Povežite se s nama

Tema dana

Najgori je ovaj, politikom uvjetovan, podcjenjivački status prema liječnicima koji je sad prihvatio i narod

Objavljeno:

- dana

Dr. Miroslav Kopjar

Uđete u hotel, prođete mimo recepcionerke, uđete u sobu, legnete na krevet i gledate plazmu na zidu sobe. Ali niste došli turistički. Soba je dijelom Poliklinike Sv. Nikola, recepcionerka je medicinska sestra, krevet je ginekološki, a na ekranu ćete gledati sve što radi liječnik. Nema suvišne aparature, ali ekrana su tri.

Dva za doktora i jedan za vas. Ništa se ne prepušta eventualnom previdu. Iako niste u nekoj od svjetskih klinika, već u Varaždinu, pregledat će vas osobno predsjednik Društva za ginekološku endoskopiju hrvatskog liječničkog zbora čiji su članovi pridruženi kao udruga najpoznatijoj svjetskoj američkoj asocijaciji ginekoloških laparaskopičara, dr. Miroslav Kopjar.
Nabrajati doktorove odrađene funkcije i priznanja oduzelo bi nam previše mjesta. Doktor koji je obišao svijet usavršavajući se svjestan je da hrvatsko zdravstvo ide velikom brzinom prema dolje, da doktori bježe glavom bez obzira, a pacijenti ostaju prepušteni sebi samima. Nema jasnih pravila igre koja bi se, upravo zbog skupoće medicine, trebala jasno ustvrditi. Doktor koji niti jednoga trenutka ne skreće pogled dok razgovara s vama realno će ustvrditi – novac je ipak taj koji ključno odlučuje o kvaliteti. Bolnice koje smo prije dvije godine sanirali i nakon sanacije proizvode gubitak. U varaždinskoj je bolnici taj gubitak u ovoj godini duplo veći nego lani. Što to znači? Nije da se ljudi nisu potrudili i da nisu željeli ekonomski poslovati. Međutim, tehnologija u medicini ide naprijed toliko brzim koracima da vi u medicini baziranoj na znanosti nakon četiri godine morate početi ispočetka. A to košta. Medicina će biti i već jest svake godine sve skuplja.
Zamislite koliko smo daleko od novih tehnoloških rješenja u liječenju naših bolesnika kad u Americi trenutno u operacionim dvoranama “radi” preko 1,1 tisuća robota pod kontrolom kirurga, a svaki košta oko dva milijuna eura.

Plati pa ti se vrati

Proputovali ste svijet, upoznali se sa svjetskim zdravstvenim sustavom. Koji model vam se čini najprihvatljivijim za Hrvatsku?
U svakom slučaju nisam za američki model iako je američka medicina vrhunska. Nisam, jer se apsolutno sve plaća. Društvo će morati naći model koji može ekonomski podnijeti. U osnovnom se zdravstvenom osiguranju treba pobrinuti za sve stanovnike, ali onda postoji nešto u što je Hrvatska tek krenula. Ukoliko želite viši i bolji nivo, uplaćivat ćete dodatno osiguranje osiguravajućem društvu. Za osnovno bi se i dalje trebala brinuti država. Belgija ima odličan sustav. Liječniku opće medicine i specijalistu možete doći jedino ako platite. Naravno da vas u prvom momentu to šokira, ali taj novac odmah dobijete natrag od svog osiguranja.

U ovom trenutku nam nedostaje 4300 bolničkih doktora

A što ako baš u tom trenutku nemate novac, iako će vam biti vraćen? Ili ako uopće nemate novca za dodatno osiguranje?
E, to je druga stvar. O tim se ljudima mora pobrinuti društvo. Za to postoji socijala. Ne možete imati status siromašne osobe kojoj društvo mora platiti medicinsku uslugu, ako nemate potvrdu da zaista i jeste siromašni. A ne kao u Hrvatskoj da čovjek vozi mercedes, a prima socijalu. Kad odredimo kriterij siromaštva, tada ćemo tim ljudima omogućiti jednako kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, ali i po deset puta nižim cijenama.
Nepristojno je pitati, ali zasigurno ste skupa akvizicija Poliklinike. S vašom biografijom nije čudno da nema klinike koja vas ne bi poželjela u svom timu, ali kako to da ste prihvatili varaždinsku ponudu?
Osim u Varaždinu, radim i u drugim poliklinikama. Ali znate onu narodnu – nije u šoldima sve. Kad imate mogućnost da znanje prikupljeno po svijetu, a osobito kad imate godina koliko imam ja, počnete drukčije razmišljati. Nije vam drago da to znanje koje ste stjecali cijeli život bacite kroz prozor. Želite ga prenijeti drugima. To je i jedan od razloga što sam sa svojim kolegama još prije 15 godina krenuo u osnivanje Društva za ginekološku endoskopiju Hrvatskog liječničkog zbora. Liječenje metodom koja se bazira na poštednom, a ne agresivnom pristupu. Laparskopskim (operacija u trbuhu izvedena na par rupica 5-10 mm) odnosno histeroskopskim metodama (operacija maternice kroz rodnicu). Ne samo da smo osnovali Društvo, nego smo pri zagrebačkom Medicinskom fakultetu osnovali i školu koja intenzivno traje tjedan dana, a potom tri mjeseca do godinu dana s povremenim, dodatnim edukacijama na našim kliničkim i nekim općim bolnicama. U svijetu je to etablirana metoda i zbog nje sam bio u Americi kod dr. Harryja Reicha, čovjeka koji je prvi još 1989. godine tom tehnologijom izvadio maternicu pomoću dvije-tri rupice, promjera 5 mm na trbuhu. Naučio sam tu priču i početkom ‘90-ih, počeo ju provoditi u Hrvatskoj, tada konkretno u Zaboku. Dakle, samo pet godina nakon dr. Reicha. Na taj smo način postali pridruženi članovi Američke asocijacije ginekoloških laparaskopičara. S obzirom na to da sam bio osnivač, još uvijek sam i predsjednik. Od šestotinjak hrvatskih ginekologa, njih skoro polovica su naši članovi.

S operacije na posao
 

Nije li nešto više od 600 ginekologa malo?
Hrvatska je mala zemlja i to je dovoljno. Kroz našu školu, minimalno invazivne ginekološke kirurgije, tijekom ovih je godina prošlo preko 50 posto domaćih ginekologa. Dok su ostali uglavnom bili iz zemalja bivše Jugoslavije. Obično se škola obavlja u nekoj bolnici, pa se istovremeno uči teorija i praksa. Naš cilj sa Sv. Nikolom je prekopirati ono što je dobro u svijetu. A ne stalno pokušavati otkriti novu pamet. Najvažnije ja dati struku njenim poznavateljima – doktorima, sestrama, a ne politici. Kod nas je to tako. Tek nakon političke odluke, za mišljenje se – i to samo eventualno – pitaju i stručnjaci. Primjerice, trebalo bi reorganizirati, ambulantnu ginekologiju. Metoda “one stop clinic” u svijetu se, osobito u Engleskoj, primjenjuje već godinama. One stop znači da jednim dolaskom sve riješite. Na primjer, prokrvarite danas poslijepodne. Prema aktualnoj praksi, prvo idete liječniku opće prakse po uputnicu, potom ginekologu u dom zdravlja, zatim vas on mora poslati u bolnicu. Kad dođete tamo, opet moraju odlučiti kojem ginekologu će vas uputiti – disperzija je velika. Takvo šarenilo u kojemu se gubi toliko hoda, vremena i novaca. Puno se više isplati rad „one stop“ – kad ste dobili neke simptome poput boli, krvarenja i slično, odmah dođete u kliniku i kažete ih na prijemu. Sestra vas automatski prosljeđuje ginekologu i momentalno dobivate dijagnostiku. U toj istoj klinici, osim što se daje točna, egzaktna dijagnoza, istovremeno se i rješava taj problem. Doktor nema samo ultrazvuk, već i sva ostala pomagala za minimalno invazivnu kirurgiju. Ako nema potrebe za daljnim zahvatom, pacijentica s eventualno nekim tabletama ode doma, a ako je neki polip, miom ili slično u pitanju, izvadite ga i pošaljete na analizu, a bolesnica iza tog zahvata može kući ili odmah na posao. Nema potrebe za bolovanjem.
Dakle, iako je u startu možda nešto skuplji postupak, na kraju je riječ o uštedi – brojni specijalisti, bolovanje, bolnice…
Naravno. Osnovna je prednost, bilo histeroskopije ili laparaskopije, ne samo neinvazivnost, preciznost, već i estetika jer nema reza kao kod plastične operacije. Kako je i oporavak za par sati ili za koji dan, imamo i puno kraće bolovanje. Čovjek urušenog zdravlja nesposoban je za rad, država se mora brinuti za njega, hraniti ga… Puno skuplji proces. Ovim metodama odmah vidim sve unutra.

Struku dati stručnjacima, a ne politici

Uočavam što nije normalno i baš iz tog dijela uzmem tkivo za analizu, a ne da to radim na slijepo – kiretažom. Naime, kiretaža je postupak gdje kiretom veličine pet mm treba postrugati kivo u prostoru šupljine maternice koji je otprilike deset puta veći. Tako koji put treba naći komadić sumnjivog tkiva koji može biti i manji od pet milimetara. Koji put pogodite, ali češće ne. Kad ne pogodite, fulali ste dijagnozu pa žena i dalje krvari, pa za tri mjeseca ponovno kiretirate. Pa kad se karcinom već proširio, onda ste sigurno pogodili. Zato danas u Belgiji, Nizozemskoj, zemljama koje si to mogu priuštiti – jer medicina košta – kiretaža gotovo više ne postoji.
Rekli ste da je u Hrvatskoj 600 ginekologa dovoljno. Vi ste profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Iz godine u godinu prijava je sve manje. Je li to zbog pada rejtinga doktora, zbog potplaćenosti, rigoroznih kriterija upisa…
Medicina je težak i dugotrajan studij. A više se ne dobiva povrat uloženoga. Da biste završili opću medicinu, treba vam šest godina, pa stažiranje, pa specijalizacija – potrošite dobrih deset godina da biste uopće nešto postali.
Stalno se spominju neke druge cifre plaća. Iskreno, koliko zarađuje specijalist?
Prvo morate biti stažist i specijalizant, a to traje pet do šest godina i završava uglavnom debelo poslije tridesete. Za to vrijeme ukupna neto primanja su oko tisuću eura sa svim dežurstvima i smjenama. To je vrijeme kad sklapamo brakove i započinjemo s odgojem jednog ili više djeteta kada se troškovi života drastično mijenjaju prema studentskim uvjetima, a naravno nedovoljni su za bilo koju struku, a kamoli za liječnika koji bi trebao biti ugledan član društva.
Čekajte malo. Moj prijatelj je medicinski tehničar pa noćnim radom i dežurstvima zaradi gotovo pa jednako?
Tako je. Dogodio se jedan problem u našem društvu, opet zahvaljujući politici, koja se umiješala i poremetila činove. Od generala do podoficira. Imamo situaciju koju imamo. Mladog doktora s četiri-pet godina staža. Ajde, još nije dobio onaj čvarak da bude kapetan ili pukovnik i plaćen je kao i vodnik koji nema status oficira, dakle, kao običan vojnik.
A koliko dobije s „čvarkom“?
Eventualno, s generalskim činom može očekivati duplo.
Koliko mu treba do generala?
Pola života. Ona tako nešto može računati poslije pedesete ili kasnije.

Podcjenjivački status

Što je po vama trebalo učiniti kad je došla kriza da se, ako već ne spriječe, onda barem ublaže njezine posljedice?
Odmah se trebalo uskladiti. Ovako ispada da radimo revoluciju. Da smo išli postepeno, svi bismo se lakše priviknuli na to – narod i mi. Da sam prije dvije godine došao na vlast, znam što bih napravio. Jer bih znao kojim novcem se raspolaže.
Što je zapravo sa štrajkovima. Kako su došli, tako i prošli. A vjerujem da kad biste dvije trećine prosječnih Hrvata pitali kako se sve riješilo, nemaju pojma. Je li uopće imalo sve smisla i hoće li se moći ispoštovati sve što je ministar Ostojić obećao?
Nisu samo primanja u pitanju – to je u našem štrajku čak bilo periferno pitanje. Više je taj, sad bismo već mogli reći, politikom uvjetovan, podcjenjivani status prema liječnicima koje je sad polako i narod počeo prihvaćati. Kao šarlatane. A neki se političari liječnici jako trude da to naprave zbog vlastite koristi. Jer valjda će se onda ti ljudi okrenuti i dolaziti k njima u ordinacije.
Kakav scenarij u hrvatskom zdravstvu vidite za godinu dana?
Tu treba razlikovati dvije grupacije liječnika. Oni koji su svoje školovanje završili u teškim materijalnim uvjetima i ti će, naravno, iskoristiti prvu priliku i otići. Tu pomoći nema – sve dok se ne oporavi gospodarstvo. Mene više brine ona druga grupa jer za njihov ostanak u Hrvatskoj ne treba neka posebna Linićeva kasa. 
Reći ću vam na primjeru mladih liječnika kojima sam mentor i koje dobro poznajem, a koji imaju financijski zaokruženu priču. Ništa im ne nedostaje – imaju stanove u Zagrebu, auto… Znači, nema nekih egzistencijalnih razloga za odlazak jer materijalno žive relativno dobro.

