Politika dobroga gospodara u lovištima je najvažnija, jer lovci ne rade nered, već krivolovci, koji posjeduju neregistrirano oružje i zamke. Ova i cijeli niz drugih činjenica navele su dr. sc. Miroslava Benka da se pozabavi osebujnom pričom o filozofiji lovstva.

Svoje veliko znanje o spomenutoj temi uspješno je pretočio u lani objavljenu knjigu „Lovačke regule“, koju je pisao s ciljem da čitatelje osvijesti o tome što je lovstvo, čime se ono bavi, kako okuplja istomišljenike i drugom.

– Zajedno s kolegama godinama ustrajem na pristojnom i kulturnom ponašanju u lovu, jer postoje različiti ljudi. Stoga smo još prije 15 godina na Hrvatskom šumarskom institutu ponovno pokrenuli institutski lov, kao druženje njegovih zaposlenika. Svojevremeno je takav lov služio i kao terenska vježba za studente, koji su, između ostaloga, praktično naučili sigurno baratati lovačkim oružjem. Razmišljali smo i o osnutku udruge koja će raditi na tom principu, jer kakav si u lovu, takav si i izvan njega. To nam je pošlo za rukom, pa je nastala i knjiga “Lovačke regule” – govori Benko o „okidaču“ koji je rezultirao iznimno vrijednim prilogom lovačkoj literaturi.

Knjiga je zapravo skup informacija o stvarima koje su se događale posljednjih desetak godina u lovstvu i na polju znanstvenog istraživanja lovstva, čiji je nositelj svojevremeno bio Hrvatski šumarski institut. Podsjećamo, on je nasljednik triju zavoda, od kojih se jedan među prvima u bivšoj Jugoslaviji bavio istraživanjem šuma i lova.

Kultura prije svega

– Spomenuti zavod je dao svoj značajan doprinos poznavanju lovstva i uspio sam skupiti informacije i literaturu o provedenim istraživanjima. Proučio sam ih i “Lovačke regule” donose pregled radova iz kojih se može iščitati koja je problematika zaokupljala znanstvenike. Impozantan broj tih radova poredan je kronološki, no nažalost, istraživanja su se ugasila za nekoliko godina. Zadnji znanstvenik koji je istraživao lovstvo bio je Goran Habuš, nasljednik Vinka Viličića – ističe naš sugovornik.

Prestanak istraživanja u području lovstva je velika šteta. Bilo je pokušaja da se osnuje Institut za lovstvo jer u tom području postoji još bezbroj pitanja koja traže znanstvene i praktične odgovore.

– Potreba za istraživanjem lovstva u Hrvatskoj je velika, a da imamo vrhunske stručnjake, dokaz je znanstvena studija o gospodarenju medvjedom, koju EU citira i primjenjuje u drugim zemljama. Istraživanja na području sjeverozapadne Hrvatske nisu provođena i tu je ostala „regionalna rupa“. Ono što znamo je da je vinički grof Marko Bombelles začetnik stručnog bavljenja lovom i uzgojem divljači u ovom kraju. Sve što je on napravio, utjecalo je na razvoj lovstva u široj regiji, ali smo i taj primat izgubili od drugih. U sjeverozapadnu Hrvatsku doveo je zečeve, uvezao fazane iz Moravske, obične jelene i lopatare. Za ozbiljniji uzgoj potonjih, što je nadgledao angažirani austrijski šumar, Zelendvor je ipak bio površinski premalen, pa su kasnije praktički izumrli – otkriva Benko.

Zelendvorska fazanerija je imala kapacitet za uzgoj od 150.000 fazanskih pilića godišnje. Potreba je bilo i za povećanje uzgoja, postojala su istraživanja, ali je Zelendvor na kraju propao.

Knjižica „Lovačke regule“ otkriva koliko se nekada radilo po pitanju lovstva te da je ono jedna od grana privrede u turizmu koja je vezana i uz proizvodnju mesa divljači za potrebe stanovništva. Točno je da je ono prije bilo rezervirano za grofove, ali njihov lov nije bio zafrkancija, već odlično organiziran onovremeni team building.

– U lov su im dolazile velike obitelji te partneri u njihovu biznisu. Primjerice, grof Bombelles bio je jedan od najbogatijih ljudi ovog dijela Europe, suvlasnik Jadran filma, suosnivač Novogodišnjeg koncerta u Beču, a uredio je i prvi teniski travnati teren nakon wimbledonskog, u Arboretumu Opeka. On je bio čovjek ispred vremena i menadžer koji je u lovu okupljao ljude s kojima je poslovao i razvijao cijeli kraj – veli Benko.

Nažalost, danas lovstvo u Hrvatskoj ima negativnu konotaciju zbog neinformiranosti i krive percepcije javnog mnijenja, dok se u Austriji lovca koji odstrijeli divlju svinju, jelena ili tetrijeba tretira kao lokalnog junaka.

Istine i zablude

– Ako je iz manje sredine, svi se raduju, jer bit će odlične hrane, pa krenu i pjesma i ples. To je kod nas nezamislivo jer se godinama pokušava lovce stigmatizirati da oni ubijaju iz puke dokolice. A stvar je jednostavna jer oni su ekolozi i, osim lovačkih društava, ne postoji ni jedno drugo koje bi, primjerice, očistilo potoke u dužini od dva ili više kilometara. Nema ni ekologa koji bi cijelu zimu hranili životinje, ne samo fazane ili divlje svinje. Naime, njihovu hranu, koja se dostavlja i kad je najveće nevrijeme, dijele i druge životinje. Često se zaboravlja da se kod poplava obustavlja svaki vid lova. U takvoj situaciji nijednom lovcu ne pada na pamet odstrel životinja, već se njihov fond nastoji maksimalno očuvati – zaključuje Miroslav Benko.

Dodajmo da je u bogato ilustriranoj knjizi objavljena i “Lovačka pjesma”, koju je na tekst Ivana Kukuljevića Sakcinskog skladao Ferdo Livadić.