Zahvaljujući lugarima, u varaždinskom kraju i Međimurju brojna svjetovna i crkvena vlastelinstva nesumnjivo su desetljećima imala uređeno iskorištavanje šuma.

Ovi vrijedni čuvari šumskih biocenoza za buduće generacije, ujedno su od pucanja spasili brojne glave posvađanih šumovlasnika.

”Riđan” i “Pišta” ušli u legendu

Nažalost, kako doznajemo od Gabrijela Ratkovića, i ovo zanimanje nestaje. Naš sugovornik polazio je osnovnu školu u Varaždinskim Toplicama, a potom u tvornici Opruga završava tečaj za PKV radnika u crnoj metalurgiji. Nažalost, pri radu sa strojevima ekscentar preša mu je 1974. godine odsjekla prste na ruci.

– Srećom, još kao školarac surađivao sam sa šumarima i lugarima koji su uvijek trebali suradnike na doznaku, na obilježavanju stabala ili sadnji. Među njima je bilo i inženjera iz Zagreba koji su obavljali različite stručne usluge za Šumariju Varaždin. Potreba za zapošljavanjem lugara u topličkom kraju i onom oko Kalnika ukazala se kada je moj prethodnik Gabrijel Bogožalec teško obolio. Tu priliku nisam nipošto želio propustiti – prisjeća se Ratković.

S obzirom na to da su ga kolege dobro poznale, predlažu mu da se odluči za prekvalifikaciju.
– Nakon odslušanih predavanja u Varaždinu s još trojicom kolega uspješno polažem sve predviđene ispite u Karlovcu. Najviše znanja morali smo imati o dendrologiji i iskorištavanju šuma. Lugar je tada mora dobro znati izračun obujma drva i bio sam vrstan u kubiciranju trupaca. Važno je pravilno izmjeriti njihovu dužinu, širinu i sredinu (promjer). Primjerice, trupac dimenzija 5-10 puta 50 centimetara vam je pola kubika. Na terenu smo za taj posao koristili i namjenske tablice… Moj prvi radni dan počeo je 1980. godine dolaskom u Šumariju Varaždin u kojoj od šefa – revirnika Ivana Žaje doznajem da ću imati veliki rajon. Odmah me odveo u šumu i upoznao s radnicima kojima postajem šefom, jer je moje zanimanje u to vrijeme glasilo “lugar – čuvar šuma” (danas je to “šumarski tehničar”) – objasnio je Ratković, dodavši da su terenski radnici imali normu.

S radom bi počinjali u 7 sati ujutro i vozio ih je na radilište s kombijem. U to vrijeme bile su četiri kategorije lugara, različito stimulirane osobnim dohocima, jer neki nisu imali pojma o proceduri preuzimanja i otpreme trupaca.

– S mojim dolaskom na teren šumarski tehničari više nisu morali odlaziti na preuzimanje iz kancelarija. Naše zanimanje 80-ih godina bilo je itekako popularno. Svi su čuli za junake televizijskih serija – Riđana iz Kapelskih kresova, pa za Pištu iz Gruntovčana. Stoga je i malo dijete znalo da lugari moraju imati nekakav šešir na glavi ili kapu, lovačku pušku obješenu na rame, pljosku… – govori Ratković koji je godinama bio pripadnik pričuvnog sastava policije.
Stoga je odmah zadužio staru dvocijevnu sačmaricu (flahericu), ali je nije uvijek imao uz sebe jer mu je smetala pri svakodnevnom poslu. Štoviše, trebalo je paziti da pušku netko ne ukrade, a propisana sivomaslinasta odora (slična oficirskoj) bila je obavezna.

Lugarska kapa spas za teleke!

– Imali smo šapke (tanjurače) na glavi i osebujne šumarske gumbe boje kosti na kaputu. Na reveru su bile prišivene strukovne oznake u obliku češera položenog na hrastovo lišće i zaista smo bili gizdavi. Točno je i to da lugari čuvaju biocenoze i mnogo puta samoinicijativno sam u slobodno vrijeme obilazio rajon. Bitno je da čovjek voli prirodu i ima volju za taj posao kojeg treba znati dobro pripremiti prije bilo kakve sječe stabala. Bilo je i susreta s ljudima koji su pokušavali ukrasti tuđa drva te različitim životinjama. Ali najbolja od svega bila su vjerovanja priprostih seljaka. Naime, nekada je svaka obitelj imala krave i najveći problem nastajao bi kada telek prestane piti. Tada bi žurno slali ukućana do najbližeg lugara kako bi posudili njegovu kapu i njome pokrili telekovu glavu! Uglavnom, ljudi su bili sto posto uvjereni da će telek odmah početi piti i vodu i mlijeko. To je postala tradicija – otkriva Ratković.

Bife “pod borom”

Kad već spominjemo “tekuća pitanja”, točno je i da su lugari nekad bili veliki potrošači alkohola. No, ta tradicija polako nestaje u 21. stoljeću i danas je teško zamisliti da je u bivšoj državi sječa počinjala uz jaki zajutrak, pivu i gemište.

– Nama je bilo normalno da nas na radilištu dočekuju ljudi koji su skupljali otpadne vrhove krošnji. Svo drvo ispod 10 centimetara više nije bilo ni za ogrjev i mogli su to “granje” besplatno odvesti iz šume. Naši gosti nikada u šumu nisu dolazili bez demižonki od par litara vina jer su znali da će im uvijek žedni radnici ostaviti i deblju “robu”. No, ja sam se brinuo da se ne napiju pod radnim vremenom. Bilo je situacija kada sam im višak punih flaša namjerno zakamuflirao u grmlje, za dane kad bi nastupila “suša” i velika žeđ… Bilo je i prave romantike u šumi uz logorsku vatru na kojoj se po potrebi spravljao gablec. No, jako se pazilo i zimi da se pri odlasku s radilišta potpuno ugasi žeravica. A kod rušenja drva vikalo se iz sveg glasa: “Hop, hop”, da nekoga ne poklopi stablo pri padu. Srećom, nitko od mojih radnika nije pretrpio težu ozljedu na radu u šumi. Uprava Šuma Varaždin imala je i radnu jedinicu mehanizacija koja je bila dobro opremljena namjenskim traktorima za izvlačenje trupaca, ali su se za taj posao 80-ih godina još uvijek koristili i konji. Te snažne životinje bile su idealne za posao, a imali su ih privatnici – napominje ovaj vitalni 72-godišnji lugar koji je rođen u Škarniku u kojem i danas živi s obitelji.

Od njega doznajemo i to da su na udaljenim rajonima građene lugarnice u kojima su živjeli lugari, često i sa svojom obitelji. Tek kada bi im djeca morala u školu, ostavljali bi mališane kod djedova i baka. Nije im bilo druge jer su lugarnice, poput one u Gabrinovcu, kilometrima udaljene od civilizacije. Gabrijel je 13 godina bio aktivan član Lovačkog društva Vepar u Ljubešćici, i to u vrijeme kada se gradio lovački dom.

– Imali smo brojne radne akcije, natjecanja, prelijepa druženja. No, morao sam s tim prekinuti zbog brojnih obveza na poslu i zamjena kolega na zahtjevnim poslovima otpreme. Jurio sam službenim kombijem i mopedom APN-com od Jalžabeta do Bisaga. A kakvi su tek snjegovi nekad bili, nalopatao sam se za tri života… Napamet znam svaku stazu na sjevernim obroncima Kalnika i drugdje. Nekad je taj rajon pokrivalo 15 lugara, a kada sam odlazio u mirovinu, posao je nastavilo njih 6 i radili su od “ve do ve” jer lugar nema radno vrijeme. Svaki pošten lugar priznat će da ne čuva on šumu. Čuvaju je ljudi koji žive u rajonu, a on je taj koji mora imati ugled u selu i ne smije biti pijanac ili imati protivnika. Ne smije se nikome zamjerati, mora ljudima izlaziti ususret u okviru svojih mogućnosti. Kada vas ljudi poštuju, možete mirno spavati jer mještani neće odlaziti krasti drva iz šume, neće u njima paliti vatru ni dovoziti otpad. Požara smo se uvijek bojali, ali 90% njih uspješno su ugasili domaći ljudi lopatama prije nego bi na teren stigli šumari, sjekači i vatrogasci. I to je dokaz da naše selo itekako čuva šumu – tvrdi Ratković.

Kad međaši “polude”

Po njemu, lugar mora biti i vrhunski psiholog, pogotovo kada brine i o privatnim šumama.
– Nema goreg nego kada nastupi svađa jer su međaši jedan drugome srušili bukvu ili neko drugo drvo. Takve je muka pomiriti, pogotovo kada su sjekire u ruci. Prvo morate biti istražitelj, utvrditi tko je rušio i tko je to dozvolio. Najčešće su problemi nastupili u šumama čijim su vlasnicima djedovi “rukom pokazali” gdje su međe. Trebalo je puno pregovaračke vještine da se svađa prekine jer od svega bi profitirali jedino fiškali i inspekcije. Najbolje je sjesti za stol, prodati porušena drva i ne bratski, nego pola – pola podijeliti zaradu. Pametni su me uvijek poslušali i na kraju bi bili zahvalni jer dobar savjet zlata vrijedi. Lugar mora biti dobar i s policijskim službenicima jer oni često zaustave sumnjivce koji cestom voze drva bez pratećih dokumenata – ističe Ratković koji je mnogo vremena proveo pošumljavajući šumske terene.
Sadnice je dostavljao na sve lokacije koje su pošumljavane, iz rasadnika u Kloštru Podravskom, Sesvetama, Koprivnici, Čakovcu do onog u Zelendvoru.

– Iz svojeg iskustva mogu reći da najkvalitetnija stabla rastu u gospodarskoj jedinici Varaždin Breg, odnosno na potezu od Vinice do Bisaga i na kalničkom području. Tu ima najviše hrasta, bukve, javora i graba, dok nešto manje raste joha. Bivše grofovske šume priča su za sebe, jer su nekada vlasnici Opeke i šuma na Jugovcu iznad Oštrica mogli njima prolaziti kočijama. Slično su bile uređene i šume u vlasništvu Kaptola, na Kalniku prema Ljubešćici i Varaždin Bregu. Pametni mještani okolnih sela su poslije rata dogovorno podijelili tzv. “osmine” i imaju korist od tih šuma, dok je onima koji su se svađali sve uzela država. Primjerice, zbog jala su ljudi ostali bez Zelendvora – ukazuje Ratković.

Sila caruje, a um klade valja!

Svega se nagledao u radnom vijeku, pa čak i slučajeva kada ljudi silom žele vratiti šume u svoj posjed.

– Jednom je 90-ih godina čak izbila “seljačka buna” kod Kaštelanca. Bio sam prisutan na radilištu kada su sjekirama krenuli na naše radnike da ih istjeraju iz šume. U prvi mah pomislio sam da putem od Kelemena ide sprovod, ali kad je narod prošao groblje, vidio sam da je vrag odnio šalu jer svi do jednoga imaju naoštrene sjekire u rukama! Čim su ušli u šumu počeli su tjerati radnike da prestanu s rušenjem i piljenjem nekvalitetnih samoniklih stabala. Morao sam stati pred narod i zaštititi radnike od napadača koji silom žele zaštititi svoju navodnu, nikad rasparceliranu “djedovinu”. To vam tako ide kada rade pokvareni telefoni i politika pusti glas kako će se “nekome” po neutvrđenom ključu vraćati šume. No, sve je dobro prošlo jer su me radnici poslušali i odložili motorke spremne za samoobranu. Ipak je naknadno stigao nalog da se u tim šumama u vlasništvu Hrvatskih šuma “zbog mira u kući” prekinu bilo kakvi radovi – rekao je Ratković koji se sa sjetom prisjeća vremena kada su varaždinski šumari imali i svoju šljunčaru na Dravi sa separacijom u Družbincu, pa i vrhunski servis za Hondine motorne pile.
Otkupljivali su od privatnih vlasnika trupce oraha, punili drvom željezničke vagone u Turčinu, stavljajući na trupce oznake ili precizno lupajući tzv. kolobroj.

– Tako se tukla i “klasa” drveta… Nažalost, kada su 1993. godine osnovane Hrvatske šume, sve te itekako isplative prateće djelatnosti su nam potezom pera zabranjene. Međutim, brojne pozitivne stvari nitko ne može zabraniti. Primjerice, na svim lokacijama sječina uvijek bih potražio izvore vode i očistio ih motikom. Tu su radnici na terenu u slučaju potrebe imali Bogom danu vodu za piće i hlađenje različitih flaširanih napitaka. U Kuščevcu u župnoj šumi kod Toplica i danas ljudi piju vrhunsku “zdenu” vodu i lijepo je da se prirodni izvori čuvaju i održavaju – poručuje Ratković, čije su znanje budući šumarski tehničari pa i inženjeri uvijek upijali kao spužve.

Mnogi su uz njega odradili pripravnički staž, a bilo je i onih kojima znanje baš ne ide u glavu.

“Pili Miško”

– Većina njih je uspješno napravila karijeru u struci i nisu “pobjegli” na rad u inozemstvo, iako je bilo pokušaja. Mladima preporučam da se informiraju o mogućnostima zapošljavanja u Hrvatskim šumama jer traže se radnici različitih profila koji će brinuti o tisućama hektara šuma. Šumarija Varaždin uvijek je imala vješte sjekače drva koji su se isticali na lokalnim i državnim natjecanjima. Poligoni za pripremu natjecanja bili su u šumi i imao sam čast suditi u desetak disciplina, poput obaranja drveta “na napuhani balon”, nadzirao sam brzinu promjene lanaca na motorkama, klaštrenje grana, rezanje cvika, srušenih trupaca… Jedan od najvještijih sjekača iz našega kraja bio je Tot Miško iz okolice Maruševca koji je redovno pobjeđivao na državnim natjecanjima. Bio je nizak rastom, mišićav i precizan u rezanju kao najbolji kirurg – zaključio je Gabrijel Ratković.

U sezoni za otpremu posložili 10.000 metara drva

Govoreći o lugarnicama, Ratković se posebno osvrnuo na onu u Piščanovcu. Bila je među najstarijima te je imala i prostrani štagalj.

– Mi smo često trebali pomoć Bosanaca koji bi tovarili drva na samarice, koje se stavljaju na radne konje. Ti vrijedni radnici su stanovali u Drenovcu i imali su 30-ak konja s kojima bi odlazili na radilišta šumarija diljem najsjevernijih županija. Bili su spretni i znali su u sezoni posložiti i 10.000 metara drva spremnih za otpremu. Tijekom Drugog svjetskog rata šume u našem kraju bile su pune partizana i nailazili smo na grobove označene križevima urezanim u stabla. Takav je slučaj bio kod Vidobornjaka, gdje su lokalni Topličanci imali i zemunice za skrivanje cijelih obitelji. Takva, obilježena stabla također smo uklanjali kod čišćenja šuma jer bi ionako s vremenom sama pala i istrunula. Za svaku šumu postoji gospodarska osnova koja se mijenja svakih 10 godina uz obavezne periodične kontrole. Ljudima je malo poznato da se rušiti smije samo do 10 posto stabala, i to isključivo od prirasta šume – naglašava Ratković.