Ljubomir i Katarina Vranko upoznali su se na blagdan Svih svetih 1964. godine. Protekloga petka navršila se 50. godišnjica braka ovih Međimuraca s iznimno zanimljivom životnom pričom, koju su dostojno i proslavili.

– Iako sam rođen u Bjelovaru, stjecajem okolnosti obitelj se doseljava u Čakovec 1959. godine. Jedno vrijeme živio sam u (Gornjem) Pustakovcu (tada zasebnom naselju, danas dijelu Čakovca, op. a.), a kasnije u samome gradu. Moj djed i baka vjenčali su se u Čakovcu daleke 1924. te se njihovo četvero djece rodilo u tom gradu, zbog čega se i ja osjećam Međimurcem. Brat moje bake Emilije, Aleksandar Schulteis, bio je osnivač, kustos i prvi ravnatelj Muzeja Međimurja, tada Gradskog muzeja Čakovec – počinje svoju priču Vranko.

Nezamisliva stvarnost

– Kad si mlad, upijaš život oko sebe: nezamislive situacije postaju stvarnošću kao u snovima. Sa školskim kolegom sam došao u njegovo rodno selo pa su poslije svete mise zaredala nova poznanstva s domaćim djevojkama i dečkima. Službena šetališta u to su vrijeme podrazumijevala okupljanja na groblju, a na jednom takvom okupljanju prvi put sam vidio Katarinu. Uslijedili su sramežljivo upoznavanje te skriveni ispitujući pogledi s obiju strana, i kod djevojaka i kod momaka. U toj sam mističnoj atmosferi prikovao pogled uz nisku djevojku ravne kose u zimskome kaputu skoro do zemlje. Njezine su se kolegice smijuljile i dobacivale natapiranih frizura i suknji iznad koljena, a ja sam bio u nekome transu ne primjećujući išta oko sebe! (smijeh) Ni imena joj se nisam mogao sjetiti, a ostali smo u tome društvu barem sat i nešto!

Nakon večere, kolega mi je priznao da je zaljubljen u onu najnižu curu, Katarinu, no da ona to ne sluti. Osjetio sam knedlu u grlu jer sam se baš u nju zagledao. Nisam mu ništa rekao da ga ne uvrijedim, ali sam predložio da joj pošalje poruku i kaže kako se osjeća. Prošlo je nekoliko tjedana, a mi smo prilično redovito odlazili u Goričan, ovisno o tome koliko je bilo novca od prodaje bonova u đačkoj menzi, te se družili s curama i dečkima. Bila je zima, snijeg je sve pokrio, pješačenju od željezničke stanice u Donjem Kraljevcu do Goričana i natrag po cesti i smrznutim poljima kao da nije bilo kraja…

Za to sam vrijeme upoznao skoro svu lokalnu mladež i uklopio se u njihovo društvo. Jednoga dana upitao sam kolegu: „Je li ti Katarina odgovorila?“, na što je odvratio da na kraju nije ni poslao poruku! Potpuno diskretno uputio sam Katarini svoju prvu pisanu poruku uz pomoć njezine bliske kolegice Marije, no odgovor nije stizao sve dok jednoga ponedjeljka u školi u Varaždinu sam kolega kojega smo zvali Detec nije donio presavijeni i zalijepljen papirić s mojim imenom na jednoj strani te simbolom „K2“ na drugoj („Katarina Kolonić“). To su bili sramežljivi počeci naše veze! – dodaje Vranko.

Od toga je vremena počeo sam dolaziti u Goričan i odstajati kod obitelji Šercer, koja se bavila pekarskim zanatom. Zadnji dio kuće bio je adaptiran za pekarsku proizvodnju te su tamo dečki spavali, razgovarali po cijele noći i usput pomagali kod pripreme i pečenja kruha i peciva.

Borba za opstanak

– Sve četiri godine u Rudarsko-tehničkoj školi živio sam i hranio se u Đačkome domu nasuprot škole. Moje su financijske mogućnosti bile izrazito skromne te sam često prodavao prehrambene bonove da bih kupio povratnu kartu za vlak do Donjega Kraljevca, novu žicu na gitari ili dvije-tri cigarete… To su bila takva vremena, no vjerovali smo da je sve moguće ako si uporan i ako sanjaš o boljem sutra! Iako sam bio veoma neiskusan i mlad, stvarnost me nije zabrinjavala: uvijek sam pronašao izlaz iz teške situacije. Posla je bilo na varaždinskim ulicama: pokucaš na vrata ispred kojih su bili istovareni ugalj ili velika hrpa drva, srama nije bilo…

„Dobar dan, mogu li vam pospremiti ugljen?“ ili „Dobar dan, mogu li vam nacijepati drva i pospremiti u podrum ili šupu?“ Nikada nije bilo govora o cijeni ili cjenkanja! „Koliko dadnete, bit ću zahvalan!“ Najteže je bilo kad bi te odbili… Tako se gledalo na to: sad ili nikad, sve ili ništa! To je bila neka vrst borbe za opstanak na ulici. Bilo je dobrih ljudi koji su me nudili i juhom, grahom, komadićem kruha ili s par šnita salame, a ni oni nisu hrane imali u izobilju… I danas sam im zahvalan na ljudskosti! Tako se tih dana formirao karakter mladića koji vjeruje u budućnost.

„Kad sanjaš, sanjaj otvorenih očiju!“ To je bio moto naših mladenačkih godina. Još i danas se sjećamo jedne kućice na putu u donje Međimurje: imala je posađen red cvijeća do ceste, bila uredna i skromna, ali za moje je pojmove bila savršen dom za buduću obitelj s barem četvero djece, kako sam ja zamišljao budućnost. Kako to ostvariti tada nije bilo važno, ali mogu iskreno reći da za taj „superoptimističan“ san nismo mogli ni zamisliti da će biti ostvaren samo pet godina nakon vjenčanja, i to u dalekoj Australiji…

Vjenčanje i prekretnice

Kao što je 1964. bila velikom prekretnicom u mome životu, tako je 1969. bila po mnogočemu značajna za Katarinu, što se mature, zaposlenja u Zagrebu te pripreme za naše vjenčanje tiče. Cijela je situacija bila prilično neizvjesna, budući da sam ja bio na odsluženju vojnog roka u Somboru i Skopju, a nije bilo garancije da ću dobiti tjedan dana dopusta za svadbu. Nakon što sam odslužio vojni rok, 1970. našli smo podstanarsku sobicu u Zagrebu, na Rudešu kod Trešnjevke. Par mjeseci nakon što se te godine rodila kći Tatjana, selimo se u podrumski stan nekoliko kuća dalje te tu ostajemo sve do odlaska u Švicarsku 1971. Više puta smo pokušavali dobiti obiteljsku dozvolu za rad u Švicarskoj, no na kraju smo se preselili u Weiler kod Feldkircha u gornjoj Austriji (pokrajina Voralberg blizu granice s Lihtenštajnom i Švicarskom).

U susjednoj Austriji nije bilo problema: Katarina je dobila posao u struci kao građevinska tehničarka, a ja sam se zaposlio u manjoj privatnoj radionici za izradu metalnog uredskog namještaja. Živjeli smo kod dvoje starijih ljudi u potkrovlju. U lokalnom tisku primijetio sam oglas australske vlade da bračnim parovima sa srednjom stručnom spremom nude besplatno useljavanje u Australiju, uključujući i troškove. Nakon svih formalnosti u australskom Veleposlanstvu u Beču, s kćerkicom Tatjanom krenuli smo na nezamislivo dalek put… I stvorili novi život u novoj zemlji! – prisjeća se naš sugovornik.

Spomendan proteklih dana

U subotu, 16. studenoga, došao je i dan proslave bračnoga života sretnog para: u Kavani „Stari krov“ u Donjem Kraljevcu Ljubo i Kata, kako ih obitelj i prijatelji odmila zovu, uz prekrasne zvuke žica Tamburaškoga sastava Doremu dostojno su obilježili obljetnicu vrijednu pažnje i poštovanja od pola stoljeća. Uz svesrdnu podršku šogora Momčila Radmanovića, Davida Dolenca iz TS-a Doremu i prijatelja, ostvaren je za obitelj Vranko značajan spomendan na mlade dane i životni put.

Slavlju su prisustvovali Ljubina i Katina unuka, bliža i daljnja rodbina te dragi prijatelji, dok su njihove tri kćeri, sedmero unučadi i zetovi, iako u Australiji, bili s njima u duhu, dodaje Vranko, i zaključuje:

– Pri kraju životne priče ne možeš izbjeći da se ne upitaš: je li doista sve toliko brzo prošlo, jesmo li ostvarili barem dio životnih zamisli? Mislim da nam pogled unatrag samo potvrđuje da je ovaj život nezamislivo kratak, dok se čini nezamislivo dugačkim kad ga proživljavaš… I nakon 45 godina života u glavnom gradu Australije, svake druge godine dolazimo u posjet lepom našem Međimurju i dragim nam ljudima!