Povežite se s nama

Kolumne

Mr. sc. Denis Peričić: Hvala Vam, Učitelju!

Objavljeno:

- dana

Kolumna

Iako sam prošlog tjedna imao razloga (i) za zadovoljstvo, ovaj moj osmijeh s obližnje, već prilično zastarjele fotografije umnogome je zatomljen. Odmah po povratku sa svečane sjednice Varaždinske županije u petak navečer zatekla me vijest da je umro prof. dr. Joža Skok.

Vijest mi je e-mailom prenio mr. sc. Eduard Vargović: „Našeg Jože nema i, priznajem, teško mi je palo“. „Nema nam utjehe“, vidno potresena piše mi dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica časopisa „Kaj“, jedna od profesorovih najbližih suradnica. Zove me njegov sin Dobriša, ne skrivajući suze.

Tužna je i moja majka, koja ga je poznavala, a tronut je i inače stameni mr. sc. Ernest Fišer. To su samo neki od prvih dojmova, a znam da tuguju i toliki mnogi profesorovi rođaci, prijatelji, kolege, studenti i učenici.

Takve iskrene reakcije danas su, zapravo, rijetkost. One nisu formalne prirode, ne radi se o kurtoaziji uobičajenoj kad odlaze velikani. Jer, koliko god Joža Skok bio velik, bio je ujedno i običan čovjek, jedan od nas: istodobno i „rođeni gospodin“, ali i majstor neposredne komunikacije, dobra i nadasve draga osoba.

Njegovo „staro, đačko srce varaždinsko“, kako se citirajući Krkleca šalio, bilo je vezano uza sve topose kajkavskoga kraja, od rodnog mu Petrijanca i, kako je napisao, „mitske“ Voće do Čakovca, u kojem je predavao, od „starih krovova“ Gjalskog do podravskog Peteranca, domaje voljenog mu Galovića, od Matoševih zagrebačkih kutaka do zelinskih bregi. I dalje, gdje god je Hrvatske i Hrvata. A tek Varaždin?

Ostavio mu je možda najveći spomenik: 1552 stranice troknjižja o književnosti našega kraja, „varaždinsku književnu Bibliju“.

Postoje ljudi i postoje trenuci u kojima ne treba prezati od eventualne patetike iskrenih riječi. Imam mogućnost izreći ih javno, i činim to ponosno: Hvala Vam, Učitelju!

Izvor: ARHIVA RT
Foto:

Kolumne

KOLUMNA Brexit i Kujundžić: viša matematika

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Čita čovjek svašta, pa sam u ponoći svijeta pročitao i zabrinjavajući podatak da će Brexit svaku britansku obitelj stajati 1000 funti godišnje.

To je 8321 kuna godišnje po obitelji. Ne znam koliko članova ima prosječna britanska obitelj; recimo – četiri. To je 2080 kuna po Britancu. Godišnje. Mjesečno je to 173 kune po čovjeku. Tjedno 43 kune. I to u zemlji gdje je prosječna plaća otprilike tri puta veća nego u Hrvatskoj. Strašno! Ali neka im, sada će i ti perfidni Britanci iskusiti cijenu slobode!
Da bi platio cijenu slobode, krvavo izvojevane na ratištima Bruxellesa i Strasbourga i nekakvih referenduma, svaki će se Britanac tjedno morati odreći… pa, otprilike, jedne ili dviju kutija cigareta.Da, cigarete su tamo jako skupe.

Ali, molim lijepo, kaj bi mi Hrvati bili lošiji?! Ni govora: sada će i u Hrvatskoj cigarete biti podjednako skupe! Mi imamo tri puta nižu prosječnu plaću i naravno da ćemo to podnijeti! Zora puca, bit će dana! K’o što bi rek’o maršal: „Mi nećemo da budemo zaostala zemlja koju svaki đavo ‘oće da porobi!“
Jer, kaže ministar Kujundžić o poskupljenju cigareta i alkohola: „Najmanje 100 posto, to je jedina učinkovita mjera. Stopostotno povećanje cijena cigareta i alkoholnih pića smanjuje za 60 posto ulazak djece u svijet pušenja i alkohola.“

Pa zašto onda odmah ne poskupe za 200 posto? Tako će se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola, ako ja znam računati, smanjiti za 120 posto. Iako bi i smanjenje od 100 posto bilo sasvim dovoljno. To ću svakako podržati. I ja ću se u tom slučaju ne samo odreći pušenja nego se i aktivno uključiti u antipušačku kampanju. I nek’ me za to plate iz onih 20 posto zarade koja će im preostati nakon što se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola smanji za punih 100 posto.
Ili da me barem prime na Hitnu kad je hitno… dragi ministre.

Nastavite čitati

Kolumne

Kolumna Denisa Peričića: Crno more naših znanja i saznanja

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U Hrvatskoj je boravio Neal Ascherson, 86-godišnji škotski povjesničar i pisac, čovjek iznimno bogate biografije: bio je vojnik, ljevičarski političar, novinski dopisnik iz Istočne Europe tijekom Hladnog rata, urednik i predavač.

Najpoznatiji je po knjizi „Crno more“, čiji je hrvatski prijevod (VBZ, 2016.) reklamiran kao „jedinstvena priča o Grcima, Skitima, Sarmatima, Hazarima, Hunima, Gotima, Turcima, Tatarima, Rusima, Ukrajincima i Poljacima“.

I kakve to veze ima s nama? Potpune, naravno. Mi Hrvati smo, naime, vjerojatno jedini narod kojeg odviše ne zanima vlastito porijeklo, pri čemu je ovdje posve nebitno koliko su utemeljene ukrajinska, gotska ili iranska teorija o našoj etnogenezi. Bitno je to da smo mi vjerojatno i jedini narod kojeg odviše ne zanimaju ni drugi narodi koji su u prošlosti imali veze s nama i/ili sa sadašnjim hrvatskim prostorom, a to su, između ostalih, Grci, Huni, Goti, Turci, Tatari, Rusi, Ukrajinci i Poljaci, a vrlo vjerojatno i Skiti, Sarmati i Hazari.

Što točno znamo o njima, o njihovoj povijesti? O većini tek ponešto, o drugima pak ništa. To je i logično, jer o samima sebi znamo tek ponešto, ako i to. A malo znamo jer smo ili lijeni ili nas loše uče, pri čemu je ovo potonje definitivno točno.

Stoga će i čitatelji Aschersonove knjige biti, primjerice, zapanjeni njegovim opisima kurgana u crnomorskom prostoru, tih nekoliko tisućljeća starih grobnih humaka neobično nalik tumulu Gomila na lokalitetu Bistričak kod Jalžabeta.

Ti su brojni tumuli na južnoruskim i ukrajinskim stepama još u davnoj prošlosti bili često pljačkani, dok je Gomila kod Jalžabeta opljačkana 12. rujna 2017. godine.

A o počiniteljima se još uvijek ne zna ništa. Jer u nas se o mnogočemu zna tek ponešto, ili pak ništa. Kao da živimo prije nekoliko tisućljeća, a ne u 21. stoljeću.

Nastavite čitati