Uskrsni običaji duboko su utkani u međimursku tradiciju.

Iako su se obredi i običaji mijenjali tijekom vremena, u velikoj su mjeri do današnjeg dana zadržali svoju izvornost. Mnogi od njih jednaki su u cijelom Međimurju, tek poneki je karakterističan za pojedino naselje.

Veliki tjedan

Priprema za uskrsno slavlje započinje korizmom. Vrla važan sastavni dio korizmenog vremena je post. On je znak pokore, pripreme, ali i čišćenja. Post završava na Veliku subotu nakon večernje svete mise. Tijekom korizme ljudi su nosili skromniju i jednostavniju odjeću tamnih boja. Tako je bilo sve do Cvjetne nedjelje, kada su se iz ormara izvlačila svečana odijela, a nerijetko se kupovala i nova svečana odjeća.

Posebno intenzivna priprema uslijedila je ulaskom u Veliki tjedan. Tada su prestajali svi radovi na zemlji, a posebno je to vrijedilo za sveto trodnevlje. Na Veliki četvrtak, također je prestala zvonjava s crkvenih tornjeva. Zapisi o uskrsnoj tradiciji u Međimurju navode: „De je gud bila bogoboječa hiža, gazdarica je niti jena ne dala jesti dok se zvoni nado rezvezali, v sobotu vjutro“.

Zavezana zvona mogu se shvatiti i doslovno, kao zvona vezana užadi u zvoniku, u vremenima kada još nisu postajala električna zvona. S obzirom da je pojedina zbivanja u crkvi potrebno oglašavati zvonjavom, koristile su se velike čegrtaljke, odnosno „škrebetaljke“.

Veliki tjedan obilježava i obred pranja nogu. Vrijeme je česte molitve, odlaska na veliku godišnju ispovijed, a česte su i pobožnosti križnoga puta.

Na Veliki petak i Veliku subotu uobičajen je posjet Božjem grobu koji čuva svečana straža.
Neposredno prije ili tijekom misnih slavlja blagoslivljali su se voda i oganj. Voda je u svim kultura simbol života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja. Voda se u crkvi blagoslovi na blagdan Sv. tri kralja, ali i na Veliku subotu, a to je krsna blagoslovljena voda.

Oganj daje svjetlost i toplinu, ali ima i razornu uništavajuću snagu. Zato se na Veliku subotu pali oganj pred crkvom, svećenik na njemu upali uskrsnu svijeću, unosi je uoči obreda uskrsnuća, pritom tri puta govoreći „Svjetlo Kristovo“.

Osim blagoslova ognja na cijelom sjeveru Hrvatske itekako je udomaćen običaj paljenja uskrsnih krijesova, odnosno, vuzmenki. Vuzmenke se pripremaju puno prije Velike subote, a u postupak su uključeni i stari i mladi.

Kod kuće su se izrađivale pisanice i blagdanski kolači. Među obvezne uskrsne kolače spadaju perec, kuglof i vrtanj. Pečenje vrtanja posebno je vezano za Donji Vidovec. Vrtanj izgleda kao perec, samo što je mnogo veći.

Svečani zajtrek

Svi ovi obredi i običaji samo su uvod u proslavu Uskrsa, Vazma, odnosno Vuzema. Posebnost uskrsnog slavlja očituje se i na svečanoj odjeći žena: „One su bile u najsvečanijoj opravi, u bijelim pečnicama, u pet do šest poštirkanih i ispeglanih spodnjica, u blujzima i dudačima, a na glavi s prelievancima od dudove svile u svim svijetlim bojama. Fertufi su im bili crni ili bijeli, učipkani, s bogatim naborima“.

Nakon blagoslova jela i svete mise žene žure kućama jer se vjeruje da će obitelj one koja prva stigne biti među prvima u radu, a gospodarstvo obilno u prinosima. Svečani zajtrek započeo je molitvom, nakon koje domaćice na stol donose blagoslovljenu hranu.
Svečani je bio i uskrsni ručak: „Za obed je bila juha, picekova ili govedska, z krpicaj ili rezancaj, pečeni picek ili raca, kak je što mogel, pak kromper i šalata. Potli se jela bidra ili pita od jabuki“.

Mrvice hrane se ne bacaju u smeće. Stavljaju se u oganj ili pak rasteple po vrtu i polju. Vjeruje se da blagoslovljene imaju čudotvorne moći i čuvaju od zla i slaboga roda u kući, gospodarstvu i polju.

Komentari

Komentara