Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Marina Payerl-Pal: “Rasplače me nepravda, no još češće – dobrota!”

Objavljeno:

- dana

Ravnateljica Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije prim. Marina Payerl-Pal, dr. med., specijalistica je medicinske mikrobiologije i parazitologije.

Rođena je u Zagrebu, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu, odnosno V. gimnaziju u Klaićevoj ulici. Kad danas pomisli na tu srednju školu, izrazito je sretna što ju je odabrala za stjecanje svoje srednjoškolske naobrazbe, kaže. Dodaje da je spomenuta gimnazija bila posebna zbog odličnih profesora koji su, osim znanja, na učenike prenosili i brojne životne mudrosti te pozitivno i poticajno utjecali na njih tijekom odrastanja, ali i zbog iznimnih učenika. Kakva je to bila škola, a posebno njezin razred, „biološki“, s pojačanom satnicom prirodnih predmeta, govori i podatak da je većina njezinih kolegica i kolega upisala Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, napominje dr. Payerl-Pal. Od tridesetero učenika u razredu, njih 25 završilo je medicinu.

Doseljenje

Nakon stjecanja diplome Medicinskog fakulteta doselila se u Čakovec, u kojem živi i danas. Prolazila je uobičajeni put svakog mladog liječnika u ono vrijeme – od stažiranja, rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u tadašnjem Dispanzeru za školsku medicinu, koji joj je ostao u najljepšem sjećanju, sve do dobivanja specijalizacije. Njezin je odabir bila specijalizacija iz medicinske mikrobiologije s parazitologijom, koju je uspješno obavila u Zagrebu. Od 1993. dr. Payerl-Pal voditeljica je Mikrobiološkog laboratorija, a od 2008. godine ravnateljica Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije. Udana je, suprug Andrej je također liječnik, i majka dvojice sinova: liječnika Svena, te Ivana, studenta Sveučilišta za glazbu i primijenjenu umjetnost u Beču.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Odgovorna, organizirana, pedantna.

Što je za vas uspjeh u životu?
Ravnoteža između poslovnih obveza i vremena provedenog s obitelji.

Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?
U nekim situacijama voljela bih da moje lice ne otkriva kako se osjećam u tom trenu.

Vaš moto u životu?
„Quidquid agis, prudenter agas et respice finem“, odnosno: “Sve što radiš, radi pažljivo i misli na kraj“.

Baka primalja uzor

Vaš uzor u životu?
Moja baka Rozalija, koja me podučila mnogim životnim vrijednostima i mudrostima, a osobito ljubavi prema čovjeku. Kao zdravstvena radnica, školovana primalja, bila mi je uzor kako raditi svoj posao s puno ljubavi i strpljenja.

Koji odjevni stil njegujete?
Uglavnom volim udobnu odjeću, važniji mi je komfor od estetike.

Kazalište ili kino?
Zapravo oboje, iako zbog nedostatka slobodnog vremena češće biram kazalište. Volim otići na tribinu „Čakovec četvrtkom“, a nerijetko i na dobru kazališnu predstavu u Zagreb.

Film ili sapunica?
Film – uglavnom volim zanimljive kriminalističke filmove, drame ili biografske drame – nisam baš ljubitelj komedija ili horora.

Bolja medicina

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
„Bolja medicina“ Atula Gawande.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
Colin Firth – zbog likova koje je portretirao i filmova u kojima je glumio.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Radeći i uživajući u malim stvarima.

Njezin je odabir bila specijalizacija iz medicinske mikrobiologije

Što vas može rasplakati?
Nepravda, ali mnogo češće iskrena i velikodušna dobrota.

Omiljene životinje?
Pa one koje ljudi možda često zanemare jer ih ne vide – bakterije! (Smijeh.) Iako nisu prave „životinje“, ipak su obilježile moj cijeli radni vijek – nemam posebnu vrstu za izdvojiti – ali se družimo nerijetko i više od osam sati dnevno.

Što prvo primijetite kod muškarca?
Vanjski izgled nije ono što prvo primijetim. Mnogo veći dojam na mene ostavlja način ponašanja i ophođenja.

Što je najvažnije u vezi?
Povjerenje.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Ne volim riječ „nikad“, ali teško mi pada dvoličnost – licemjerje.

Od 1993. dr. Payerl-Pal voditeljica je Mikrobiološkog laboratorija, a od 2008. godine ravnateljica Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije

Što mislite, tko je više ljubomoran, žene ili muškarci?
Ne mislim da to uopće ovisi o spolu.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Nekoliko je stvari koje su još uvijek na mojoj “bucket” listi, ali rado bih pridonijela trajnom zapisu i očuvanju povijesti medicine u Međimurju, jer sam kao predsjednica Hrvatskoga liječničkog zbora podružnice Čakovec inicirala prikupljanje povijesne građe od svih voditelja djelatnosti i ravnatelja zdravstvenih ustanova. Smatram iznimno važnim obraditi te vrijedne materijale da bi rad naših prethodnika ostao zabilježen. Ujedno je to i način na koji im se možemo odužiti.

Krpice sa zeljem

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Kuhati – u novije vrijeme sve je više “zdravih” recepata i sve su dostupniji, tako da kad stignem nerijetko eksperimentiram s “novim” namirnicama, iako ne i uvijek na zadovoljstvo baš svih ukućana.

Omiljeno jelo?
Ipak, klasične krpice sa zeljem i bučnica kako ju je pripremala moja baka.

Omiljeni kolač?
Nemam neki omiljeni kolač, ali uvijek rado pojedem neku osvježavajuću voćnu tortu ili sladoled.

Uzor u životu joj je baka Rozalija, koja ju je podučila mnogim životnim vrijednostima. Kao školovana primalja, radila je svoj posao s puno ljubavi i strpljenja.

Omiljeni način opuštanja?
Kad mogu raditi, bilo što, a da nisam pod presingom.

Vaš idealni odmor je…
…biti sa suprugom, bilo gdje.

Iz takta vas može izbaciti…
…nepristojnost, laž, lijenost, površnost.

Gdje se vidite za 10 godina?
U mirovini.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Moj primarni poziv gotovo oduvijek je bio rad s ljudima i pomaganje ljudima. Kad razmislim, upravo su mnoge situacije kroz moje djetinjstvo i odrastanje vodile k tome da odaberem upravo ovaj životni poziv, odnosno, ipak je on odabrao mene.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje