Povežite se s nama

Ljudi i priče

Moj moto: Ja to mogu, ja to hoću!

Objavljeno:

- dana

MALI ŽENSKI RAZGOVORI – Leonora Surian, glumica i inovatorica

Oči i osmijeh je prvo što ova atraktivna plavuša primijeti na muškarcima, nikad ne bi mogla oprostiti prevaru, gušt joj je eksperimentirati u kuhinji, a odlično se osjeća u čipki.

Brojne odigrane predstave na daskama koje život znače u matičnom kazalištu u Rijeci, TV novele “Sve će biti dobro”, “Vila Marija” i “Dolina sunca”, knjiga o plavušama “Vic je što sam plava – najbolji vicevi o plavušama”, srebrna nagrada za inovaciju “nosač za prijenosno računalo” u Moskvi… Iza svega pobrojanog krije se ime dramske umjetnice Leonore Surian iz Rijeke. 

Rakija i zimnica

Atraktivna plavuša djetinjstvo je provela u Milanu i u gradiću blizu Venecije, Mogliano Veneto, gdje joj roditelji i danas žive. Leonora je studirala glumu nekoliko godina u Bologni, a Nacionalnu akademiju dramskih umjetnosti Silvio D’Amico završila je u Rimu. Njezina prva uloga u riječkom HNK bila je u predstavi “Filumena Marturano”, u režiji Jagoša Markovića. Bila je to uloga Dijane tijekom koje je imala priliku i pjevati i plesati.
 
Planovi u budućnosti ovoj atraktivnoj plavuši vezani su uz njezinu matičnu kuću, a također bi voljela da do jeseni bude gotov i njezin novi CD. Za Male ženske razgovore s iskrenom srdačnošću i nesvakidašnjom vedrinom glumica Leonora Surian odškrinula je vrata svojeg ženskog svijeta u kojem uz radne obaveze ima mjesta za spravljanje zimnice i rakije, izradu krpenih lutaka, dobre filmove i niz sitnica koje njezin ženski svijet čine osebujnim. 
 
Jutro započinjete sa…
Šetnjom moje maltezerice Kim, koja me vjerno prati već 14 godina.
 
Kako biste se opisali u tri riječi?
Vedra, tvrdoglava, pozitivna.
 
Što je najvažnije u vezi?
Imati puno zajedničkih interesa, smijati se, poštovati se…
 

više volim pripremati zimnice, marmelade i rakije nego večere

Jeste li ljubomorni?
Ne.
 
Što vas prvo privuče kod muškarca?
Oči i osmijeh.
 
Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Prevaru, bilo od partnera ili prijatelja…
 
Što je za vas uspjeh u životu?
Biti sretan i zadovoljan samim sobom. 
 
Vaš moto u životu?
”Ja to mogu, ja to hoću!”
 
Volite li kuhati? 
Znam vrlo dobro kuhati, pogotovo eksperimentirati, ali ne volim baš provoditi vrijeme u kuhinji. Više volim pripremati zimnice, marmelade i rakije, nego večere.
 
Koji odjevni stil njegujete?
Volim romantične i ženstvene varijante, lepršave haljinice, čipku, korzete, visoke pete, šešire… 
 
Najdraži film?
Kada sam bila dijete “Mary Poppins”! Znala sam ga cijelog napamet, sve uloge! Sada “Divan život” s Jamesom Stewartom.
 
S kojim glumcem biste rado otišli na večeru?
Robertom Benigniem.

Idemo u – Egipat!

Koju glazbu slušate?
Slušam svakakvu glazbu, od klasične, opere, jazz, rock… Ovisi o tome kako sam raspoložena. 
 
Kako provodite slobodno vrijeme?
Imam puno hobija. Volim crtati, restaurirati, obrađivati drvo, koji puta radim krpene lutkice… Ovisi o inspiraciji.
 
Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
”Sofijin svijet”. 
 
Da ulovite zlatnu ribicu, koje tri želje biste poželjeli?
Zdravlje, zdravlje, zdravlje! Za drugo ću se probati potruditi sama…
 
Što ste oduvijek željeli, a niste učinili?
Ići u Egipat.

Nigdje bez mobitela

Svaka prava žena nikad ne smije…
Podignuti glas ili biti prosta. 

Vaš uzor u životu?
Moj otac. 

Iz takta me može izbaciti…
Nepravda i nepoštovanje. 

Iz kuće ne izlazim bez…
Mobitela. 

Omiljeno jelo?
Ono nezdravo! Pizza…

 

Izvor:
Foto:

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje