OČUVANJE PASMINE

Slijedi nam nabavka pastuha, čime bismo pod vodstvom stručnjaka s Agronomskog i Veterinarskog fakulteta započeli s kontroliranim križanjem, odnosno povećanjem broja jedinki međimurskog konja.

– Prije 21 godinu kupio sam prvo ždrijebe međimurskog konja, kobilu Suzy. Cijela obitelj se vezala uz nju. Suzy me podsjećala na djetinjstvo, na vremena kada se međimurskog konja moglo vidjeti na brojnim gospodarstvima. To je radni konj, koji se koristio za poslove na polju, šumi, vinogradu… On simbolizira sve ono što mi Međimurci jesmo – vrijedni, uporni i požrtvovni. Suzy je uskoro dobila potomstvo, tako da se broj konja na mojem imanju povećao. Kada se formirala ergela u Žabniku, predao sam sve konje, među njima i Suzy. Ostala je jedino Simpa, Suzyna kći – suznih očiju prepričava nam svoja sjećanja Josip Hren (76) iz Pribislavca.

Dobili 8 hektara

Iako žalostan što više nema sve svoje konje blizu sebe, Josip je sretan jer su u dobrim rukama. Naime, na ergeli Javne ustanove za zaštitu prirode “Međimurska priroda” u Žabniku, u Općini Sveti Martin na Muri, prije nešto više od godinu i pol dana započela je akcija spašavanja međimurskoga konja od izumiranja. Iako se u posljednje vrijeme šire zlokobne priče o kraju ove autohtone hrvatske pasmine, istina je sasvim drugačija. I kada već Udruga uzgajivača međimurskog konja “Međimurec” u nešto više od 15 godina djelovanja nije uspjela ostvariti ni kvalitativni ni kvantitativni iskorak po pitanju očuvanja pasmine, Ustanova se odlučila uhvatiti ukoštac s ovom problematikom.
– Ergela međimurskog konja djeluje u sastavu Javne ustanove, iako zavičajne pasmine više nisu definirane kao djelatnost ustanova za zaštitu prirode – ističe na početku razgovora Siniša Golub, ravnatelj Javne ustanove za zaštitu prirode “Međimurska priroda”.

Okupili smo stručnjake sa zagrebačkih fakulteta, koji nam pomažu u očuvanju pasmine, kaže Golub

No, Ustanova je preko jednoga europskog projekta dobila sredstva za revitalizaciju pašnjaka na kojemu su trebale biti smještene životinje na ispaši. Mogle su na pašnjaku biti krave, koze ili ovce, ali u Ustanovi su se odlučili za svoje domaće međimurske konje. Cilj projekta je da se kroz ispašu pašnjak oslobodi invazivnih biljnih vrsta te da se tako podigne razina bioraznolikosti.

Rodna linija

– Kada nam je projekt napokon odobren, imali smo svega 15 mjeseci za njegovu realizaciju. Od Općine Sveti Martin na Muri dobili smo 8 hektara na korištenje na period od 15 godina. Napravili smo staju s osam boksova, ogradili prostor, pribavili hranu… Poslali smo upit prema pojedinačnim vlasnicima međimurskog konja i Udruzi uzgajivača međimurskog konja “Međimurec”. Posebna komisija sastavljena od stručnjaka, veterinara, obišla je međimurske staje te je odabrano osam najboljih grla, koja su završila na pašnjaku u Žabniku da bi pasli – jer je to ionako bio osnovni cilj projekta – ističe Golub.

Zahvaljujući Suzy i njezinu potomstvu, na ergeli se sada nalazi rodna linija od prabake do praunuke. Prvotna ideja Ustanove odmah je dobila i nastavak. Nakon osam kobila, krenulo se u potragu za pastuhom.

Pastuha u Hrvatskoj nema, tako da ćemo ga morati potražiti najvjerojatnije u Mađarskoj. Zanima nas stručno križanje, jer želimo da broj međimurskog konja počne rasti.” 

Siniša Golub

– Pastuha u Hrvatskoj nema, tako da ćemo ga morati potražiti najvjerojatnije u Mađarskoj, gdje živi ista pasmina s neznatno drugačijim karakteristikama. Zanima nas stručno križanje, odnosno razmnožavanje, jer želimo da broj međimurskog konja počne rasti. Prije mjesec dana na ergeli su bili dekani Agronomskog i Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, profesori Zoran Grgić i Nenad Turk. Dogovoreno je da u rujnu potpišemo suradnju s konkretnim zadaćama. Ustanova, odnosno ergela, tako je dobila pomoć najbolje struke s oba fakulteta, dok će njihovi studenti imati mogućnost prakse da rade sa zavičajnom pasminom, terensku nastavu… – otkrio je ravnatelj Golub.
No, nije samo opstanak pasmine jedini izazov. S odumiranjem vrste odumiru znanja i vještine. U Hrvatskoj je samo jedan čovjek koji obrezuje kopita. Kada je Ustanova raspisala natječaj za zaposlenje jedne osobe koja će hraniti konje i čistiti njihov prostor, prvih je 20 prijavljenih kandidata, posao od 4.000 kuna neto plaće – odbilo. Tek 21. kandidat prihvatio je posao.

Financiranje ergele ovog trenutka iznosi oko 150 tisuća kuna, a to je samo osnovni hladni pogon, koji u potpunosti pokriva Međimurska županija. Kada bi se osigurala osoba koja bi ujahivala konje, dva pastuha, organizirali odlasci na sajmove, dodatne veterinarske njege… trebalo bi osigurati godišnje od 350 do 400 tisuća kuna.

Suzyn 20. rođendan

– Hoće država prepoznati ovu pasminu kao ugroženu i dati novac da se pomogne njezino očuvanje ili će i dalje sve biti na teret županijskog proračuna, a sada jest, tek treba vidjeti.

Kada se tijekom ove ili početkom sljedeće godine, dovede pastuh, već 2019. godine stado će sigurno biti obogaćeno ždrijepcima.

– U jednom trenutku najvažnije pitanje postat će – tko će se baviti konjima izvan okvira institucije? Ljudi logično razmišljaju da se međimurski konji mogu iskoristiti u turističkoj ponudi. Mogli bi biti upregnuti u kočiju za prijevoz turista. Ali za to moraju biti socijalizirani, a taj posao traži dodatno logistiku, osobu koja ima takva znanja. No, kako se i samo očuvanje pasmine prije dvije godine činilo nemoguće pa smo u kratkom vremenu stvorili dobre temelje za uspjeh, tako će se, vjerujem, i za ostale izazove pronaći rješenje – zaključio je ravnatelj Siniša Golub.
 

– Udruga uzgajivača međimurskog konja “Međimurec” osnovana je u rujnu 2001. godine. Na desetoj obljetnici Udruge javila se ideja o osnivanju državne ergele na kojoj bi se sačuvao minimalno potreban broj konja da pasmina ne nestane. Ali iz godine u godinu, osim divljenja i tapšanja po ramenu, pomoći nije bilo, osim one financijske od strane Međimurske županije. Prekipjelo mi je lani kada sam vidio koliko po zakonu moraju plaćati općine i gradovi za zbrinjavanje pasa lutalica, i po 1.100 kuna, a nema zakonske obveze čuvanja i financiranja nečega što je baština Međimurja. Petnaest godina sam se trudio, molio se da izdrže još malo… Iskreno, nisam više uvjeren da će se međimurski konj sačuvati od izumiranja niti da će Udruga nastaviti s radom – rekao je Marijan Belčić, predsjednik u ostavci Udruge uzgajivača međimurskog konja.

I za kraj, ništa manje važno, Suzy s početka ove priča upravo je proteklog petka, 30. lipnja, proslavila 20. rođendan.

 

Zoran Šardi i Siniša Golub na pašnjaku u Žabniku

Iako međimurski konji primarno nisu jahači konji, Sara Radek iz Pribislavca uživa s ljubimicom Simpom

Potkivanje međimurskih konja

Dekani Zoran Grgić i Nenad Turk (u sredini)

Josip Hren iz Pribislavca sa Simpom, dok je ostale svoje kobile predao na imanje u Žabniku

Na velikom pašnjaku u Žabniku, na pašnjaku od osam hektara u Općini Sveti Martin na Muri, nalazi se osam vrhunskih kobila

 

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović/Siniša Golub