Povežite se s nama

Tema dana

Milan Horvat je u poslu s Podravkom vidio priliku života

Objavljeno:

- dana

RATKO BOŠKOVIĆ, novinar i publicist:

Kada bi naši gospodarski stručnjaci samo ponekad poslušali novinara Ratka Boškovića, možda i ne bi bilo tako loše.

Boškoviću će, neovisno o vladajućoj nomenklaturi, dati „kredite“ za odlično poznavanje gospodarstva. Istovremeno, rijetko koji će „gospodarski stručnjak“ na vlasti priznati da o nekim stvarima možda zna više od njega. Stoga mu je preostalo jedino da im „servira“ afere koje su im se događale pred nosom. Tužili su ga 121 put i samo je prvu tužbu izgubio.
Nakon pitaj Boga koliko objavljenih stranica o malverzacijama u tranzicijskoj Hrvatskoj, jedna ga se afera posebno dojmila – priča o Podravci. Tako je nastala knjiga „Projekt srce”. Samo do izlaska knjige prikupljeno je 45 tisuća stranica sudskog materijala čije je kopiranje koštalo 90 tisuća kuna.
Dok udobno sjedi u fotelji hotela Esplanade i usput se pozdravlja s viceguvernerom HNB-a, djeluje pomalo štreberski. Svaka vlas na svome mjestu i, časna riječ, niti jedna se za vrijeme našega druženja nije pomaknula. No ipak je u njemu nešto razigrano dječje. Nekome bi nakon tolikih afera bilo sve ravno, no Bošković ih, očigledno je, tretira kao svoju djecu. O aferi Podravka kaže:
– Tipičan primjer hrvatske tranzicije. Zaista sam imao epohalan materijal kakav nikada niti jedan novinar, uključujući i mene, nije niti će ikada imati.
Tri mjeseca mi je samo trebalo da prođem kroz nerazvrstane dokumente. Potom sam danima razgovarao sa svim sudionicima afere.
Jesu li sve afere ako ne zgotovljene, a ono barem otvorene?
Najveća afera je ipak Sanader. Dakle, još nije gotovo. Ipak je vrlo raritetno suditi jednom premijeru. No izuzmemo li Sanadera, bankarske su afere svakako uvijek najintrigantnije. Devedesete su obilovale takvim aferama. No nisu bile vezane za pojedinačna poduzeća već više za neke modele postupanja. Načine privatizacije poduzeća…
Koja vam je bila, recimo, najupečatljivija?
Lažne dokapitalizacije. Menadžerski krediti također.
U aferi Podravka veliku ulogu je odigrala varaždinska FIMA i Milan Horvat. Je li Horvat odigrao za sebe ili epizodnu ulogu za nečiji račun? Koliko sam pročitala u knjizi, bio je i ucjenjivan za 17 milijuna kuna, samo da ga ostave u igri oko vlasništva Podravke. Kralj ili pijun?
On je veliki financijski genij. Ono što je stvorio, stvorio je vlastitim genijem. Počeo je radeći u Coningu kao direktor turizma i hotela u Trakošćanu. Onda je shvatio da dolazi rat i da od turizma neće biti ništa. Predlagao je Čačiću da napuste turizam i prebace se u financije, ali Čačić to nije htio i Horvat ga je napustio. Uskoro je s dvojicom bliskih ljudi osnovao Fimu. Toliko su razvili firmu da su na njezinome vrhuncu upravljali kapitalom od milijardu maraka. Onda mu je upravljanje svojim poduzećima prepustio Kutle – imovinu dvaju poduzeća, Juror i Tar. Horvat ih je vrlo uspješno restruktuirao i upravljao njima. Tu negdje ga je nazvao Podravkaš Marinac, da mu ovaj, baš kao financijski stručnjak, pomogne u naumu uvođenja radničkog dioničarstva – za što je ovaj bio specijalist. Milan Horvat im je napravio klasičan posao investicijskog bankarstva. Oni su mu bili klijenti kao i svi drugi klijenti. Horvat je mislio pozicionirati svoju firmu na Balkanu i ovom dijelu Europe kao poduzeće koje će obavljati poslove za velike svjetske banke kao što je Merrill Lynch, Deutsche bank… koje same nisu u stanju u lokalnim sredinama ući u lokalna poduzeća i odnose, pa radije angažiraju te lokalne, nazovimo ih, podizvođače. Horvat je mislio da će mu posao s Podravkom biti velika referenca koja će ga pozicionirati u odnosu na velike investicijske banke i fondove. Europske i američke. Na kraju je tim kombinacijama završilo tako da je Fima u ime i za račun Podravke kupila 19,5 posto Podravkinih dionica koje su se pojavile na tržištu – kako ih ne bi kupio netko drugi. Za to je trebao dobiti standardnu bankarsku naknadu od jedan posto vrijednosti. Znači, on im je učinio tu uslugu kao „prijateljski investitor“. Horvat je našao kredit kod Meryll Lincha, dao te dionice u zalog, na temelju tih dionica dobio kredit, s Podravkom sklopio opcijski ugovor po kojemu je Podravka u bilo kojem trenutku mogla kupiti te dionice. Odnosno, ako bi Horvat to od njih tražio, čak bi ih i morala kupiti. Iako vani uobičajen, to je kod nas jedini takav ugovor ili barem ja nisam čuo za još koji. Inače se maksimalno koristi u anglosaksonskom pravu. Sve je to jako dobro izgledalo dok je cijena tih dionica rasla. On je dao 440 kuna za jednu, a cijena im je narasla do 650 kuna. Tu su svi bili u vrlo velikom plusu. Da su ih tada odlučili prodati, podijelili bi oko 120 – 140 milijuna kuna i bili bi heroji.
Ali…?
Dogodila se ova svjetska kriza. Prvo u Americi, potom i kod nas. Zavladala je financijska panika. Nisu bili ni krivi, ni dužni, ni odgovorni… Ništa. Krenuo je pad cijene dionica i željeli su ih prodati, ali im Friščić to nije dao. Umiješala se politika, Friščić je imao politički mandat nad Podravkom kao koalicijski partner HDZ-a, čak se Polančec nije htio miješati. Bilo je kako Friščić kaže. Tada su dionice još pale, a kada su došle na 200 – 300 kuna tek tada ih nisu dali prodati. Jer kako će sada po ugovoru kupiti od Horvata po 500 kad su na burzi 200 kuna? Tada se počela događati katastrofa – ML je tražio nove zaloge. Dakle, budući da su oni dali kredit uz zalog tih dionica, njihova je vrijednost stalno morala pokrivati vrijednost tih kredita. Kad im je padala vrijednost, ML je tražila dodatni zalog što se pretvorilo u ogromne cifre – 170 milijuna kuna koje oni nisu imali. Podravka se obvezala snositi troškove tog kredita jer kredit i jest bio za nju. Tada su počle te silne malverzacije – preko SMS-a, eskontiranja fiktivnih mjenica.
Koju je ulogu odigrala VABA banka?
Ona je u početku dala kredit. U onom prvom krugu. Sada se to sve osporava, ali to su stvari koje nisu eksplicitno nezakonite. Podravka je dala depozit VABA banci koja je na konto tog depozita dala kredit Fimi, svom vlasniku. Čim je HNB to vidio, odmah je donesen nalog za zatvaranje tog kredita. Ali nisu mogli reći da je to nezakonito. Mi naprosto imamo takve zakone da je de facto nezakonito samo ono što eksplicitno piše da je nezakonito. Ovo drugo je stvar procjene HNB-a koji je ocijenio da je to za VABA banku prerizično. Ali uopće nije bilo jer je bilo sto posto pokriveno Podravkinim jamstvom, a Podravka je bila vrhunsko poduzeće. Fima je u prvom koraku s tom lovom – 270 milijuna kuna, kupila dionice dok nije dobila kredit od ML. Kad ga je dobila, vratila ga je Vabi, a ova je vratila kompletno sve depozite Podravci. Znači to je išlo u nekoliko koraka – vrlo različitih ekonomskih i pravnih faza… S VABA bankom je Horvat također imao planove – pretvoriti je u banku koja će financirati njegove investicijske poslove, ali niti to mu HNB nije dao.
Je li ga time svjesno oštetila?
To je stvar bankarske procjene. Rekli su da je u odnosu na imovinu banke to preveliki kredit, „izvolite vi to zatvoriti“. Mogli su i nisu morali poslušati. Ali regulativa je takva – ne možeš ti proturječiti i suprotstavljati se svom nadzorniku i regulatoru. Inače oni dođu pa ti nađu tisuću drugih stvari. Ovdje VABA nije bila ništa oštećena.
Znate li nešto o tome da je Milan Horvat bio ucijenjen sa 17 milijuna kuna koje je i isplatio, ako je i dalje želio ostati u igri oko Podravke?
To ne znam. Nije mi smio ispričati jer se o tome još vodi istraga. Svi su bili uhapšeni zbog toga osim Horvata. Jedino što mi je rekao bilo je: „Možeš misliti što se dogodilo čim ja nisam u zatvoru“. Prema tome mogu pretpostaviti da on nije bio za ništa kriv nego samo žrtva. Nije niti optužen.
Može li se, dakle, zaključiti da je ispao naivan?
Ma kakvi. Nije on niti naivan niti glup. Nije njega nitko izigrao. To je bio splet okolnosti. Uništilo ih je miješanje politike. Oni su te dionice htjeli sačuvati za Podravkaše i sebe da ih u tom prvom naletu ne bi kupili jako zainteresirani Norvežani. Oni su već došli na nekih 15 – 18 posto – što javno, što tajno – i već su išli u Vladu sa željom da otkupe njihove dionice. Prema tome, Norvežani su mogli doći do 25 posto vrlo lako i dati javnu ponudu – dakle još 30 – 40 posto skinuti sa sekundarnog tržišta i de facto postati većinski vlasnik Podravke. Upravo kako se to ne bi dogodilo, oni su od Horvata tražili da kupi te dionice i čuva ih za Podravku. Kad su Norvežani krajem 2006. vidjeli da od njihova nauma nema ništa, krenuli su prodavati te dionice. U Podravci su pratili stanje iz dana u dan i kad su vidjeli da su ovi praktički odustali, a isticao je rok opcijskog ugovora kad je Milan Horvat mogao tražiti da oni kupe te dionice, Marinac više nije imao ništa protiv prodaje, no tada im je to politika onemogućila. Išli su na nekoliko sastanaka s Frišćićem što je detaljno opisano u dokumentima USKOK-a.
Napisali ste da je Horvat u poslu s Podravkom vidio priliku života.
Tako je. On je Fimu htio pretvoriti u poduzeće koje će ovdje opsluživati velike svjetske investicijske banke. Ovo mu je bio prvi takav posao gdje je trebao steći referencu za investicijsko bankarstvo. Do tada je imao brokeraje, upravljanje investicijskim fondovima, banku i sve mu se posložilo da se mogao pretvoriti u tu takozvanu investicijsku kuću. To mu je bila fantastična prilika jer je u pitanju bilo vrlo veliko poduzeće koje je išlo u financijsko restrukturiranje.
Kakvo je danas stanje hrvatskoga gospodarstva?
Potpuno je propalo. Tržište se potpuno urušilo. Kao i financije. Opstaju samo monopolisti, državna i javna poduzeća firme tipa Agrokor. Ostalo je katastrofa kojoj se ne vidi kraj.
Svi zakoni doneseni u zadnje vrijeme su totalno nedorečeni i mogu se tumačiti kako kome paše. Nejasni su. Ovršni zakon, Zakon o poljoprivrednom zemljištu pa o legalizaciji, sada ovaj…
Istina je. Ali nije u tome problem. Problem je u makroekonomskoj situaciji. Stalno kukamo da nema investicija, a s druge strane toliko toga se sagradilo, kupilo. Sve što je u Hrvatskoj vrijedilo kupiti, već je kupljeno. Građeni su shopping centri bez ikakvih prepreka, banke su otvorile milijun poslovnica bez zapreka. Nema te prepreke koja će stati na put nekome tko vidi da će mu se investicija isplatiti.
Što se zapravo dogodilo hrvatskome gospodarstvu?
Ako zanemarimo korupciju, najveći je problem kako je i zašto izbila kriza koja nas je uništila. Ljudi to ne shvaćaju. Ovakve krize nije bilo od 1929. Nama je godinama rasla domaća potrošnja između 4 i 6 posto. Više smo uvozili nego izvozili. Ono što smo imali je model rasta koji se temelji na domaćoj potrošnji financiranoj iz inozemnih izvora. To je taj dug od 45 milijardi eura. I 2008. – slom.
Zašto je do toga došlo?
To dolazi standardno u ovakvoj vrsti krize. Ljudi se uspaniče i prestanu trošiti. Počnu štedjeti. Zato su banke krcate novcem. Ljudi bježe iz svih nelikvidnih vrsta imovine u likvidne, a to je novac. Prodaju dionice – pada cijena, prodaju nekretnine – pada cijena, ne kupuju. Naša vlada ništa od toga nije shvatila. Ona je krenula skroz suprotnim putem. To je taj Čačićev luđački impuls – ajmo mi sada povećavati investicije.
Što sada? Znači li to da ne znamo ili…?
Nemamo pojma. Monetarni aspekt pak znači da trebamo „pumpati“ lovu u sustav. U ovoj vrsti krize najveći je problem što nestaje novca iz optjecaja. Novac presuši. Ljudi prestaju trošiti i počinju štedjeti. To je simptom sloma. Naša štednja je 170 milijardi kuna. Proizvodimo kontraefekt.
Kako vi vidite izlazak iz krize?
Svima 10 posto plaće dolje. Nemilosrdno. To su napravile male baltičke zemlje. Prve godine svima su smanjili plaće 37 posto. Ali premijer je prvo sebi prepolovio plaću, smanjili su za 40 posto broj državnih činovnika.
Nije li to ipak preradikalno?
Ne. Ne smije se pustiti da kriza potraje. Mi imamo već takozvano drugo dno krize. Akumulacija deficita ide nezaustavljivom logikom. Raste deficit, rastu kamate, padne ti rejting, što ti još poveća kamate. Zatvoreni krug. Više nema izlaza. Posuđuješ od Pere da vratiš Marku. Dug raste. Linića sam pitao kako će smanjivati dug, a on mi je odgovorio: „To ćemo jako teško“. Kakav odgovor! Godina-dvije i gotovi smo. Samo država ima sposobnost emitirati novac. Koliko god sada da ga naštampaš, ne možeš nadoknaditi manjak.
A što onda s inflacijom?
Mi se bojimo inflacije, krivo. Dovoljno je pogledati primjer Amerike i kako se izvukla iz krize. Računa se da je samo u bankovnom sustavu nestalo između 15 tisuća i 20 tisuća milijardi dolara. Pa su počeli štampati i utrostručili količinu baznog novca. Poklanjali su 200 dolara svakoj familiji da potroši po želji. Da potaknu potrošnju. Pad cijena je najgori – počne ta deflacijska spirala, što je puno gore od inflacije. To je rekao Keins: “Penny not spend is penny not earned”, što građani ne potroše, poduzeća nisu zaradila.
Kako ćemo se, dakle, izvući?
Radikalnim zaokretom.
I eto kukanja o socijalnoj neosjetljivosti…
Radikalni zaokret. Točka. Vlasti i privatni poduzetnici također trebaju napraviti strateški savez da zajednički nađu isplativi izvozni proizvod. Pritom država mora riješiti dva krupna problema – saznati što i gdje. U središnjoj Africi u ovom trenutku raste ogroman broj ljudi srednje klase kojima treba apsolutno sve. Nama je ovdje zatvorena nova novcata tvornica vrata Nexe jer nema kome prodati vrata. Baš me zanima jesu li ih probali prodati u Keniji. Možda Venezueli? Drugo – koordinacija. Šokirao sam se kad sam shvatio da je vodeći svjetski ekonomist Daniel Roderick bio predavač Radimiru Čačiću na Harvardu, a ovaj nije ništa naučio.
Možda je markirao ta predavanja?
Neprestano ga spominje kao svoj uzor. A sve radi suprotno.
Iz HNB-a niti glasa.
Oni su se proglasili nemoćnim. Štampali su jedan working paper, odmah 2008. godine, koji se zove„ Reakcija HNB-a na monetarno financijsku krizu u svijetu.“ U sažetku, na prvoj stranici piše: „Hrvatska narodna banka ne može ni na koji način reagirati na monetarnu financijsku krizu u svijetu“.
Kako se u cijelu ovu situaciju uklapa, primjerice, Ovršni zakon?
Užasno, baš užasno. Mi plašimo ljude i obeshrabrujemo potrošnju. Također vjerujem da je samim spominjanjem poreza na nekretnine Linić napravio štetu proračunu između milijardu, milijardu i pol kuna. Da nije počeo pričati o tom porezu, ljudi bi sigurno više gradili. Sada se svi boje ofarbati ogradu ili popraviti krov. Jer boje se da će im sutra doći netko i procijeniti kuću na veću vrijednost.
Koliko postupci predstečajnih nagodbi mogu spasiti poduzeća?
Pa dobro, to postoji i vani. Zaštita od vjerovnika… u redu je da se poduzeće proba spasiti. Ali sve to se može i kroz stečaj. Predstečajna je potpuno suvišna. Što smo vidjeli i po primjeru Peveca. U stečaju se jednako sve može konsolidirati, ako postoje uvjeti. Pravnici me u to uvjeravaju. Ali očigledno riječ „stečaj“ zvuči pogrdno. Ipak „predstečaj“ zvuči bolje. Vjerojatno se ide na to da će potencijalni partneri radije poslovati s nekim tko je u predstečaju nego u stečaju. No postupci su gotovo identični. Štoviše, predstečaj je u nekim segmentima dodatno zakomplicirao stvari. Pravosuđe uvijek kaska za inovativnim prevarantima.
Mislite li da smo prepušteni nesposobnim ljudima?
U potpunosti. Totalno nesposobnim. Baš ono – ne razumiju niti bit, a niti mehanizme krize. Jednako tako nemaju pojma o mjerama kojima se iz ovakvih kriza izlazi. Štoviše, upravo suprotno.
Što nam onda uopće preostaje?
Pozvati onoga tko zna.

Izvor:
Foto: Saša Četković

Glazba

Porin ove godine slavi četvrt stoljeća, među nominiranima su čak tri iz Međimurske županije

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

porin

Nagrada Porin ove godine doživljava jubilarno, 25. izdanje, a među nominiranima su i tri imena iz Međimurja.

U kategoriji nagrade Porin “Novi izvođač godine” nominirana je Carla Belovari iz Svete Marije, pri čemu su u toj kategoriji nominirani i bend Fluentes te Boris Štok. Osim Carle, nominirana je i mlada Zsa Zsa, pravim imenom Jelena Žnidarić, iz Pušćina. Njezino se ime našlo u kategoriji “Najbolja vokalna suradnja”. Zsa Zsa je u duetu s Vannom otpjevala singl “Tragom svojih tragova”. U istoj kategoriji nominiran je i duet Olivera Dragojevića i Željka Bebeka (“Ako voliš ovu ženu”) te Bang bang feat. Saša Antić (“Kako stoje stvari”).

Mirko Švenda-Žiga sa suradnicima, Krunoslavom Lajtmanom te Tonijem Eterovićem, nominiran je za “Najbolji album popularne duhovne glazbe”. Radi se o albumu “Tri kralja jahahu”.

porin

Toni Eterović, Krunoslav Lajtman i Mirko Švenda Žiga

Najviše nominacija, čak 9, ove godine ima Mia Dimšić i suradnici. Nominacije i nagrade raspoređene su u 35 kategorija, a pristiglo je 1645 prijava. Pobjednici će biti proglašeni na svečanoj dodjeli 23. ožujka u splitskoj Spaladium Areni.

Nastavite čitati

Tema dana

Uspješno odrađen kamp

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

KOŠARKA

Košarkaški kamp u organizaciji KK Grafičar opravdao je svoje postojanje.

U sedam dana mladi ludbreški košarkaši, uz pomoć kvalitetnih trenera s područja naše i susjednih županija kao te posebno gostujućih trenera iz KK Cedevita napravili su veliki pomak u svom košakšakom znanju. Zanimljivo ej bilo i gostovanjre prof. Ante Tomas, a među demonstartorima bili su sadašnji i budući prvoligaški igrači. Kroz kamp je prošlo sedamdesetak mladih, a izdvojio je dvojac Grafičara Vađunec i Virag, od kojih u klubu mnogo očekuje u sljedećim sezonama. Mladi trenerski kadar ludbreškog kluba odradio je najveći dio posla oko kampa a u tome su sudjelovali Siniša Beser i trener mlađih kategorija Tomislav Horvat, a svoj udio dali su i trener Danijel Papp te Igor Dijanošić.

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje