Ostavio neizbrisiv trag

Uspješna karijera poznatoga varaždinskog kirurga Marijana Cesarca ovjenčana je još jednim priznanjem. Županijska mu je skupština dodijelila Nagradu za životno djelo za njegov rad u zdravstvu Varaždinske županije i stručni doprinos medicini, posebno traumatologiji. 

Cesarec je 1948. godine rođen u Varaždinu, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Godine 1971. diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a specijalistički ispit položio je 1979. godine. Za svoje područje rada odabrao je traumatologiju, jednu od najstresnijih grana medicine, te je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo kao šef Traumatologije varaždinske Opće bolnice. S 42 godine postao je i najmlađi šef Kirurgije varaždinske bolnice. Radeći na Traumatološkom odjelu od 1982. godine nastoji unaprijediti traumatološku struku novim metodama koristeći svoja mnogobrojna operativna iskustva u području kirurgije i traumatologije.

Teško do priznanja

Kao liječnik humanist ostavio je traga u zdravstvu prenoseći znanja na mlađe kolege, a odnos prema pacijentima prelazio je granice formalnog. Kirurgija, odnosno traumatologija bila je zapravo njegov život. U četiri smo oka željeli doznati kako je primio vijest o priznanju, koji su mu najvažniji trenuci u dugogodišnjoj karijeri šefa Kirurgije i Traumatologije varaždinske bolnice i kojih se uspomena iz svoga bogatoga radnog vijeka najradije prisjeća.

– Uvijek sam želio baš kirurgiju i ne bih bio sretan da sam završio u drugoj struci. U kirurgiji sam se želio baviti traumatologijom, koja je tada bila dosta konzervativna. Malo se operiralo i bila je neatraktivna mladim liječnicima. Na tom području liječnici nisu bili toliko priznati kao u abdominalnoj kirurgiji, koja je uvijek bila vrh. Na Traumu dolaze unesrećeni pacijenti koji niti nakon operativnih zahvata u zdravstvenom pogledu više nikad neće biti isti kao prije. Liječnike je stoga Trauma odbijala jer je teško doći do priznanja, osim ako ga ne nađeš u samome sebi – govori nam doktor Cesarec, koji je u mirovinu otišao prije tri godine, ali još uvijek s puno strasti govori o svom životnom pozivu.

– Stvari koje su meni bitne često nisu bile važne drugima. Nisam previše knjiški čovjek i najviše sam vremena provodio u operacijskoj sali. Kod nas je najvažnije brzo odlučiti što treba napraviti i kojim redoslijedom, jer u protivnom možete izgubiti pacijenta. Pritom nemate vremena ni za prelistati knjige niti za savjetovanje, morate brzo djelovati, jer uskoro može već biti prekasno. Čovjek se mora skoncentrirati na ono što radi, ali ovaj posao nije posut samo uspjesima, ima tu uvijek i neuspjeha, i nakon operacija ponekad se pitaš jesi li donio pravu odluku – opisuje izazove s kojima se susretao tijekom svog rada.

Vjerojatno najintenzivnije i najznačajnije razdoblje njegove karijere bilo je tijekom Domovinskog rata. Kao suradnik Kriznog stožera organizira zbrinjavanje ranjenika u varaždinskoj bolnici, odlazi u ratne bolnice u Hrvatskoj te je sudionik operacije “Oluja”.

Razvoj traume u ratu

– Iako to možda sad grubo zvuči, ratno je stanje dovelo do razvoja i napretka u varaždinskoj traumatologiji. Tadaje započela i poslije se nastavila suradnja sa Specijalnom bolnicom za rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama. Ona je bila centralna bolnica za rehabilitaciju ranjenika iz cijele Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Kasnije smo sve pacijente dovodili u varaždinsku bolnicu i tijekom 1992. i 1993. godine ovdje smo operirali oko 1.500 ranjenika. Sve su to uglavnom bile reoperacije i radili smo s mladim, zdravim ljudima, pa smo mogli primijeniti zahvate koje nismo mogli raditi sa starijim pacijentima, što je bilo jako značajno za razvoj naše struke – opisuje doktor to razdoblje i dodatno pojašnjava što znači brojka od 1.500 operacija u dvije godine.

– Prema statistici Hrvatskoga traumatološkog društva traumatolozi su u prosjeku nekad radili 75 operacija godišnje, a ja sam ih radio 650 godišnje, i to u godinama nakon rata, a tijekom rata i više – ističe on. Tih je godina izveo i jednu vrlo složenu operaciju. Nakon teškog ranjavanja branitelja u vojarni u Varaždinu učinio je novom metodom tzv. desnostranu hemipelvektomiju, a rad pod naslovom „Ratna ozljeda“ prezentiran je u Grazu na kongresu ratne kirurgije. To je bio prvi takav zahvat izveden u Hrvatskoj i četrdeseti u svijetu. Kad je prije tri godine otišao u mirovinu Cesarec je iza sebe ostavio Odjel kirurgije s ukupno 33 kirurga, dok ih je u radno najintenzivnije doba rata radilo 23-oje. Ovakav interes mladih liječnika za nekad neatraktivnu traumatološku kirurgiju sigurno je i velikim dijelom njegova zasluga.

IZ BIOGRAFIJE:

Tijekom svoje bogate karijere dr. Cesarec sudjelovao je na mnogobrojnim tečajevima iz traumatologije kao predavač i instruktor. Član je znanstvenih odbora kongresa i simpozija, a boravio je na traumatološkim i ortopedskim klinikama u Italiji, Njemačkoj, Austriji, V. Britaniji i Francuskoj.
U dva mandata bio je predsjednik Hrvatskoga ortopedsko-traumatološkog društva, a u tri mandata potpredsjednik Hrvatskoga traumatološkog društva. Osnivač je Hrvatskog društva za dinamičku osteosintezu 2005. godine.

Od 2002. Varaždinska Traumatologija postaje Edukacijski centar za minimalno invazivnu dinamičku osteosintezu. Dr. Cesarec s još nekoliko entuzijasta obilazi traumatološke odjele, drži tečajeve i izvodi pokazne operacije. Također snima edukacijske filmove o ovoj operativnoj tehnici za potrebe kirurga i proizvođača ugradbenog materijala. Pored medicinske struke bavio se programiranjem te je izradio računalni program s bazom podataka razrađen za traumatologiju koji se od 1996. godine redovito koristi na Traumatološkom odjelu i na drugim odjelima varaždinske bolnice. Program je promoviran na Kirurškom kongresu u Puli i besplatno je ustupljen nekim zdravstvenim ustanovama u zemlji.

Izvor:
Foto: