Povežite se s nama

Kolumne

Mr. sc. Denis Peričić: Hvala Vam, Učitelju!

Objavljeno:

- dana

Kolumna

Iako sam prošlog tjedna imao razloga (i) za zadovoljstvo, ovaj moj osmijeh s obližnje, već prilično zastarjele fotografije umnogome je zatomljen. Odmah po povratku sa svečane sjednice Varaždinske županije u petak navečer zatekla me vijest da je umro prof. dr. Joža Skok.

Vijest mi je e-mailom prenio mr. sc. Eduard Vargović: „Našeg Jože nema i, priznajem, teško mi je palo“. „Nema nam utjehe“, vidno potresena piše mi dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica časopisa „Kaj“, jedna od profesorovih najbližih suradnica. Zove me njegov sin Dobriša, ne skrivajući suze.

Tužna je i moja majka, koja ga je poznavala, a tronut je i inače stameni mr. sc. Ernest Fišer. To su samo neki od prvih dojmova, a znam da tuguju i toliki mnogi profesorovi rođaci, prijatelji, kolege, studenti i učenici.

Takve iskrene reakcije danas su, zapravo, rijetkost. One nisu formalne prirode, ne radi se o kurtoaziji uobičajenoj kad odlaze velikani. Jer, koliko god Joža Skok bio velik, bio je ujedno i običan čovjek, jedan od nas: istodobno i „rođeni gospodin“, ali i majstor neposredne komunikacije, dobra i nadasve draga osoba.

Njegovo „staro, đačko srce varaždinsko“, kako se citirajući Krkleca šalio, bilo je vezano uza sve topose kajkavskoga kraja, od rodnog mu Petrijanca i, kako je napisao, „mitske“ Voće do Čakovca, u kojem je predavao, od „starih krovova“ Gjalskog do podravskog Peteranca, domaje voljenog mu Galovića, od Matoševih zagrebačkih kutaka do zelinskih bregi. I dalje, gdje god je Hrvatske i Hrvata. A tek Varaždin?

Ostavio mu je možda najveći spomenik: 1552 stranice troknjižja o književnosti našega kraja, „varaždinsku književnu Bibliju“.

Postoje ljudi i postoje trenuci u kojima ne treba prezati od eventualne patetike iskrenih riječi. Imam mogućnost izreći ih javno, i činim to ponosno: Hvala Vam, Učitelju!

Izvor: ARHIVA RT
Foto:

Kolumne

Kolumna Denisa Peričića: Nemam se razloga šekspiriti, ali…

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

mr. sc. Denis Peričić, književnik

Zapanjuje odjek koji su izazvale ne samo nagrađene nego i svih 19 riječi u širem izboru natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ časopisa „Jezik“. Priznajem, neke od njih doista su čudne, ali nije na meni da komentiram procjene povjerenstva, tim više što sam na tom natječaju sudjelovao više puta, jednom i s lijepim uspjehom.

Čini se da je problem u percepciji. Ljudi su, iz nejasnih razloga, valjda pomislili da će te riječi biti propisane kao obvezne. Pa tako s jednog portala vrišti naslov: „Hoćemo li govoriti velepošast, hihobran i društvostaj uskoro?“

Ma nećemo! Iz dva razloga: prvo, jer mudra HINA ne zna vijest prenijeti kako treba (naime, nije „hihobran“, nego „kihobran“), a drugo, te riječi nemaju nikakav normativni, tj. obvezujući karakter.

Osobno, najviše mi se sviđa riječ „šekspiriti se“. Šteta je što mediji nisu prenijeli cjelovito autorsko obrazloženje, a koje glasi: „na razmetljiv se i neopravdan način praviti/prikazivati velikim piscem (pjesnikom, dramatičarom, i sl.), tj. kad se netko (a dakako neutemeljeno) busa kao da je ravan čak i Williamu Shakespeareu; glagol ‘šekspiriti se’ izveli smo stoga i aluzivnom nadogradnjom glagola ‘šepiriti se’.“


Šteta je i što su objavljena samo imena autora nagrađenih a ne i ostalih riječi u širem izboru. Ima tu i nešto u vezi (nematerijalnih) autorskih prava, a što se ne bi smjelo ignorirati. Naime, ako su se oko tog „šekspirenja“ Boris Beck i Hrvoje Hitrec upustili čak i u oštru polemiku, zašto ne bismo saznali tko se „drznuo“ smisliti nešto tako „sporno“?

Nemam se razloga šekspiriti, ali ni ičega sramiti, pa koristim, kad već mogu, ovu priliku kako bih objavio (a što je lako provjerljivo kod organizatora) da smo riječ „šekspiriti se“ skovali i na natječaj je predložili – moja supruga i ja.

I pritom smo se odlično zabavili!

Nastavite čitati

Kolumne

KOLUMNA Brexit i Kujundžić: viša matematika

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Čita čovjek svašta, pa sam u ponoći svijeta pročitao i zabrinjavajući podatak da će Brexit svaku britansku obitelj stajati 1000 funti godišnje.

To je 8321 kuna godišnje po obitelji. Ne znam koliko članova ima prosječna britanska obitelj; recimo – četiri. To je 2080 kuna po Britancu. Godišnje. Mjesečno je to 173 kune po čovjeku. Tjedno 43 kune. I to u zemlji gdje je prosječna plaća otprilike tri puta veća nego u Hrvatskoj. Strašno! Ali neka im, sada će i ti perfidni Britanci iskusiti cijenu slobode!
Da bi platio cijenu slobode, krvavo izvojevane na ratištima Bruxellesa i Strasbourga i nekakvih referenduma, svaki će se Britanac tjedno morati odreći… pa, otprilike, jedne ili dviju kutija cigareta.Da, cigarete su tamo jako skupe.

Ali, molim lijepo, kaj bi mi Hrvati bili lošiji?! Ni govora: sada će i u Hrvatskoj cigarete biti podjednako skupe! Mi imamo tri puta nižu prosječnu plaću i naravno da ćemo to podnijeti! Zora puca, bit će dana! K’o što bi rek’o maršal: „Mi nećemo da budemo zaostala zemlja koju svaki đavo ‘oće da porobi!“
Jer, kaže ministar Kujundžić o poskupljenju cigareta i alkohola: „Najmanje 100 posto, to je jedina učinkovita mjera. Stopostotno povećanje cijena cigareta i alkoholnih pića smanjuje za 60 posto ulazak djece u svijet pušenja i alkohola.“

Pa zašto onda odmah ne poskupe za 200 posto? Tako će se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola, ako ja znam računati, smanjiti za 120 posto. Iako bi i smanjenje od 100 posto bilo sasvim dovoljno. To ću svakako podržati. I ja ću se u tom slučaju ne samo odreći pušenja nego se i aktivno uključiti u antipušačku kampanju. I nek’ me za to plate iz onih 20 posto zarade koja će im preostati nakon što se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola smanji za punih 100 posto.
Ili da me barem prime na Hitnu kad je hitno… dragi ministre.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje