KREATIVKA S 96 GODINA

Baka Kata iz Slanja ima izuzetne ruke. Ruke ogrubjele od žuljeva i teškog rada, ruke koje pamte sve, prvi dodir ruku njenog supruga koji već odavno nije pokraj nje, nježnu dječačku kosu dvojice sinova koji su sad odrasli ljudi, meke ručice brojnih unuka… 

One pamte i zemlju pod prstima, tešku sjekiru u ruci, ledenu vodu rijeka i potoka, toplinu pokošenog sjena i nježnost poljskog cvijeća. Stare su to ruke, drhtave i teške, čovjek bi rekao – umorne. Ali čim baka Kata uzme u ruke bojice, pastele ili flomastere i dotakne površinu praznog papira, te ruke više ne drhte, već pričaju priču svog života onako kako to najbolje znaju – stvarajući prelijepe slike koje ostavljaju bez daha.

Prvi put u bolnici

Baku Katu posjetili smo još 2009. u Slanju kako bismo s njom popričali o njezinoj prvoj izložbi na kojoj je svoj likovni talent predstavila oduševljenim posjetiteljima u Samoboru. Od tada je prošlo puno vremena te legendarna baka Kata ima pokoju boru više, ali kada pogledate veselje i živost njezinih očiju, nikad ne biste pogodili da već ima 96 godina.

– Dosta kasno sam počela crtati jer prije nisam stigla, bila sam pod velikim naponom posla. Znate kako je to, u polju do kruha, u vinogradu do čaše, u šumi do ognjišta. Ništa mi nije bilo teško, nisam ni znala što je muški, a što ženski posao. Zidala sam svoju kuću, radila u šumi, poljoprivredi i oko stoke… Još sam ove godine sinu pomagala u vinogradu – ističe još vrlo vitalna baka Kata kojoj bi na odličnom pamćenju pozavidjeli i puno mlađi od nje.
Izvanredna je to žena, puna životnog iskustva, bogate mašte i neumornog optimizma. Svojim pošalicama redovito nasmijava svoju veliku obitelj, a ima dva sina, petero unuka, osmero praunuka i dva prapraunuka.

 

Crtala je i dok je bila mlađa, ali na poleđini računa ili rubu novinskog papira 

Slikati je počela tek u 89. godini. I od tada ne prestaje.
– Baku je nakratko zaustavila bolest, ali sad se ona već dobro oporavila te ponovno isprobava crtanje, da vidi ima li kakve razlike sad, poslije bolesti – kroz smijeh nam otkriva Ružica Namjesnik, Katina unuka iz Križovljana kod koje baka trenutno boravi i koja njeguje baku nakon bolesti.
Baka Kata je, inače, odlična zdravlja, ali je nedavno bila na operaciji žučnih kamenaca te joj je to bio prvi boravak u bolnici. U svojem komičnom stilu operaciju smatra malom “smrti”. I strašno se ljuti jer joj nakon “smrti“ slikanje ne ide kao prije. Tako barem tvrdi.

– Boje su nekako drugačije, nije to to, nisam zadovoljna – mršti se baka uspoređujući slike. Za stolom se okupilo nas petero te smo proučavali bakine slike i sve su nam bile jednako očaravajuće i lijepe. Ali bakino umjetničko oko ne da se smesti i ona uporno vježba da ponovno bude zadovoljna svojim radovima. Zlatno doba njezinog života konačno joj je pružilo dovoljno vremena da radi ono što voli i u slikanju pronađe odmor tijela i duha. Crtala je ona i prije, uvijek kad je imala olovku u ruci, ali to su bile sitne črčkarije na poleđini računa ili praznom rubu novinskog papira.

Inspiracija za sve

Povod za naš drugi posjet baki Kati bila je njezina druga izložba koja je tijekom srpnja bila otvorena u Knjižnici Tina Ujevića u Zagrebu. I prvu i drugu izložbu organizirala je Katina unuka, Danijela Sobočanec. – Izložbe sam organizirala u suradnji s knjižnicama jer one njeguju ovakav vid likovnog izražavanja koji ne treba uvijek biti akademski, već jednostavan i blizak različitim ljudima. Ono što me je navelo da bakine crteže podijelimo s javnošću je upravo fascinantna snaga jednostavnosti i ljubavi prema prirodi koju baka posjeduje. Mislim da je bakina priča prava inspiracija za sve ljude, a osobito one u zrelijoj dobi – ističe Danijela.

 

U slikanju baka Kata danas pronalazi odmor tijela i duha. Iza nje je tisuću slika, tvrde njene praunuke 

Na otvorenju je izložbe povjesničarka umjetnosti Kristina Skerlev govorila o bakinom radu iz aspekta umjetnosti i likovnog izražavanja, a naravno, to su bile samo riječi pohvale na račun bakinog talenta. Baka Kata, nažalost, zbog bolesti nije mogla biti prisutna na otvorenju. 
– Slikam cvijeće, pure, race, ljude, bele ljiljane i visibabe, ma baš sve kaj sam vidjela i doživjela. To sve radim s bojicama, flomasterima, pastelama, sve to kombiniram, kako mi gdje paše – otkrila je baka Kata.

Koliko je bakinih slika teško je reći, ali njezine praunuke tvrde da ih ima više od tisuću.
– Mi smo kao djeca često bile kod bake Kate. Ona nas je uspavljivala, hranila, oblačila, molila s nama i pričala nam priče. Svako jutro nam je kuhala svoje nezaboravne bijele žgance, to nam je najdraže jelo iz djetinjstva, od njih smo valjda i narasle ovako velike – smije se praunuka Dijana.
Puno je ljubavi u toj velikoj obitelji. Ljubavi koja inspirira, a najbolje to dokazuje baka Kata. O baki Kati zasigurno ćemo još pisati, a po treći put ćemo je posjetiti povodom njezine treće izložbe, jer uopće ne sumnjamo da će je biti.

Sve je počelo jednim nacrtanim cvijetom

– Baka je počela crtati na moj poticaj. Te 2008. godine sjedili smo u Slanju i obiteljski se družili. Baka je mojoj kćeri nacrtala olovkom cvjetić na malom komadiću papira. Mene je to podsjetilo na to kako nam je baka, kad smo bili mali znala u bilježnicu nacrtati poneki cvjetić koji je meni bio jako lijep. Čim sam ugledala crtež koji je nacrtala mojoj kćeri, pitala sam baku bi li ona htjela još crtati. Baka je odgovorila potvrdno i tako je počela priča – objasnila nam je Katina unuka, Danijela Sobočanec

– Nabavili smo razne vrste bojica i papira, poslali ih baki i čekali… Baka je rekla kako baš tada nema vremena. U to je vrijeme, između svih ostalih kućanskih i poljoprivrednih poslova, vezla stolnjak za stol za 12 osoba. Nakon nekoliko mjeseci do nas je u Zagreb ipak došao veliki paket crteža koje je donio moj tata nakon jednog dolaska iz Podravine. Kad smo otvorili paket ostali smo potpuno zatečeni ljepotom, iskrenošću, jednostavnošću i snagom crteža koje smo ugledali – ističe Danijela koja je organizirala obje bakine izložbe. Na pitanje hoće li organizirati još koju izložbu odgovara sa zagonetnim smješkom. – Tko zna, možda bude još nekih prilika… Ja sam, kao i moja baka nepopravljivi optimist i život me je naučio (a i baka), da nikad ne treba reći “nikad” – zaključuje Danijela ovu nadasve pozitivnu priču.

 

Izvor:
Foto: