Kad već država čini sve kako bi pogodovala velikim koncernima i otkupljivačima, pojavili su s
Mljekomati su za one koji žele biti sigurni da piju domaće mlijeko. Županija sufinancira proizvođače za kupovinu mljekomata sa 20 tisuća kuna i tko želi još uvijek se može prijaviti
100 litara svježeg mlijeka proda se na mljekomatu na varaždinskoj tržnici. Potražnja dvostruko premašuje ponudu.
Josip Stančić svakog jutra ustane, nahrani krave, pomuze ih i oko 200 litara mlijeko proda mljekari. Cijena – oko dvije kune po litri. Ljubica Sakač, također pomuze svoje krave, ali 100 litara svježeg mlijeka odnese na varaždinski mljekomat. Cijena – šest kuna za litru
Mljekomat košta 80 tisuća kuna i teško je naći novac, a banke vas ne prate
Kad je županijski pročelnik za poljoprivredu, Dragutin Vincek, 2010. godine prvi put ponudio mljekarima opciju prodaje mlijeka putem mljekomata doslovno mu se nije javio niti jedan jedini mljekar. U “drugom krugu”, dvije godine kasnije, kada je cijena otkupa mlijeka iznova pala, samo je gospođa Sakač, od 150 poljoprivrednika kojima je poštar uručio pismo iz Županije, prepoznala potencijal prodaje svježeg mlijeka putem mljekomata. Nije dugo razmišljala i upustila se u taj, tada inovativan posao u Varaždinskoj županiji. Premda Županija sufinancira proizvođaće sa 20 tisuća kuna, financije su ipak, prema Vincekovom sudu, najveći problem: -Nije čudno da se ljudi boje. Mljekomat ipak košta 80 tisuća kuna i oni tu moraju naći svoju raćunicu. Čim sam čuo za ovaj projekt i za prvi zagrebački mljekomat, koji u Europskoj Unije nije “topla voda”, kontaktirao sam distributera i dovukao ga u Županiju. Ali odaziva nije bilo. Mi smo ponudili sufinanciranje u iznosu 20 tisuća kuna, ali ljudima nije lako nabaviti još 60-, govori pročelnik.
Kad se već odlučila biti “pionirka” Ljubica Sakač je krenula u avanturu pribavljanja novca. Logično je bilo prvo otići u banku i zatražiti kredit:- Otišla sam u banku, pokazala im pismo Županije, iznijela svoj program i bez puno riječi su me odbili. Suprug je istovremeno zatražio barem nenamjenski umirovljenički kredit i bez ikakvog pitanja mu je odobreno 15 tisuća kuna, govori gospođa Sakač. Premda su novac sakupljali na sve strane, uglavnom posudbama, a sa pet tisuća kuna ih je sufinancirala i Općina Ljubešćica, Sakačevi svoju odluku nikad nisu požalili:-Ono što su otkupljivali iz Vindije i po kojoj cijeni samo nas je guralo na prosjački štap. Opcije nije bilo- ili mljekomat ili propast, dramatično zvuči gospodin Sakač. No, kada se zna situacija na relaciji mljekari- država, dramatičnost nije pretjerana.
Prvo su namjeravali aparat postaviti u Novom Marofu, no interesa nije bilo. Pa, su, iako skeptično, pomislili “ništa nas ne košta” i ponudili Varaždinu:- Sve što smo radili dva mjeseca u Varaždinu smo riješili u dvije minute. Otišli do direktora Gradske tržnice, dogovorili najam prostora po cijeni od 650 kuna mjesećno i gotova stvar, još uvijek se ne može načuditi gospođa Sakač. Istina, svakodnevna vožnja mlijeka u Varaždin povećava troškove goriva, ali sve je to zanemariva stvar, slažu se Sakačevi, u odnosu na sigurni plasman mlijeka po pristojnoj cijeni. Budući da se njihovih sto litara mlijeka rasproda već do devet sati ujutro, namjeravaju što hitnije kupiti još dvije krave.
Dva do tri dana – Mljekari čije mlijeko ide na mljekomate pridržavaju se slijedećeg postupka: Oko 18 sati podoje kravu i mlijeko se do ujutro ohladi; ujutro podoje kravu u pet, čekaju da se ohladi i voze ga na mljekomat. Mlijeko mora biti ohlađeno na tri stupnja celzijusevih. Stoji u frižideru dva do tri dana i nema ga potrebe prokuhavati.
Što ti vrijedi volja, želja i sirovina kad nemaš novac?
Josip Stančić za sada može samo sanjati o primjeru obitelji Sakač. Premda imaju ukupno 20 krava i mogli bi plasirati 250 litara mlijeka, nemaju novaca za mljekomat. Također su se obraćali bankama za kreditiranje, ali očigledno je da su bankari “tvrda srca” kad je poljoprivreda u pitanju. Premda su najuporniji od ostalih kandidata, a za sve ima mjesta, Stančići nemaju odakle posuditi novac. Pisali su općinama, zvali ih, ali odgovor nisu dobili ni od koga. Što se općinara tiče, njihova općina Maruševec ne vidi korist pomagati im za mljekomat koji bi postavili u Ivancu, dok ivanećki birokrati ne daju novac proizvođaću iz druge općine. I tu će, na njihovu žalost, priči izgleda biti kraj. Kao i njihovu bavljenju kravama:- Jedini opstanak vidimo u mljekomatu. Drugo više nema raćunicu. Unatoč golemoj upornosti da ostanu na svojoj zemlji i bave se poljoprivredom, Josip Stančić razočarano kaže:” Sve što sam zaradio u Sloveniji, ovdje sam “profućkao” uzalud. Mljekomat bi nam bio jedini spas. Imaš volje, želju, sirovinu…a, ne možeš s njom na pravo mjesto”.
Dakle i Ljubica Sakač i Josip Stančić jutra provode u štali. Sa gospođom Stančić tu je i unuka jer ju nema gdje ostaviti premda se boji za njezinu sigurnost. Plavokosa djevojćica u gumenim ćizmicama tako odmalena uči sve o poslovima u štali. I dok Sakačevi ipak mogu pristojno živjeti od prodaje mlijeka, Stančićevi svoj prosperitet još uvijek ne vide:- Ulaganja u krave, hranidba, čišćenje, dezinfekcija, izdajanje…sve je isto. Prodavali vi mlijeko za šest ili dvije kune, budite se s mirisom stajskoga gnoja.
Istina jest da mljekomat košta poprilićno za financijski iscrpljene domaće proizvođače. No, Ministarstvo poljoprivrede je opet podbacilo i umjesto naputaka gradovima i općinama da pomognu sufinanciranje, opet zid šutnje. Prema svemu sudeći, nedavna izjava Vlade o poljoprivredi kao strateškoj grani izgleda je samo bila neukusna prvoaprilska šala.
Izvor:
Foto:
Prije desetak godina Dario Pocedulić, po struci prometni tehničar i njegova supruga Tamara, inženjerka odjevne tehnologije iz Gornjeg Kućana počeli su se baviti poljoprivredom.
Krenuli su skromno, no danas obrađuju 115 hektara zemlje. Na površini od 50-ak hektara uzgajaju heljdu, a na ostalim površinama pšenicu, kukuruz i uljarice.
Prije desetak dana Dario je proglašen najboljim mladim poljoprivrednikom u Hrvatskoj. Zašto su se započeli baviti poljoprivredom, zašto se odlučili za uzgoj heljde, koji problemi ga tište i koliko mu znači ova nagrada ispričao nam je 38-godišnji Dario Pocedulić.
Za početak. Koliko vam znači ova nagrada?
Svakako sam počašćen što sam odabran za ovogodišnjeg najboljeg hrvatskog mladog poljoprivrednika na Izboru održanom prošloga tjedna u sklopu 6. Međunarodnog kongresa o ruralnom turizmu. Do sada je OPG primio nekoliko priznanja, ali ovo posljednje je uistinu najveće. Ono je ne samo meni već i ostatku OPG-a, potvrdilo da uistinu idemo u dobrom smjeru s našim razvojem. A opet također je i izuzetna čast predstavljati svoju državu na Europskom Izboru za najboljeg mladog poljoprivrednika.
Kad i zašto ste se započeli baviti poljoprivredom?
Možemo reći da je kod Pocedulića poljoprivreda obiteljski zanat. Moj djed se bavio poljoprivredom, moj otac, a nekako sam se i ja odlučio primiti poljoprivrede. Nadam se da će jednoga dana moj posao preuzeti sin i nastaviti razvoj OPG-a. Kako su godine prolazile, a ja postajao stariji, odlučio sam malo konkretizirati naslijeđeni OPG i pokušat ga napraviti specifičnim. Mislim da smo supruga i ja to uspjeli. Danas prodajemo bezglutenske prerađevine Varaždinske heljde, od brašna, kaše, pahuljica, kiflica, mlinci, tjestenine, krekera, grizeva, do pufzrnca, hrskača i svake godine povećavamo paletu prehrambenih proizvoda od tradicijske “hajdine” sa modernim prizvukom. Naravno, osim prehrambenih proizvoda, u ponudi imamo i jastuke punjene ljuskicama Varaždinske heljde različitih dezena i namjena.
Inače, OPG je registriran 2006 godine i tada smo obrađivali nekih šest hektara. Postepenim razvojem, neprestanim ulaganjem i ulaskom u preradu i proizvodnju prehrambenih proizvoda, značajno smo povećali obradivu površinu koju prijavljujemo ove godine u Upisnik – na 115 hektara.
S kojim problemima ste se kao poljoprivrednik susretali i još se susrećete?
S površinski malim parcelama. I papirologijom, odnosno birokracijom. Postoji par apsurdnih birokracijskih situacija koje sam doživio posljednjih nekoliko godina koje su uistinu zbunjujuće, možda čak i zabrinjavajuće, no nekako smo ih uspjeli prevazići. Ne sumnjam da me takovih još neće pa barem desetak dočekati u nastavku mog poslovanja. I naravno, postoji onaj klasičan problem na koji mi ne možemo utjecati, a to je – vremenska prognoza. Prije nekih dva tjedna kod nas u Gornjem Kućanu je unutar dva sata tri puta padala tuča. U travnju. Što nas onda čeka kroz ljeto? Malo tu na negativnu stranu ide i doživljaj nekih sugrađana kojima je to sve zabavno. Nama poljoprivrednicima koji se bavimo isključivo poljoprivredom to nije nimalo zabavno. Mi živimo od plodova koji su nezaštićeni na poljima i ne, ne možemo ih nikako “prekriti čarobnim plaštem” i spriječiti štetu.
Koliko je poljoprivreda zahtjevna grana?
Svaki posao je toliko zahtjevan koliko se pojedinac odluči njime baviti. Meni, našem OPG-u je poljoprivreda jako zahtjevna jer mi uvijek želimo napraviti najbolje i sebe ulažemo maksimalno. No, nekad jednostavno i kad se trudimo, odričemo puno stvari koje su nekima normalne, jednostavno “nemamo sreće” jer bude otkupna cijena uroda duplo manja od prošlogodišnje i jedva da pokrijemo tekuće troškove, troškove sjetve, dorade, popravaka mehanizacije. No, ne posustajemo – slijepo se držimo one “bit će bolje” iz godine u godinu.
Zašto baš heljda? Što vas je inspiriralo da se počinjete baviti njezinim uzgojem?
Heljda se povijesno, tradicijski uzgajala u našem kraju. Zašto ne pokušat oživjet tradiciju, baštinu i ponudit sugrađanima prije svega jednu zdravu namirnicu, ali u modernim oblicima? I Udruga Hajdina je tu na čelu s Ružom Levatić i udrugari se trude očuvat lokalnu baštinu i tradicijsku kulturu naša četiri južna naselja Grada. Bitna je volja. A i nekako su prošla vremena bila ljepša, ljudi su se više družili, bilo je veće zajedništvo i manja užurbanost. A opet, ona poslovna činjenica jest da kad uđete u trgovinu, teško da ćete naći domaće proizvode od heljde na policama. Zato ih možete naći kod nas ili vam ih mi dostavimo besplatno u Varaždin.
Imate široku paletu proizvoda od heljde. Kako je s plasmanom tih proizvoda na tržište?
Sve naše proizvode je moguće naravno kupiti kod nas u “Kući Varaždinske heljde” u Gornjem Kućanu. Kako smo spomenuli, besplatnu dostavu imamo za naše sugrađane u Varaždinu. Osim toga, šaljemo proizvode doslovno po cijeloj Hrvatskoj uz prethodnu narudžbu putem naše web trgovine. Dostupni smo u trgovinama “Delikatesa Veronika” te s krekerima smo od prošle godine ušli u svima dobro poznate Lidl trgovine. Osim na taj način, našim proizvodima opskrbljujemo i nekoliko restorana na području Varaždina i bliže okolice, a također, možemo pohvaliti i najmlađe Varaždince, oni u školama između ostaloga i zahvaljujući gradskom projektu “Čarobna osmica” koji se provodi uz uz certifikat Ministarstva znanosti i obrazovanja, a u suradnji sa poznatim varaždinskim nutricionistima Anitom Car i Davorom Hostić, za obroke dobivaju i naše proizvode.
Godišnje proizvedete oko 40 tona heljde. Traži li se kilogram više Varaždinske heljde?
Da. Sugrađani su počeli prepoznavati Varaždinsku heljdu i zadovoljni su našim proizvodima. Prošle godine smo u jednom trenu ostali bez kaše pa onda bez kiflica. Jednostavno nismo uspjeli pripremiti toliku količinu koliko je u tom trenu tržište tražilo, a uvijek proizvodimo svježe, ne radimo robu za skladište.
Vi se ne bavite direktnom prodajom heljde ni otkupom, no većina heljde u Hrvatsku se uvozi. Je li riječ je o nekvalitetnoj heljdi?
Da li je nešto kvalitetno ili ne provjeravaju institucije zadužene za to. U smislu, da li je sukladno našim zakonima i pravilnicima. A posljednji glas daju kupci. Mi sami znamo prošetat po trgovačkim lancima i vidimo razne proizvode koji se uvoze kako iz EU, tako iz trećih zemalja. Kod toga je dosta nezgodno što u tim trećim zemljama najčešće nisu na snazi ista pravila i politike što se tiče zaštite i tretiranja usjeva, skladištenja i proizvodnje. I onda najčešće ti proizvodi budu jeftiniji. Koliko se kontrolira domaća proizvodnja, toliko bi se trebala ispitivati i kontrolirati uvozna koja se nalazi po trgovinama.
Kakav je po vama položaj poljoprivrednika u Hrvatskoj? Što se treba poboljšati?
Poljoprivrednici su po mom iskustvu marginalizirani. Na rubu društva. Nekima će biti smiješna ta izjava, ali ako je realno sagledate, shvatit ćete zašto. Na nama je da radimo na polju, u ne kontroliranim vremenskim uvjetima. Mi možemo uložiti mnogo u proizvodnju hrane, a zbog vremenskih nepogoda ili recimo pada cijene u tri mjeseca ostat ćemo bez prihoda. Ne samo od zarade nego i bez sredstava za sljedeću žetvu. Ne vlastitom krivicom. Isto tako, od poljoprivrednika koji radi najčešće po cijele dane, nevezano na nedjelje i svetke, se očekuje da ispunjava sve više i više papirologije.
Recimo, ja obrađujem nekih 115 hektara i to na otprilike 249 ARKOD iD-a, i sad prema novoj odluci sam trebao do svake njive doći traktorom. Pozicionirati traktor, vodeći pritom računa na njegovu poziciju u odnosu na neki prirodni marker, izaći van i fotografirati i geo tagirat ga. Sjest u traktor, doći do završetka te iste njive i ponovit postupak te potom učitat fotografije u aplikaciju, zatražit putem aplikacije dodjeljivanje zadataka od strane APPRRR-a. I tek nakon toga počet raditi na toj njivi. Posao koji radim cijeli život. Ja imam 249 takvih njiva. Ne znam tko je došao do te odluke, ali ona je sad postala opcionalnom nakon onih žustrih prosvjeda u EU.
Onda pak možemo i o kupcima malo, ne puno, samo malo. Imamo kvalitetan proizvod ali ne prodajemo na tržnici, nudimo besplatnu dostavu na adresu za narudžbe veće od 11 eura za Grad. I onda ljudi zovu i pitaju i kad im kažemo da smo u Gornjem Kućanu, onda nekad bude odgovor – a šteta što niste na tržnici. Nismo, i nećemo biti jer si ne možemo priuštiti stajati na tržnici jer mi kod kuće dok ne prodajemo, svaki dan proizvodimo svježe proizvode i planiramo kako povećati kvalitetu. Nisu poljoprivrednici bogati ljudi, samo su radišni.
Što još imate u planu u budućnosti?
Puno toga. Još sam mlad, ako me zdravlje posluži Varaždinska heljda će se proizvodit i prerađivat još dugi niz godina. Samo nebo je granica.
OPG Pocedlić uz pomoć i suradnju Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede Varaždinske županije (dr. Mara Bogović i njenin tim) te same Varaždinske Županije (dr. Dragutin Vincek i njegove kolegice iz Upravnog odjela za poljoprivredu i zaštitu okoliša), Agronomskog fakulteta i Ministarstva poljoprivrede 2021. godine uspješno je registrirao i uvrstio na sortnu listu “Varaždinsku heljdu” kao prvu hrvatsku sortu heljde. Danas je OPG Pocedulić njezin registrirani čuvar, uzgajivač i dorađivač.
Svi proizvodi OPG-a Pocedulić od Varaždinske heljde su certificirano bez glutena.
– Cilj nam je svake godine ponuditi sugrađanima jedan novi proizvod od heljde. Ove godine predstavljamo dva nova proizvoda. Jedan je već vani, a to su “Puf zrnca”. Izvrsna su sa jogurtom, fina, hrskava. Heljda je prirodno bez glutena, no lagano se kontaminira pa treba imati izdvojenu proizvodnju.
Inače se OPG svake godine s novim proizvodom prijavljuje na “Ocjenjivanje prehrambenih proizvoda” koje zajedno provode Prehrambeni i Agronomski fakultet iz Zagreba u suradnji naravno s Ministarstvom poljoprivrede. Do sada su naši krekeri te mlinci od Varaždinske heljde bili proglašeni najinovativnijim prehrambenim proizvodima. Kiflice i tjestenina su primile zlatnu diplomu a pahuljice brončanu. Veliko iznenađenje nam je stiglo prošle godine iz Bruxellesa za naše krekere, Zaprimili su medalju za izvrsnost i kakvoću, “Superior taste award**” od International Taste Instituta” a što je prvo takvo priznanje za jeda hrvatski OPG. I jako smo ponosni na to – ističe Pocedulić.
Kako je drvno-prerađivačku industriju i graditeljstvo pogodila kriza, ponajprije u Njemačkoj, čini se da se po prvi put događa da Hrvatske šume ne mogu prodati predviđenu količinu trupaca. Odnosno, prema nekim informacijama do kojih je došao Lider, imaju višak.
Pad narudžbi je očekivan, jer nakon štete izazvane olujnim nevremenom uslijedila je kriza u Njemačkoj koju sve više osjećaju i druge europske zemlje. Potvrđuje to i čelni čovjek Požgaj grupe Nikola Požgaj koji kaže da se pad narudžbi mogao očekivati čak i da krize u Njemačkoj nije bilo s obzirom na to da su 2021. i 2022. bile rekordne godine u proizvodnji i izvozu drvno-prerađivačke industrije.
Naime, to su godine nakon pandemije kada su kupci nastojali popuniti skladišta robom koju su k tome plaćali skuplje, pa kad su se trgovci namirili, bilo je za očekivati pad bez obzira na krizu u Njemačkoj.
Doduše, on ne vjeruje da je došlo do ukupnog pada narudžbi drvnoprerađivačkih proizvoda i posljedično tome pojave viška trupaca zbog toga, nego kao jedini mogući uzrok neprodanih trupaca vidi u spomenutoj vjetrolomnoj oluji koja je oštetila mnoga stabla.
– Nisam siguran da ima viška trupaca u Hrvatskim šumama jer ih i oni režu onoliko koliko treba. Ako bi ih rezali više, to bi značilo da trupci negdje leže i postoji opasnost da počnu trunuti. Ali u HŠ najbolje znaju taj podatak, a ono što se može reći jeste da je s nekih tržišta, tu prvenstveno mislim na njemačko, naručeno manje drvno-prerađivačke robe u zadnje vrijeme – kaže Požgaj.
No dodao je da Požgaj grupa i dalje radi s istim kapacitetom, odnosno, pad njemačkih narudžbi nadomještaju novim narudžbama iz drugih zemalja.
Više o svemu pročitajte OVDJE
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
Beauty centar “Čarolija” u Varaždinu i 7Plus Regionalni tjednik daruje dva puta jedan poklon bon. Riječ je o mezo liftu...
