Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Ljiljana Križan: “Volim rock ‘n’ roll, a životni poziv mi je promicanje čitanja!“

Objavljeno:

- dana

Ravnateljica čakovečke Knjižnice „Nikola Zrinski“ Ljiljana Križan rođena je u Varaždinu.

Osnovno školovanje završila je u Ludbregu, gdje je, kako kaže, provela lijepo djetinjstvo. Gimnaziju je završila u Varaždinu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala na jednopredmetnom studiju jugoslavenskih jezika i književnosti 1984. godine te stekla zvanje profesora. Nakon studija nastavila je s obrazovanjem u knjižničarstvu te je postala bibliotekarka – diplomirana knjižničarka. Prije nekoliko godina na matičnom je fakultetu upisala i poslijediplomski doktorski studij informacijskih znanosti. U Knjižnici “Nikola Zrinski” radi od 1990.

Za vrijeme njezina mandata u čakovečkoj Knjižnici je uvedena potpuna informatizacija poslovanja, povećana otvorenost, formiran glazbeno-filmski kutak, otvorena Igraonica…

Krajem 2005. godine izabrana je za ravnateljicu spomenute ustanove. Za vrijeme njezina mandata u čakovečkoj Knjižnici je uvedena potpuna informatizacija poslovanja, povećana otvorenost, formiran i opremljen glazbeno-filmski kutak na Odjelu za odrasle i na Dječjem odjelu, otvorena Igraonica s ponudom velikog broja različitih kvalitetnih sadržaja, opremljen kutak za slijepe i slabovidne te otvoren novi prostor u bivšem Časničkom domu, što je omogućilo otvaranje novoga Studijskog odjela. Knjižnica trenutno organizira brojne aktivnosti povezane s manifestacijom Mjesec hrvatske knjige.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Organizirana, pedantna i staložena.

Što je za vas uspjeh u životu?
Širiti oko sebe optimizam, uživati i biti zahvalan na malim stvarima, truditi se živjeti zdravo. Nikad ne pokušavam živjeti u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u isti čas, živim sada i uvijek se krećem prema onome što dolazi. Trudim se održati ravnotežu između raznih zadaća, uloga i odgovornosti u životu. U tom bih kontekstu citirala Einsteina: „Pokušaj biti čovjek od vrijednosti, umjesto da budeš čovjek od uspjeha!“

Živi punim srcem

Vaš moto u životu?
Živi svaki dan kao da ti je posljednji! Živi ga punim srcem i budi uz one koji su vrijedni tvoje pažnje.

Vaš uzor u životu?
Moja kuma bila je učiteljica hrvatskog jezika – uz nju sam zavoljela književnost (posebno poeziju), putovanja i uživanje u muzejima, kazalištu, koncertima…

Koja biste književna djela izdvojili kao omiljena?
Ne mogu se opredijeliti za samo jedan naslov, jer sam pročitala puno dobrih knjiga. Ima nekih knjiga koje pamtim, ali ne bih mogla reći da je neka knjiga najbolja. Doživljaj kod čitanja nije uvijek isti… Pokazalo se da mi knjige govore nešto posve drugo u drugom čitanju. Isto tako, svako životno razdoblje ima neke svoje specifičnosti koje određuju način doživljaja tijekom čitanja, emocionalni pristup djelu nije uvijek isti, te je time i doživljaj pročitanog drukčiji. Svako djelo koje izazove u meni neke reakcije, bilo pozitivne ili negativne, postiglo je svoj cilj. Knjige nose pregršt informacija, novih saznanja i spoznaja; samo ih treba čitati otvorenog uma i ponijeti u sebi ono što vas je dirnulo.

Omiljeni specifični kajkavski izrazi?
„Skuporitjak“; „dotepsti se“; „Brščas bo fletno obed!“; „šiškerlin“; „nacejati se“… Lijep je naš kajkavski jezik, treba mu dati više prostora. Trebao bi se više učiti u školama, biti prisutniji u medijima… Moramo se truditi da ne izumre.

Zašto je važno čitati lektiru?
Čitanje je važno za naše mentalno i fizičko zdravlje. Čitanjem lektire obogaćujemo rječnik, razvijamo maštu, vježbamo koncentraciju i dobivamo saznanja o povijesti književnosti. Čitanje omogućava svakomu da se u potpunosti uživi u osjećaje i misli drugih ljudi, a to automatski jača našu empatiju i socijalne vještine.

Katarza

Što vam se najviše sviđa u hrvatskoj književnosti?
Hrvatska književnost je bogata i raznolika… Najviše možemo biti ponosni na njezino jezično bogatstvo. Imamo pregršt odličnih pisaca i djela koja nas čine jedinstvenima i koja su dio naše baštine.

Kazalište ili kino?
Volim pogledati dobru kazališnu predstavu, a isto tako volim i dobar film. Kazalište i film povezani su od prvih dana kinematografije. Za mene su to dvije vrste umjetnosti koje su isprepletene i pokušavaju nam prenijeti umjetnički prikaz nekog književnog predloška ili priče – razlika je samo u izvedbi.

Roman ili poezija?
Poezija je u zadnje vrijeme nezasluženo zanemarena. Volim poeziju, jer u određenim trenucima upravo poezija može biti poput katarze, može nam pomoći kod stresa, opuštanja… Možemo se udubiti i potpuno uroniti u ritmičnost nekog stiha koji će nam podariti energiju za dalje. Romani se čitaju daleko više, ali ja ni ovdje ne mogu reći da mi je jedna forma bolja.

Koncert klasične ili zabavne glazbe?
Moram priznati da nisam a priori ljubitelj jednog žanra. Volim klasiku. Godišnje odem barem na dva-tri koncerta, ali volim i jazz, blues, soul, rock…

Znanstvenik s kojim biste rado razgovarali?
Noam Chomsky. Poznati je lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. Sviđa mi se njegova misao: “Jezik je svojstven samo ljudima – bez obzira na to što mnogi od nas i nisu vični njegovoj pravilnoj upotrebi.“

Kako provodite slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme provodim uz knjigu, trening, šetnju i kratka putovanja.

Je li vaša vjera u znanost apsolutna?
Da. Znanost pokreće i nosi sve tehnološke razvojne procese koji utječu na naše društvo. Znanost je važna za razvoj i napredak današnjeg svijeta.

Omiljena životinja?
Volim životinje, ali kao kućnog ljubimca izabrala bih nekog malog psića – maltezera, na primjer.

Prvi dojam

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Prvi susret često mi najviše odredi neku osobu. Tako sam upoznala i svog supruga. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Što je najvažnije u vezi?
Komunikacija, povjerenje i tolerancija.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Putovati oko svijeta… Izvan Europe. Posjetiti kolijevku civilizacije, mjesta koja još odišu autentičnošću.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Možda jesti… Mada mi nije mrsko kuhati. Volim eksperimentirati s hranom.

Omiljeno jelo?
Teško… Volim dalmatinsku kuhinju, ali i kinesku, meksičku…

Omiljeni kolač?
Tenka zlevanka.

Knjiga u ruci

Omiljeni način opuštanja?
Tišina… Udobna fotelja i knjiga u ruci.

Vaš idealni odmor je…
Odmor na samotnu mjestu… Bez gužve, buke… Uz komunikaciju samo s prirodom. Tada se čovjek može opustiti i uživati u svakom djeliću svoje slobode, spoznati sebe i svoje potrebe.

Prava žena nikad ne smije…
…prava žena smije sve!

Iz takta vas mogu izbaciti…
…nepravda i grubost.

Gdje se vidite za 10 godina?
U mirovini, okružena obitelji i unucima. Nadam se da ću i dalje moći istraživati i pomalo pisati o kulturnoj povijesti Međimurja… Možda jednom nastane i neka knjiga.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Moj odabir studija ukazuje da sam oduvijek voljela i cijenila knjigu te pisanu riječ. Rad s djecom i mladima na promicanju čitanja moj je životni poziv.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje