Kolumna
Iako sam prošlog tjedna imao razloga (i) za zadovoljstvo, ovaj moj osmijeh s obližnje, već prilično zastarjele fotografije umnogome je zatomljen. Odmah po povratku sa svečane sjednice Varaždinske županije u petak navečer zatekla me vijest da je umro prof. dr. Joža Skok.
Vijest mi je e-mailom prenio mr. sc. Eduard Vargović: „Našeg Jože nema i, priznajem, teško mi je palo“. „Nema nam utjehe“, vidno potresena piše mi dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica časopisa „Kaj“, jedna od profesorovih najbližih suradnica. Zove me njegov sin Dobriša, ne skrivajući suze.
Tužna je i moja majka, koja ga je poznavala, a tronut je i inače stameni mr. sc. Ernest Fišer. To su samo neki od prvih dojmova, a znam da tuguju i toliki mnogi profesorovi rođaci, prijatelji, kolege, studenti i učenici.
Takve iskrene reakcije danas su, zapravo, rijetkost. One nisu formalne prirode, ne radi se o kurtoaziji uobičajenoj kad odlaze velikani. Jer, koliko god Joža Skok bio velik, bio je ujedno i običan čovjek, jedan od nas: istodobno i „rođeni gospodin“, ali i majstor neposredne komunikacije, dobra i nadasve draga osoba.
Njegovo „staro, đačko srce varaždinsko“, kako se citirajući Krkleca šalio, bilo je vezano uza sve topose kajkavskoga kraja, od rodnog mu Petrijanca i, kako je napisao, „mitske“ Voće do Čakovca, u kojem je predavao, od „starih krovova“ Gjalskog do podravskog Peteranca, domaje voljenog mu Galovića, od Matoševih zagrebačkih kutaka do zelinskih bregi. I dalje, gdje god je Hrvatske i Hrvata. A tek Varaždin?
Ostavio mu je možda najveći spomenik: 1552 stranice troknjižja o književnosti našega kraja, „varaždinsku književnu Bibliju“.
Postoje ljudi i postoje trenuci u kojima ne treba prezati od eventualne patetike iskrenih riječi. Imam mogućnost izreći ih javno, i činim to ponosno: Hvala Vam, Učitelju!
Izvor: ARHIVA RT
Foto: