Čakovčanin Krunoslav Mikulan predaje na čakovečkom odsjeku Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je anglistiku i germanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Anglistiku je kasnije i doktorirao, a prije tri godine postao je docent, pri čemu nastavu održava u Čakovcu i u Zagrebu.

Zanimljiv hobi dr. Mikulana je proučavanje povijesti, osobito raznih vojnih odora, znakovlja i drugih kolekcionarskih predmeta. Autor je i koautor nekoliko knjiga o toj tematici.

– Počeo sam proučavati vojne odore i znakovlje nakon što me je još u djetinjstvu zaintrigirala jedna stara fotografija majčina ujaka, za kojeg su mi rekli da je bio domobran.

Naslovna fotografija s kojom je sve počelo: ujak Mikulanove majke, domobran Miroslav, 1945. godine nosi njemačku surku s oznakom Hrvatskih oružanih snaga iznad desnog džepa

Primijetio sam da nema uniformu kakva je prikazana na vojnim filmovima koje sam gledao u mladosti. Tek nakon 1990. godine, poslije izbora, postali su mi dostupni materijali Nacionalne i sveučilišne knjižnice u kojima sam mogao naći ono što me zanimalo. Tražio sam sve čega je bilo o domobranstvu, primjerice časopis „Hrvatski domobran“. Pregledao sam i razne zakonske propise, pravilnike i slično, i na kraju utvrdio da je ujak nosio posljednju varijantu domobranske odore, iz 1945. godine, a to je zapravo bila njemačka odora s hrvatskom oznakom iznad desnog džepa i trolistom na ovratniku. Shvatio sam da se radi o nadasve zanimljivom i nedovoljno istraženom području – kaže Mikulan.

Nakon te epizode počeo je istraživati i odore iz doba Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske te partizana, Hrvatske vojske, policije i drugih uniformiranih službi… a zatim je krenuo sa slaganjem bilješki koje su kasnije usustavljene u knjige.
– Najprije je u Engleskoj izašla knjiga „Sile Osovine u Jugoslaviji 1941. – 1945.“ Prijedlog je bio da se napravi i knjiga o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, međutim, Englezi su konstatirali da im je to preuska tema, vjerojatno zato što nisu znali da je zaista postojalo mnogo uniformiranih formacija unutar te države, koje su imale hrpu oznaka, znački, medalja i slično. Nekoliko godina kasnije, s kolegom Pogačićem izdao sam knjigu „Hrvatske oružane snage 1941. – 1945.“ U tu knjigu smo uključili sve što smo pronašli o oružanim postrojbama Nezavisne Države Hrvatske. U planu je bio i drugi svezak, koji bi obuhvatio civilne formacije, no do toga nije nikada došlo – govori dr. Mikulan.

Od stoljeća sedmog

Kad su 1990. godine snage Ministarstva unutarnjih poslova promijenile naziv iz „milicija“ u „policija“, zapitao se kad je policija nastala u Hrvatskoj. S obzirom na činjenicu da mu nitko nije znao odgovoriti, dok u enciklopedijama i drugim izvorima nije uspio pronaći odgovor, krenuo je u vlastita, dublja istraživanja. Rezultat tih istraživanja bila je knjiga „Povijest hrvatske policije“, koja je izašla prije 15 godina. U njoj se opisuju povijest, porijeklo i nastanak hrvatskih policijskih postrojbi „od stoljeća sedmog“ do 1941. godine. Za tu je temu također planiran nastavak, međutim, i taj se plan izjalovio.

– Kad sam istraživao povijest policije, mislio sam da ću naletjeti na neki dekret kojim je ustoličena postrojba, no tek nakon udubljivanja u materijal shvatio sam da je zapravo nastajala stoljećima te da takav datum ne postoji. Legenda kaže, to čak nisu ni povijesni izvori, da je u prvih nekoliko stoljeća nakon dolaska Hrvata svako hrvatsko selo imalo svog satnika. Ako on nije mogao riješiti problem, pokušali bi ga riješiti kod župana, a najviši organ bio je knez.

Uslijedile su dvije knjige o znakovlju, odorama i ustroju raznih postrojbi, najprije u Hrvatskoj i Sloveniji u Domovinskom ratu, te, u nastavku, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Te su dvije knjige kasnije prevedene na češki i talijanski jezik. Kolega Pogačić i ja smo odlučili prevesti „Hrvatske oružane snage 1941. – 1945.“ na engleski jezik, pa je prije 10 godina izašlo i englesko izdanje. Ubrzo nakon toga počeo sam sistematizirati sve što sam dotad skupio o partizanima, pa sam s kolegom Emilom Smutnim, koji radi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, izdao knjigu „Partizanska vojska i Jugoslavenska armija 1941. – 1953.“ Fokus knjige je na hrvatskim partizanima, ali pokrili smo i sve ostale republike bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Za tu knjigu planiramo još dva nastavka. Prvi bi pokrio razdoblje do 1991. godine, a drugi bi se fokusirao na civilni sektor – govori Mikulan.

Kaže da nijedna knjiga nije politički intonirana, niti pak propagira bilo koju ideologiju. Spomenute knjige koje se bave vojnim postrojbama najprije donose pregled osnovnog ustroja jedinica, a zatim detaljno opisuju odore i znakovlje:

– Ne vidim potrebu da se bavim političkom pozadinom povijesnih postrojbi. Ima dovoljno povjesničara koji su stručniji od mene i koji se time bave već godinama.

Na pitanje kako objašnjava ponekad kontradiktorne stavove koje zauzimaju povjesničari, Mikulan spremno odgovara da se vjerojatno radi o usklađivanju stavova s političkim uvjerenjima pojedinaca: povjesničari koji politički naginju na lijevu stranu spektra pokušat će opravdati Tita ili Bleiburg, dok će oni drugi naći koju riječ opravdanja za Jasenovac.

– U Hrvatskoj danas često dolazi do trivijalizacije povijesti i koječega drugoga. Često se mišljenja skupe u dva suprotna tabora, pri čemu samo rijetki svoje mišljenje temelje na činjenicama. Živimo u takvom vremenu, skloni smo se oslanjati na vlastito mišljenje, bez provjere. Dokaz tomu su komentari ispod bilo kojeg članka koji se pojavi na internetu. Internet nam je omogućio da napišemo što nam god padne na pamet. Nekad to nije bilo moguće, ako ste htjeli da se vaše mišljenje čuje u javnosti, trebali ste nešto napisati u novinama, a to je zahtijevalo prolaženje određene uredničke procedure. Još uvijek nisam sto posto siguran da je dostupnost medija svakomu dobra stvar.

Svjedoci

– U istraživanjima smo često imali probleme sa svjedocima, jer su drugi materijali umnogome nedostupni. Naime, radilo se o veteranima koji su već bili u godinama i koji su nam znali davati potpuno kontradiktorne podatke. Zato smo se morali fokusirati isključivo na fotografije, pravilnike i slično. Jako su nam pomogli kolekcionari koji su u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj tijekom godina stvorili opsežne zbirke odora, znakovlja i medalja. Lakše nam je bilo s onima iz socijalističkog razdoblja. Što se tiče Nezavisne Države Hrvatske, tržištem kola zaista puno krivotvorina iz tog vremena. Krivotvore se i platno i metal i drugi materijali. Na nekom sam forumu jednom ugledao fotografiju koju je stavio hrvatski iseljenik iz Australije, želeći se pohvaliti da je nabavio originalnu odoru željezničke ustaške vojnice. Ispalo je da ga je netko dobro prevario prodavši mu odoru željezničara iz Jugoslavije. Kad su mu drugi kolekcionari napisali da je to lažnjak, on se uvrijedio i nije više s njima želio ostati u kontaktu. U Jadran filmu su za potrebe snimanja filmova imali određeni broj originalnih odora, ali su šivali i nove, pa i to otežava utvrđivanje autentičnosti.

Nastavak

Mikulan dodaje da su se čak i iz Domovinskog rata pojavile brojne krivotvorine. Jedini način da skupljate nešto iz tog razdoblja i da budete sigurni da se radi o originalu, kaže, jest da pitate nekog veterana može li vam pokloniti predmet koji vas zanima.

Što se tiče planova za budućnost, planira napisati drugi dio o hrvatskim oružanim snagama, u kojem bi govorio o civilnom sektoru – redarstvu, rizničkoj i uzničkoj straži, vatrogascima, ustaškom pokretu, Ustaškoj mladeži i Folksdojčerima. Smatra da bi bilo dobro da prvi dio doživi reizdanje. Osim toga, volio bi pisati i o Domovinskom ratu i suvremenoj Hrvatskoj, što je okarakterizirao iznimno opsežnim područjem koje zahtijeva mnogo rada. No, tu planovi ne staju. Želi pisati i o odorama Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su Hrvati odsluživali vojni rok, kao i o Austro-Ugarskoj, kojoj bi također bila posvećena cijela knjiga.

Što se tiče staroga hrvatskog nazivlja činova, Mikulan je otkrio jednu zanimljivost:
– Otkrio sam da riječ bojnik nije stari hrvatski naziv. Taj se čin nije upotrebljavao prije 1941. godine. Pregledavajući stare hrvatske rječnike i stare spise na hrvatskom jeziku, našao sam da je prvi naziv za zapovjednika postrojbe od približno tisuću ljudi bio – četnik. Takva se postrojba zvala četa, pa je to logično. Kad je stvorena Austro-Ugarska, taj se naziv iz nepoznatog razloga promijenio u „tisućnik“.

Mikulan je autor romana i dviju knjiga iz područja teorije književnosti. S obzirom na intrigantnost tematike o kojoj piše, nadamo se da će i dalje biti toliko plodan autor.