Povežite se s nama

Ljudi i priče

Na Ivanečkoj gljivarijadi našle se i “zabranjene” gnojištarke

Objavljeno:

- dana

PRAVI I NORI VRGANJI

Ježevica ili prosenjak, to vam je jedno te isto. Može se jesti svakako, no nikako je ne pripremajte s jajima, jer ima strašno puno kolesterola! A ova gljiva koja se trese poput želea ili hladetine, to je ledenka.

Može se kuhati, a nakon toga dodajte joj rakije, šećera, a može i ruma, za nesvakidašnji gurmanski doživljaj! Imamo ovdje i „crnu kraljicu“ – pupavku, koju s pravom možemo nazvati kraljicom otrova. Sadrži više od 40 snažnih toksina! U slučaju trovanja liječničku pomoć potražite odmah, najkasnije u prvih sat i pol od pojave simptoma, jer nakon toga posljedice mogu biti kobne!

Sve to tek je manji dio uputa, savjeta i upozorenja što su ih determinatori i iskusni gljivari s dugogodišnjim stažem (među njima i Branko Bartolić, tajnik Hrvatskog gljivarsko-mikološkog saveza) upućivali brojnim tragačima što su se u prirodnom ambijentu ivanečkih Jezera okupili na jubilarnoj 15. Ivanečkoj gljivarijadi. Pozivu organizatora – Društva prijatelja narodnih običaja Maska i njene gljivarske sekcije te Gljivarskog društva Ivanec – odazvalo se stotinjak ljubitelja šumskog mesa iz šest hrvatskih županija, iz Umaga, Karlovca, Zagreba, Sesveta, Čakovca, Ivanca, Lepoglave, Koretinca i šire okolice.

Pod vodstvom svojih domaćina, za gljivama su tragali po šumama u Trakošćanu, podno Ivančice i Ravne gore te košarice napunili debelim jesenskim vrganjima, puzama, turčinima, djedovima, konstanjevčicama, kovrčavim kokicama i drugim jestivim gljivama. Ubrano je i mnoštvo „norih“ vrganja, odnosno nejestivih i otrovnih gljiva, koje su poslužile za stručnu determinaciju i dobrodošlo upoznavanje manje iskusnih berača s vrstama koje, u slučaju zamjene, za zdravlje mogu imati kobne posljedice.
– Manje je poznato da su, inače popularne puze, teško probavljive, pa kod nekih ljudi izazivaju probavne smetnje. Ako pak berete rujnice, pazite da rastu u smrekovoj šumi, jer te su prava delicija, dok lažne rujnice u bjelogoričnim šumama nisu jestive! Nadalje, budite oprezni i s capicama! Otrovne capice se razlikuju od jestivih narančastih capica. Ako se na prerezanom dijelu stručak „mramorira“, gljiva je jestiva, a ako meso ostane bijelo – bacite je. Naučite razlikovati sunčanicu i panterovu muharu (zbog kobne zamjene tih dviju vrsta lani se u Bjelovaru otrovala cijela obitelj) – tumačili su iskusni gljivari.

Ubojita kominacija

– Među „norim“ gljivama ima i prelijepih muhara (crvenih klobuka, s bijelih točkicama), zlokobnih zelenih pupavki, bljuvara, panterovki, ali i nejestivih divovskih zraščenki. Drago nam je da možemo pokazati i dvije vrlo rijetke vrste – golemu vitezovku i veliku polipovku – kazao je predsjednik Gljivarskog društva Josip Levanić.
Doznali smo i zašto su gnojištarke u Zagorju i Međimurju strogo zabranjene.

– E, pa zna se da se nakon njihova konzumiranja ne smije piti alkohol, jer takva kombinacija djeluje „ubojito“ (imaju efekt antabusa). Zato nitko od nas nije ubrao nijednu gnojištarku, jer si ne bismo smjeli popiti ni gemišt, bilo bi hudo – šalili su se gljivari.

Dragi gost Ivanečke gljivarijade bio je i poznati meteorolog dr. Mladen Sijerković, stari znanac Ivančana, koji se domaćinima i jesenas pridružio u društvu sa suprugom. U dobrom raspoloženju, gljivari su druženje nastavili uz podjelu priznanja za sudjelovanje, a onda i uz gljivarski kotlić i druge domaće delicije. Glavni kuhari bili su Krešimir Friščić i Vinko Putarek.

Vrganj težak 1,45 kilograma!

– Kad sam ga ugledao u šumi iznad Kaniže, pomislio sam da je riječ o otpiljenom komadu „foslina“ – ispričao je Zdravko Križek iz Kaniže o svom najvećem i najtežem gljivarskom „ulovu“ dosad. Da je riječ o vrganju doista nesvakidašnjih dimenzija, svjedoči i podatak da mu je klobuk promjera 28 centimetara, a težak je čak 1,45 kilograma! I što je najvažnije, bio je posve zdrav. Dobre sreće bio je i lovac Josip Petak iz Jerovca. On je na Ravnoj gori nabasao na vrganj težak jedan kilogram, s klobukom promjera 22 centimetra.

Izvor:
Foto: Branko Težak

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje