Sa svojih 100 radnika tvrtka Oprema-Strojevi d.d., koja je osnovana još 1966. godine u Ludbregu kao proizvođač strojeva za tekstilnu i poljoprivrednu industriju, danas je svojim razvojem i iskustvom spremna ponuditi široku paletu proizvoda za prehrambenu, konditorsku i kemijsku industriju, uz proizvodnju najrazličitijih strojeva i strojnih dijelova.

To uključuje rezanje, zavarivanje, CNC obradu, obradu limova, bojenje i montažu. Kroz godine su izradili nebrojeno strojeva te strojnih dijelova za industriju papira, kanditorsku i prehrambenu industriju, a u zadnje vrijeme i industriju pakiranja. S posebnim ponosom ističu da 90 % prihoda ostvaruju na zahtjevnom inozemnom tržištu, i to izvozom poznatim kupcima u Njemačku, Švicarsku i Austriju.

Kvaliteta

Direktor tvrtke Antun Lovrec, koji joj je na čelu zadnjih sedam godina, ističe da su do prošle krize, 2009. godine, bili vezani uz vlastitu proizvodnju i neke specifične usluge, nakon čega su se počeli javljati ozbiljni problemi, iz kojih su se izvukli njegovim dolaskom 2014. godine, kada su se pregrupirali i počeli baviti uslugom za strana tržišta. No upravo se ondje jako teško nametnuti, što je njima uspjelo. – Ja sam došao iz jedne firme čiji je vlasnik 100 % Austrijanac, gdje sam pokupio kvalitete i još neke drugi stvari, i to sam pokušao preslikati na ovu firmu te dodati i neke svoje ideje. U zadnjih deset godina povećan je broj radnika i obrtaj koji smo napravili, porasla je kvaliteta, smanjen je broj reklamacija, firma je iz gubitaša postala dobitaš, i sve ide u dobrom smjeru, a za nastavak ovog uspjeha nam sada samo treba još kvalitetnih kadrova – govori Lovrec. Prostora za širenje ima još i na domaćem tržištu, ali isključivo s vlastitim proizvodima i vlastitim razvojem i asortimanom.

Prisjećajući se da je otprilike do 2000. godine metalska industrija bila na koljenima i nije se pokazivao ni interes ni neka budućnost, naš sugovornik napominje da je nakon te godine potražnja za proizvodima metalske industrije iz Hrvatske počela jako rasti i ovaj dio međimurske i varaždinske regije, koji je još iz doba Jugoslavije vani prepoznat kao kraj s vrijednim i kvalitetnim radnicima, otišao je daleko ispred svih u Hrvatskoj. – Zasad stvarno nema straha da posla ne bi bilo. Posla se da naći, samo ako imaš dobar kadar koji može pružiti kvalitetu, jer ta kvaliteta donosi i bolju cijenu, veću dodanu vrijednost i na taj način imamo manje reklamacija, više ostane i može se dati više radniku. To je filozofija koju trebaju svi shvatiti, a ne prebacivati krivicu jedan na drugoga i tražiti stalno neke izgovore – jasan je bio direktor Oprema-Strojeva, dodajući da su u cilju povećanja kvalitete ove godine investirali u stroj vrijednosti oko milijun eura. Riječ je o 5-osnoj portalnoj glodalici Hartford, za pozicije do 7 metara dužine.

Sigurna budućnost

Nastavlja da ni u budućnosti ne bi trebalo biti velikih problema u kontinuitetu uspješne proizvodnje, uz dizanje ljestvice kvalitete jer to donosi bolju cijenu i veću dobit, nadajući se da će ipak u mentalitetu doći do promjene. Problem je što mladi ljudi imaju prevelika očekivanja isti dan kad izađu iz škole jer misle da znaju sve, a daleko su od toga. Prema njegovim riječima, kada bi se posložili neki kriteriji, koje najčešće roditelji nameću, mnogi ne bi otišli iz zemlje. – Osobno sam se uvjerio u nekoliko slučajeva da se ti ljudi koji su otišli od sramote ne vraćaju jer ondje žive u kontejneru na parizeru i kruhu, a ne žele se vratiti i priznati da ondje ne teku baš med i mlijeko – rekao je na kraju Antun Lovrec, pozivajući mlade ljude da dođu raditi u Hrvatsku, gdje ima posla koji je dobro plaćen, a ne da odlaze zarađivati mirovinu za strance, dok će njihovi roditelji uz sve nas ispaštati jer neće biti ni proizvodnje ni ikakvog razvoja u Hrvatskoj ako svi odluče otići.

Ima posla, a nema radnika

Budući da je tvrtka Oprema-Strojevi koncipirana kao „one stop shop“, gdje se kupcima nudi sve na jednome mjestu, što uglavnom konkurencija u okolici ne može ponuditi, od najgrublje obrade metala, pripreme i rezanja, zavarivanja te obrade na strojevima od nekoliko milimetara do nekoliko metara, potrebne su im gotovo sve vrste radnika. Otvoreni su natječaji za voditelja proizvodnje, tehnologa, programera CNC strojeva, zavarivača i bravara, operatera na glodalicama i tokarilicama te završnoj obradi lakiranja, ali kandidati se slabo javljaju. – Posla na sreću imamo. Ova koronakriza nas je dosta potresla, pa smo u ožujku i travnju bili dosta zabrinuti, ali smo poduzeli neke korake kojima smo se trgnuli i uspjeli vratiti na prošlogodišnje brojke poslovanja, bez otpuštanja radnika, dapače, čak smo podijelili i regres za godišnji odmor i radnici nisu osjetili posljedice krize – govori Lovrec i dodaje da ga veseli što se odgođene stvari polagano vraćaju u normalu.

Problem je, međutim, prema njegovim riječima, što bi mladi htjeli raditi samo na kompjuterima i gledaju da si ne zamažu prste, a na kraju se takvi nakon gimnazije žale da nemaju posla. Gotovo nitko ne želi ići u strukovne škole jer je to prljav posao gdje treba raditi.

Na pitanje zbog čega se ne mogu pronaći ni programeri ili tehnolozi, što nisu „prljava“ zanimanja, naš sugovornik odgovara da i oni dolaze iz pogona. – Dobar programer ili dobar tehnolog teško može izaći iz škole. Za takvu vrstu posla prvo se trebaju zamazati prsti, dakle naučiti raditi u pogonu, da bi nakon toga znao tim ljudima reći kako treba raditi – odgovara direktor Lovrec.

Školski sustav

Smatra i da je školski sustav, posebno u kontekstu strukovnih škola, potpuno krivo postavljen i s njim se bore već posljednjih 15 godina, međutim, bez uspjeha i razumijevanja. S tim se problemom susreću i ostali predstavnici metalskih proizvođača jer za razliku od, primjerice, Njemačke, gdje učenici više vremena provode u proizvodnji, a manje u školi, kod nas se sve svodi na uzaludne predmete, a prakse je premalo. Uz to, interes učenika je razmjerno nizak i uglavnom se upisuju lošiji učenici koji se nisu mogli upisati u gimnaziju.

Zanimalo nas je kako promijeniti taj trend, jer plaće nisu problem, one su vrlo motivirajuće. ­– Plaće kod nas su sigurno u rangu s plaćama u državnom sektoru, s tim da kod nas treba raditi, a mogu se raditi i prekovremeni sati, koji su dodatno plaćeni. No, glavni je problem u motivaciji te djece i njihovi roditelji koji ih tjeraju u gimnazije, a srednje škole ne pružaju ono čemu služe. Mogu samo reći da je svatko tko je išao u tu školu i ima interes odmah dobio posao, a svaki dobar radnik si čak i bira posao – zaključio je Antun Lovrec.