponuda za kupnju nekad društvenog poduzeća bolja ili lošija već se tu prodavalo isključivo po nekakvoj diskrecionoj odluci. K tome pravni okvir za trgovanje na burzi nikad nije bio postavljen realno već je bio takav da je praktički omogućavao torbarenje i samim time preuzimanje tvrtki ispod žita. A koliko su uopće provodili zakone kada je riječ o dioničarstvu, odnosno o upravljanju dionicama? To bi bila zaista jedna sjajna knjiga za napisati. Znači, vrlo bitno za suzbijanje korupcije je postavljanje društvenih normi. Ako oni na vrhu piramide, odnosno u ovom slučaju “glava ribe”, daju loš primjer, onda obični građani zaista nemaju previše razloga ponašati se drugačije!
FIMI medija
Koje su, međutim ostale profesije na zlu glasu po korumpiranost u Hrvatskoj?
Prema svim istraživanjima koje smo mi provodili, građani RH smatraju najkorumpiranijima pravosuđe, političke stranke, lokalne vlasti i predstavnička tijela. Ne nužno tim redom, ali to je ta “velika četvorka” koja je najkorumpiranija. Što bi to trebalo značiti, ja mogu samo nagađti, jer korupciju ne možemo nikad točno izmjeriti, korupcija je apstraktna, ali to pokazuje da građani najviše rizik od korupcije vide u te četiri grane!
U tom kontekstu, kako vi kao član Upravnog odbora TI-a komentirate slučaj FIMI medija?
Slučajevi poput FIMI medije, bojim se, samo su vrh ledenog brijega. FIMI medija je jednostavno rezultat sustava koji nije bio dovoljno otporan na korupciju, sustava u kojem je puno ljudi koji su trebali stati na put eventualnoj zloporabi resursa bilo nemoćno da to nešto učini.
Tolerancija
Gdje je u svemu tome sprega politike i gospodarstva?
U principu, što je zemlja uređenija, to je gospodarstvo kompetitivnije i životni standard građana je bolji. Ovu tezu je vrlo jednostavno potkrijepiti. Dovoljno je pogledati indeks percepcije korupcije gdje su kao najmanje korumpirane zemlje doživljene Švedska i Švicarska ili Finska, a kao najkorumpiranije: Somalija, Burma i Irak. I svatko se samo treba pitati: želim li švedski ili somalijski životni standard?! Jednostavno: u uređenom društvu se svi resursi koriste na najdjelotvorniji način, najefikasniji način, država se pojavljuje isključivo kao objektivan sudac i servis gospodarstvu.
Ne toleriraju li, međutim, na prešutan način naši ljudi korupciju?
Da. Korupcija je prvenstveno pitanje kulture. Ja ću vam dati jedan zgodan primjer. Svake godine na skupštini TI-a mi razgovaramo u pauzama, a stvarno smo sa svih strana svijeta, pa sam tako ja jednom zgodom prepričavao kolegi iz Latinske Amerike i kolegici iz Švicarske jednu anegdotu: moj prijatelj je jednom zgodom vozio na zagrebački aerodrom i malo je “nagazio gas”, jer je zapeo bio u prometu, a išao je po suprugu. I zaustavi ga policija i policajac mu kaže da je vozio prebrzo. Prijatelj odgovori: “Pa znam.” Policajac pita: “Pa što ćemo?” Moj prijatelj odgovara: “Pa što bismo mogli? Možemo li nešto napraviti?”, na što dobije odgovor: “Evo, kolega i ja idemo na gablec.” Dobro, sve je jasno. Moj prijatelj na brzinu uzima novčanik i kako je prije toga bio na bankomatu, u novčaniku je imao dvije novčanice po 200 kuna. On pruža policajcu 200 kuna, na što mu policajac uzvrati 100 kuna i kaže: “200 bi ipak bilo preveć.” Švicarka se na to zgrozila: kako je to uopće moguće, kako je to tvojem prijatelju uopće palo na pamet, s kakvim se to ljudima družiš? Znači, ona je bila užasnuta, a Latinoamerikanac samo s uzdahom kaže: “Joj, kad bismo barem mi imali takvu poštenu policiju.” Znači, korupcija je pitanje kulture. U nekim zemljama se praktički onog momenta kad ste izabrani na javnu funkciju od vas očekuje da se brinete o svojim rođacima, o svojem zavičaju, a tek onda o široj zajednici. S druge strane, nekakva etika u zemljama koje imaju najviši standard predviđa da se odluke donose nepristrano i nikome ne pada na pamet da, primjerice, u Danskoj gura svojeg rođaka koji je šumar za ravnatelja srednje škole. To jednostavno ne ide. I sve dok ćemo se mi kao birači miriti s tim da budu šumari ravnatelji škola, pročelnici bolnica budu kovinotokari, a s druge strane da nekakvim javnim poduzećima barataju ljudi koji isto tako nemaju nikakvog iskustva, ne možemo očekivati da se nešto promijeni! Stvari su se ipak promijenile već u Hrvatskoj. Ja se iskreno nadam da ćemo skandinavsku etiku doseći u sljedećom desetljeću!
U Varaždinu
Što se, međutim, sve tretira kao koruptivno djelo?
Primanje i davanje mita i zlouporaba dužnosti i sl.
Nedavno ste gostovali u Varaždinu s radionicama za lokalne dužnosnike. Kakva ste iskustva ponijeli sa sobom s tih radionica?
Imali smo radionicu o sprečavanju sukoba interesa. Odaziv u Varaždinu je bio spektakularan, dosad najbolji od svih. Bilo smo sve skupa organizirali četiri radionice za ukupno osam županija, u Varaždinu smo organizirali radionicu za Varaždinsku i Međimursku županiju i odazvalo se preko 50 lokalnih dužnosnika koji su na dvodnevnoj radionici s domaćim i inozemnim ekspertima učili što je sukob interesa i kako ga izbjeći.
Sukob interesa
Što je, dakle, sukob interesa?
Sam sukob interesa nije korupcija. Osoba u sukobu interesa jednostavno ne može biti objektivna i samim tim ne može donijeti objektivne odluke kad je riječ o gospodarenju javnim resursima. Jer, vrlo jednostavno pitanje: biste li vjerovali u objektivnost prosudbe žirija za izbor miss ako znate da je jedan od članova žirija otac jedne natjecateljice? Ili, koliko bi bila vjerodostojna utakmica u kojoj bi sudac bio otac jednog od nogometaša, hokejaša ili sl.? Znači, cilj izbjegavanja sukoba interesa nije nikakva represija već isključivo omogućavanje dužnosnicima da budu objektivni kada donose odluke o gospodarenju zajedničkim resursima. A što su oni objektivniji, što su odluke kvalitetnije, to ljudi bolje žive!
Koliko, po vašem sudu, stoji tvrdnja koja se provlačila kroz medije kako je bivša premijerka i bivša predsjednica HDZ-a zaslužna za pokretanje lavine anitkorupcijskih afera?
Istina je da se za mandata Jadranke Kosor na mjestu predsjednice Vlade počelo odmatati veliko klupko s puno, puno korupcijskih afera. No mislim da je to bila više posljedica gubitka ravnoteže u vladajućoj koaliciji, a posebice u HDZ-u gdje su se razne frakcije počele obračunavati i onda su razne stvari počele dolaziti na vidjelo. U konačnici, Vlada bi tu trebala biti zato da stvori pravni okvir koji će omogućiti represivnim tijelima da svoje zadaće obavljaju uspješno. Znači, pravni okvir u kojem neće biti zakonskih rupa, koje će povećavati zlouporabu nekakvih povjerenih resursa. Dobra je stvar svakako da su te afere izašle na vidjelo i da su se počele procesuirati, ali za nas kao porezne obveznike bi daleko bolje bilo da nikad do njih nije došlo! Da je novac izvučen iz HEP-a utrošen za unapređenje sustava proizvodnje i distribucije električne energije umjesto za kampanje pojedinih stranaka odnosno za podmirivanje apetita pojedinih stranačkih dužnosnika!
Naši susjedi
Je li se, međutim, još u kojoj državi osim kod nas dogodio slučaj da je cijela jedna politička stranka sjela na optuženičku klupu zbog sumnje da je počinila koruptivna dijela, poput HDZ-a?
Meni takav slučaj nije poznat za cijele stranke. To sad ovisi ustvari o političkom sustavu zemlje i o tome koliko je regulirano financiranje stranaka. Znam za slučajeve u kojima su se gubili mandati ili su bili isključivani iz utrke za izbore ljudi koji su korisitili nedozvoljena sredstva. Ali ja još nisam čuo da je stranka bila optužena za korupciju kao što je to slučaj kod nas.
Kako stoje stvari u zemljama našeg neposrednog okruženja: Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori?
Koliko je točna korupcija, to nikad nitko neće točno izmjeriti, ali po indeksu percepcije korupcije, Srbija i Crna Gora bitno zaostaju za nama dok Slovenija ima preko šest već godinama i bolja je od mnogih država unutar EU, vjerujem među najboljih 15. To se vrlo jednostavno vidi: ja ne znam nikoga tko je uspio podmititi policjaca u Sloveniji, ali znam one koji su to uspjeli i kod nas i u susjednoj BiH.
Korupcija se pojavljuje u sivim zonama
Kako biste komentirali najnoviji slučaj oko korupcije u mirovinskom sustavu i namještanju mirovina na čijem je čelu stajao dr. Rubala, pa u Varaždinu dr. Ostojić sa sve niže rangiranim službenicima i službenicama iz Mirovinskog sustava?
To je jednostavno problem nedovoljne transparentnosti, jer korupcija se uvijek pojavljuje u sivim zonama tamo gdje nema dovoljno transparentnosti i preglednosti. Evo najbolji primjer je onaj vrlo poznati slučaj riječkog kardiokirurga koji je u biti prvi liječnik osuđen na dužu zatvorsku kaznu zbog korupcije nakon što se ispostavilo da je jedina osoba koja je imala uvid u listu čekanja bio – on! I samim time je mogao manipulirati vrlo jednostavno i stavljati ljude naprijed ovisno o tome koliko bi se tko “isprsio”. A slična stvar je i ovdje. Znači, da su se te odluke tko odlazi u mirovinu objavljivale javno, da se vidjelo točno tko što radi, onda bi se puno lakše i puno brže detektirao prijestup ako bi do njega uopće došlo, zato jer ja ne vjerujem u tezu o rođenim kriminalcima. Takvih ljudi je vrlo malo, ali prilika čini lopova. Ako je sustav takav da su vrlo male šanse da nekog ulove i kad netko izračuna da mu je omjer potencijalnog rizika i dobiti povoljan, onda će se u to i upustiti. Dobra stvar je da je u ovom slučaju rizik bio evidentno veći od dobiti i samim time nadam se da će nadležne vlasti vidjeti gdje su bile te sive zone u sustavu i ukloniti ih tako da se to nikada više ne desi, a vjerujem da će nekakve presude biti dobre za odvraćanje drugih od sličnih postupaka.
Tretman korupcije u RH pomaknuo se na bolje zbog EU
Kakva je otvorenost lokalne samouprave prema javnosti?
Još uvijek je nedovoljna i bit će nedovoljna praktički dok jednostavno baš sve informacije ne budu dostupne! Međutim, to je proces koji traje, jer kao prvo, javnost ne interesiraju baš sve odluke koje su tijela javne vlasti donijela, a druga stvar je da je neke stvari jednostavno tehnički nemoguće brzo obaviti.
Što znači pravo na informaciju?
Pravo na informaciju je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj. I to znači da svatko od nas može i ne samo da može, nego mu mora biti omogućeno saznati na koji način su se potrošila sredstva za, primjerice, javnu rasvjetu u njegovoj općini ili u njegovom gradu, koliko košta obnova pročelja, zašto je u gradskom poglavarstvu zaposlena osoba X, a ne osoba Y. Bilo koja informacija koja je vezana uz tijela javne vlasti mora biti javna i dostupna svakom zainteresiranom bez ikakve diskriminacije.
Kako stojimo na području zakonske regulative kad je riječ o tretmanu korupcije u posljednjih nekoliko godina? Je li se išta pomaknulo na bolje?
Pomaknulo se bitno na bolje ponajprije zbog pritiska EU i vjerujem da dosljednim provođenjem Zakona o financiranju političkih stranaka, zatim doslovnim izbjegavanjem sukoba interesa i unapređivanjem komunikacije građana s tijelima javne vlasti može se značajno utjecati na smanjivanje sivih zona gdje se korupcija pojavljuje, samim time smanjiti rizik od korupcije, u konačnici i samu korupciju.
Koliko su, međutim, kod nas građani kvalitetno informirani?
To ovisi o tijelu javne vlasti. I u pravilu, što je neka sredina razvijenija, to su građani bolje informirani.
Kako nas vidite po svim ovim pitanjima sljedeće godine kad uđemo u EU?
Vjerujem da ćemo morati potrošiti nekoliko godina da dosegnemo norme ponašanja na svim područjima, barem na razini naših najbližih susjeda s time da treba jako paziti da se na upadne u zamke u kakve su upale Italija i Grčka, znači gdje je vlast do neke razine funkcionirala, međutim, onda se vrlo brzo urušila zahvaljujući nedostaku informacija i uzurpiranju ovlasti. Jer, što je manje demokracije, to je više korupcije! To je vrlo jednostavna računica.
Društveni običaji
Zavičajno-rodbinske veze kod namještanja zaposlenja ili rješavanja naoko bezazlene prometne kazne, jesu li to, međutim, recidivi iz socijalizma ili je takvo ponašanje u našem mentalnom sklopu kao posljedica povijesno-političkih prilika koje su nas tako formirale kao ljude?
Mislim da je riječ o društvenom običaju. Nekako se očekuje da pomažete svojoj rodbini ili ljudima koje poznajete. Evo, nedavno sam bio u jednoj emisiji i opet je bila riječ o misicama, pa je jedna misica rekla: “Evo, ja sam iz tog i tog grada i iz žirija je netko iz tog grada, pa valjda će biti nešto?!” To je tzv. pritisak okoline. Znači, ako ste vi iz grada X i natječete se za mjesto u nekom ministarstvu i ministar je iz tog grada, očekuje se da ćete biti primljeni bez obzira na to koliko ste vi kvalificirani. Ja očekujem da će se te stvari mijenjati i zaista se i mijenjaju. Znači, ako riba smrdi od glave, onda će se to mijenjati i ići će na bolje. Imao sam priliku vidjeti analizu upravljanja nekad društvenim poduzećima u socijalizmu i ispostavilo se da je sredinom 50-ih svega nekoliko postotaka ljudi na upravljačkim pozicijama bilo visokoobrazovano. Svi drugi su došli na to mjesto isključivo po političkim zaslugama. Sad? Sad se ta situacija ipak mijenja. Mi još uvijek imamo puno menadžera koji su na tim pozicijama zato što pripadaju nekoj stranci, ali barem imaju nekakvu kvalifikaciju. Ja se nadam da ćemo doći do toga da će se tražiti najbolji menadžeri kojima stranačka pripadnost neće biti kvaliteta.
Izvor:
Foto:
Intervju dana
Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
(Ne)ozbiljna Nina
Znači li to predah od kazališta?
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
”Na terapiji”
Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Što?
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam zvijezda
Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…
Od kazališne plaće.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S kim?
S Prljom, iz Leta 3.
Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Intervju dana
Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!
Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Socijalna skrb
Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Socijalne skupine
Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
Nezbrinuta djeca
Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Istospolne
zajednice
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Kako protiv nasilja u obitelji
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
Kulturaprije 47 minuta
Proširena stvarnost omogućila posjetiteljima da dožive kakav je bio život u dvorcu Trakošćan
U fokusuprije 14 sati
Dario Pocedulić najbolji je mladi poljoprivrednik: poljoprivrednici su marginalizirani, a birokracija nas “ubija”
Crna kronikaprije 15 sati
USKOK-ova optužnica protiv 12 okrivljenika obuhvatila i preprodavače duhana u Varaždinskoj županiji
Zabava & Stilprije 15 sati
Općina Vinica dijeli litru i vodu kojom ćete počastiti ekipu na koncertu Cura iz centra
Sportprije 17 sati
Solidni nastupi braće Bengeri na dvije utrke Svjetskog kupa
Sponzoriraniprije 2 tjedna
Pet Centar dolazi u Varaždin, a vi dođite na feštu otvaranja
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Javni poziv Općine Maruševec
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Beauty centar “Čarolija” i Regionalni daruju nekirurški lifting lica
Beauty centar “Čarolija” u Varaždinu i 7Plus Regionalni tjednik daruje dva puta jedan poklon bon. Riječ je o mezo liftu...
