Nepregledne liste čekanja, a samim time i neadekvatna skrb za pacijente, kao i nezadovoljstvo liječnika, medicinskih sestara i ostalih zaposlenika zdravstvenog sustava, problemi su koji se u Hrvatskoj provlače godinama.

Problem predstavljaju i ugovori koje liječnici nazivaju robovlasničkima, a koji sve ove godine ne da nisu ispunili zadaću za koju politika tvrdi da imaju, a to je da u javnom zdravstvu zadrže stručni kadar, već su napravili kontraefekt. Kako nam tvrde mladi specijalizanti, takvi su ugovori bili dodatni motiv za odlazak liječnika, što u inozemstvo, što u privatni sektor.

Tu je i gomilanje dugova koje generiraju bolnički sustavi, a unazad nekoliko mjeseci suočeni smo i s nestašicom lijekova. S vremena na vrijeme situacija kulminira pa se liječnici pobune i najavljuju prosvjed, a često do medija stižu priče o ljudima koji zbog spomenutih lista čekanja ili problema u zdravstvenom sustavu ne dobiju skrb kakvu bi trebali imati.

Ostala u Hrvatskoj, ali…

O svemu tome razgovarali smo s jednom mladom liječnicom koja je htjela ostati anonimna jer, kako kaže, lobiji u Hrvatskoj, prvenstveno politički, su jaki i svatko tko se zamjeri može doći na crnu listu.

Ona nije napustila Hrvatsku poput brojnih kolegica i kolega s kojima je studirala medicinu, ali je prije koju godinu iz javnog zdravstva otišla u privatno, gdje je, kako kaže, situacija ipak stabilnija.

Rodom je iz našeg kraja, ali put ju je odveo u Zagreb gdje trenutno radi u jednoj privatnoj poliklinici. Svoju karijeru započela je u velikim bolničkim sustavima gdje se, kaže, svega nagledala, od zapošljavanja podobnih u svim skupinama, od liječnika, medicinskih sestara i administratora, pa do nefunkcioniranja samog sustava.

Svaki sustav ima izuzetaka, pa nećemo generalizirati niti ikoga prozivati. Isto tako, trebamo biti svjesni da su oni koji rade u bolnicama, domovima zdravlja, često u situaciji da o njima ovise tuđi životi, a da je ono što rade zapravo poziv više nego zanimanje. Poziv da brinu o drugim ljudima i često daju i više od svojih mogućnosti.

Cilj je samo osvijestiti da problemi u zdravstvu postoje, nisu nastali jučer, prisutni su godinama. I zato često u medijima čitamo o slučajevima gdje ljudi mjesecima, pa i godinama, čekaju na specijalističke preglede, slučajevima gdje se možda mogao spasiti život da se na vrijeme reagiralo. Onda se događa da se sve oči upiru u liječnike ponaosob ili ostale zaposlenike zdravstvenog sustava, ali činjenica je da većinom krivac nije pojedinac, već sustav u kojem su ti pojedinci zaposleni i nemoćni da ga promijene.

Podobni ometaju sustav

– Svaka čast izuzecima, svaka čast ljudima koji vode bolnice, a posebno svima zaposlenima. Kad pacijent dođe u ordinaciju ne bi trebao osjetiti probleme koji se gomilaju u zdravstvu godinama. Ne bi trebao osjetiti ni da se u pojedinim sustavima zapošljavaju podobni. Nažalost, osjećaju. Nisam jednom doživjela da su mi rekli ˝nemoj ga ništa pitati, on ti je zaštićen˝. Radilo se i o administrativnom osoblju bolnice u kojoj sam radila – prisjeća se naša sugovornica.

Takvi su kaže, ometali sustav.

– Zbog svega ispaštaju pacijenti, a nemali broj puta u javnosti se proziva liječnike ponaosob, nađe se žrtveno janje, a neradnici se ne spominju. U pojedinim bolnicama postoje cijeli klanovi podobnih i neradnika, a zamislite kad ti klanovi zarate – kaže nam sugovornica.

Ne funkcionira ni informatički sustav, iako se najavljivala navodna reforma. Prvenstveno govorimo o LOM-u, odnosno sustavu gdje bi se liječnici obiteljske medicine trebali biti tehnički povezani s ostalim dijelovima zdravstvenog sustava, pa i privatnim.

Kaos u sustavu

– Tu je stalno neki jaz javnog i privatnog zdravstva, a politika je dovela do toga da privatne poliklinike zapravo ˝krpaju˝ probleme u javnim bolnicama. Međutim, informatički ta dva sektora također nisu povezana, a nalazi koje pacijenti dobiju u privatnim klinikama liječnicima obiteljske medicine u sustavu su ˝nevidljivi˝ – kaže nam liječnica.

Informatički sustav ne funkcionira ni među pojedinim odjelima u bolnicama, a kamoli među različitim ustanovama.

– Već godinama takav sustav nije zaživio u pravom smislu riječi, negdje funkcionira, a negdje ne i tu nisu krivi ni liječnici obiteljske medicine ni specijalisti, kao ni svi ostali zaposleni. Svako malo mijenjaju se izvođači, pa se događa da posao informatizacije dobije netko podoban, a da, budimo iskreni, nema pojma o tome. Primjerice, treba dvije godine da se informatički sustav na nekom bolničkom odjelu uspostavi, da proradi i da se uhoda. Međutim, liječnici i medicinske sestre to ne uspiju dočekati jer ako se slučajno promijeni rukovodstvo bolnice sve ide otpočetka, uvodi se novi sustav, često zato jer je izvođač netko koga se mora angažirati – priča nam liječnica.

Što je zadatak liječnika?

Komentirala je i nedavni slučaj iz nacionalnih medija, gdje je jedna odvjetnica optužila zagrebačku bolnicu da joj sedam mjeseci nisu javili da ima karcinom.

– Nije zadatak specijalista koji obavlja pregled nakon svakog napisanog patološkog CT ili PHD nalaza, prepisivati adrese i brojeve pacijenata. Pa ne mogu oni tražiti i zvati pacijente i provjeravati jesu li dobili svoje nalaze. Ne mogu ni satima kopati po kompjuterima, provjeravati sve nalaze, od kojih je većina benignih, i tražiti osobu čiji je nalaz maligni. Ne mogu oni ni provjeravati zašto se netko od pacijenata nije pojavio na kontroli. Oni to fizički ne mogu stići. Nisam direktno upućena u spomenuti slučaj, netko je očito pogriješio, ali to sigurno nije liječnik. On nije odgovoran ako nalaz nije eventualno stigao LOM-u, kao što nije odgovoran ni što sustav e kartona ne radi – objasnila nam je liječnica.

Ima, kaže, bezbroj mogućih razloga zašto pacijent nije podigao svoje nalaze.

– Mi ne možemo znati zašto netko nije došao po nalaze, niti to možemo analizirati. Netko možda ne želi, ili se odlučio liječiti drugdje, na drugi način – objasnila je.

Ugovori nisu zadržali mlade liječnike, otjerali su ih. I zašto nisu svi imali iste ugovore?

Hrvatski liječnički sindikat (HLS), Hrvatska liječnička komora (HLK), Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL), Koordinacija hrvatske obiteljske medicine (KoHOM) i Inicijativa mladih liječnika najavljuju prosvjed za 18. ožujka, pozvali su i građane da im se pridruže te najavili i druge akcije. Politika s druge strane nudi dijalog, a liječnici ističu da je kap davno prelila čašu i traže konkretna rješenja.

Podsjetimo da je još u kolovozu prošle godine s Vladom dogovoren hodogram za rješavanje problema, ali politika dosad obećanja nije ispunila. Liječnici pak ističu da sustav puca, što u konačnici na svojoj koži osjećaju i pacijenti.

Prethodno je provedena i anketa. Anketu su proveli HLK, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatska udruga bolničkih liječnika, Koordinacija hrvatske obiteljske medicine i Inicijativa mladih liječnika. Ispunilo ju je 41% liječnika u javnom zdravstvu, odnosno njih 5700. Čak 97% anketiranih je izrazilo nezadovoljstvo svojim radno-pravnim statusom.

Podsjetimo, udruge traže izjednačavanje koeficijenata složenosti poslova specijalista s užim specijalistima, liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti s bolničkim liječnicima, kao i uvećanje koeficijenata specijalizantima za najmanje 10%.

Traže i donošenje zakona o radno-pravnom statusu liječnika do kraja proljetnog zasjedanja Sabora, usklađivanje rada liječnika s vremensko-kadrovskim normativima i ukidanje postojećih ugovora za specijalizante.

Što se tiče spornih ugovora koje mladi liječnici nazivaju robovlasničkima, zanimljivo je da nisu svi potpisali jednake, a svote koje bi trebali vraćati stvaraju ogromne razlike. Tako su neki potpisali ugovor na tadašnjih 64 tisuće kuna, neki na 250 tisuća, a nekima svota koju bi trebali vratiti zdravstvenoj ustanovi – ako odluče prijeći u drugu – prelazi milijun kuna.

– Kad si mlad i naivan potpišeš jer si uvjeren da svi potpisuju pod istim uvjetima. No, neki su ipak bili povlašteni. Kad trebaš vratiti oko 60 tisuća kuna digneš kredit, za milijun kuna ne možeš podići kredit i vratiti. I što nam je preostalo? Ili otići iz Hrvatske pa zaraditi i vratiti taj umjetno stvoreni dug ili su dugove pokrile privatne zdravstvene ustanove u koje smo išli raditi. Ti ugovori su doveli do toga da odlazimo iz javnog zdravstva. Da pojasnimo, mi nemamo mogućnost otići iz jedne javne bolnice u drugu, ne možemo preseliti u drugi grad. Možemo jedino izabrati između dvije jedine mogućnosti, otići privatniku ili u inozemstvo. I ne odlazimo samo zbog plaća. Osobno na tjednoj bazi dobivam primamljive ponude iz inozemstva, koje osim puno veće plaće sadrže i druge pogodnosti. Ali htjela sam ostati ovdje, u Hrvatskoj. I plaće liječnika su uostalom javni podaci i svi mogu vidjeti i provjeriti informacije koje se plasiraju u medije o navodnim velikim plaćama. Većina ljudi koji rade u zdravstvu su humani i požrtvovni. I vjerujte, iako se plasira u javnost da se borimo isključivo za svoja prava, mi se borimo i za prava pacijenata, jer, ako svi odemo, ljude neće imati tko liječiti – zaključila je naša sugovornica.