Kod nas se tek nakon političke odluke za mišljenje – i to samo eventualno – pitaju i stručnjaci

Uglavnom zahvaljujući primanjima roditelja. Ali nemaju ono što njima treba. Nemaju satisfakciju da im se vraća sve što su godinama ulagali u sebe. Sada očekuju progres u sklopu svjetskih trendova, a to znači uvjete rada kao u razvijenim sredinama. Svakako žele biti cijenjeni adekvatno njihovom akademskom, više nego desetogodišnjem ulogu. Mi smo na žalost postepeno prešli i društvo gdje su nestale prave vrednote kao što su poštenje, ljubav, obrazovanje, kontinuirani rad. Moralne vrijednosti temeljem kojih pojedinac odskače od prosjeka. Ljudi kad završe medicinu imaju preko trideset godina i njima je neugodno od društva tražiti priznanje za ono što im po logici pripada pa da mogu živjeti adekvatno svom statusu, naobrazbi…
Doktori odlaze. Tko će nas liječiti u budućnosti?
Po svim će pokazateljima doći oni koji nemaju jezičnu barijeru. Moramo računati na one koji nisu u EU, a pripadaju bivšoj Jugoslaviji. BiH i Srbija. Na koncu, već i dolaze.
Jesu li dobri lijećnici?
Ne mogu to reći. Sve ovisi od fakulteta do fakulteta, od doktora do doktora. Kao i kod nas. No poznata je priča da su se prije nekog desetljeća medicinske nauke mogle preko vikenda završiti u Nišu. Tada je ministar u Grčkoj poništio diplome svim polaznicima. Povezao je sve smrtne slučajeve u raznim bolnicama s diplomama vikend-fakulteta. Ako takvi dođu u Hrvatsku, sigurno nam se ne piše dobro.

Nedostaje 4300 bolničkih doktora

Koliko uopće studenata upisujete sada na medicinu?
Zagrebački fakultet oko 300 studenata, a sveukupno u Hrvatskoj oko 500-600 ljudi.
Je li to malo?
To nije dovoljno niti za reprodukciju ovih koji idu u penziju ili koji umiru. Što se tiče liječnika po broju stanovnika, mi smo 50 posto ispod europskog prosjeka. U totalnoj smo komi. U ovom trenutku nam nedostaje 4300 bolničkih doktora. Evo, u vašem Regionalu piše da se spajaju tri bolnice. Moraju. Nema tko raditi. U Varaždinu ima, ali to ne znači da ima u Koprivnici. Sada se pokušava od te tri bolnice napraviti jedna.

Doktori u suknjama

Da mi to pojednostavimo. Čovjeku se, dakle, jednostavno ne isplati više gubiti toliko vremena za prosječno plaćeni posao. Usto, za to vrijeme od nečega treba živjeti. I negdje.
Kad prošećete centrom Zagreba, vrlo često ćete vidjeti mlade muškarce, kratko ošišane, gotovo na ćelavo, jako zašiljene cipele, svi u kravatama i Armanijevim odijelima. Kak’ to već u trendu ide. Uz to obavezno ide BMW X5 ili X6. To su menadžeri. Ljudi koji su jučer završili Ekonomski fakultet, koji traje, ajde recite koliko?
Četiri godine.
Tako je. Pa tko će lud u toj situaciji onda studirati deset godina da bi vozio fićeka?
Zato smo dobili to što imamo. Mi sada imamo Medicinski fakultet i doktore u suknjama. Muškarci više ne upisuju medicinu. Jer, po našoj konzervativnoj, patrijarhalnoj sredini, muž je taj koji mora donijeti novce. A koje novce? Jedino ako počne krasti. A, što će ukrasti u bolnici? Jedino mrtvaca ako mu, ne daj Bože, pacijent umre. Kuverte? Prošlo svršeno vrijeme. Toga nema nigdje više. Još od prošlog stoljeća. Ali nije dobro što doktori zarađuju koliko zarađuju.

Slijedi egzodus doktora

Doktori su kod nas podcijenjeni, loše plaćeni, a kažete da ih već sada ima 50 posto manje no što bi trebalo. EU ih želi. Mislite li da će otići?
Mislim da slijedi egzodus. Odoše van.
Kolege s kojima radite zaista pričaju o tome?
Apsolutno. Nema razloga da ne idu i zato masovno odlaze.
Dakle, što? Hoćemo li dovoditi liječnike iz trećih zemalja?
Apsolutno. O tome ne treba diskutirati.
Zar nije zagrebački Medicinski fakultet u vrijeme Jugoslavije bio prestižno mjesto za studiranje? Kad se to srozalo?
Nije preko noći. Mi smo se postepeno srozavali dok nismo došli do toga, ponovno zahvaljujući politici koja nas je do toga dovela. Nekada je liječnik bio LIJEČNIK. Koliko god nije imao velika primanja, ali je bio gospodin čovjek. Doduše, ne tvrdim da nisu postojale plave kuverte, ne znam. Ali je taj liječnik imao status u društvu. Kad ste došli na selo, imali ste popa, učitelja i doktora. Koga imate sad? Dobro, svećenik je ostao.

Izvor:
Foto:

Glazba

Porin ove godine slavi četvrt stoljeća, među nominiranima su čak tri iz Međimurske županije

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

porin

Nagrada Porin ove godine doživljava jubilarno, 25. izdanje, a među nominiranima su i tri imena iz Međimurja.

U kategoriji nagrade Porin “Novi izvođač godine” nominirana je Carla Belovari iz Svete Marije, pri čemu su u toj kategoriji nominirani i bend Fluentes te Boris Štok. Osim Carle, nominirana je i mlada Zsa Zsa, pravim imenom Jelena Žnidarić, iz Pušćina. Njezino se ime našlo u kategoriji “Najbolja vokalna suradnja”. Zsa Zsa je u duetu s Vannom otpjevala singl “Tragom svojih tragova”. U istoj kategoriji nominiran je i duet Olivera Dragojevića i Željka Bebeka (“Ako voliš ovu ženu”) te Bang bang feat. Saša Antić (“Kako stoje stvari”).

Mirko Švenda-Žiga sa suradnicima, Krunoslavom Lajtmanom te Tonijem Eterovićem, nominiran je za “Najbolji album popularne duhovne glazbe”. Radi se o albumu “Tri kralja jahahu”.

porin

Toni Eterović, Krunoslav Lajtman i Mirko Švenda Žiga

Najviše nominacija, čak 9, ove godine ima Mia Dimšić i suradnici. Nominacije i nagrade raspoređene su u 35 kategorija, a pristiglo je 1645 prijava. Pobjednici će biti proglašeni na svečanoj dodjeli 23. ožujka u splitskoj Spaladium Areni.

Nastavite čitati

Tema dana

Uspješno odrađen kamp

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

KOŠARKA

Košarkaški kamp u organizaciji KK Grafičar opravdao je svoje postojanje.

U sedam dana mladi ludbreški košarkaši, uz pomoć kvalitetnih trenera s područja naše i susjednih županija kao te posebno gostujućih trenera iz KK Cedevita napravili su veliki pomak u svom košakšakom znanju. Zanimljivo ej bilo i gostovanjre prof. Ante Tomas, a među demonstartorima bili su sadašnji i budući prvoligaški igrači. Kroz kamp je prošlo sedamdesetak mladih, a izdvojio je dvojac Grafičara Vađunec i Virag, od kojih u klubu mnogo očekuje u sljedećim sezonama. Mladi trenerski kadar ludbreškog kluba odradio je najveći dio posla oko kampa a u tome su sudjelovali Siniša Beser i trener mlađih kategorija Tomislav Horvat, a svoj udio dali su i trener Danijel Papp te Igor Dijanošić.

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje