Grad Varaždin počeo isplaćivati uskrsnice za umirovljenike i još neke skupine
U Varaždinu je u srijedu, 14. veljače, počela isplata uskrsnica u iznosu 50 eura, a primit će ih ukupno 4520...
Intervju dana
Nastavi li se negativna klima, selimo proizvodnju
Zdenko Patafta, poznati varaždinski poduzetnik o stanju u gospodarstvu, antipoduzetničkoj kli
Varaždin kao grad i županiju moramo promatrati kroz tradicionalno obrtništvo, tekstilnu, drvnu i kožarsku industriju koja je zapošljavala najveći broj radnika u realnom sektoru proizvodnje.
Možete li na početku navesti svoj poslovni put? Što vam je činilo najveće zadovoljstvo tijekom vašeg rada? Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
Kao mlad čovjek imao sam sreću relativno brzo dobiti posao u struci i to u industriji građevinskog materijala. Bio sam osoba zainteresirana i spremna za poslovne izazove, nove prozvode, njihov razvoj i primjenu na tržištu. Nakon IGM-a gdje sam radio u tehničkoj službi, bio sam direktor za investicije i razvoj u Prigorki, tada vodećem ciglarskom prozvođaču. U Golubovečke ugljenokope došao sam za direktora tada jednog dijela i bio aktivan u supstituiranju rudnika, odnosno uvođenju novih proizvoda i zadržavanju radnih mjesta. U sklopu supstitucije koja se provodila na razini čitave Hrvatske, uvođenje proizvodnje Schiedel dimnjaka u Golubovcu jedan je od mojih uspjeha. Odlazeći u Kemikaliju Velekem nakon dimnjaka, ponovno sam se vratio prvoj ljubavi – kemiji. Početak privatizacije završavao je s mojih 8 godina u Velekemu i moja životna odluka bila je pokušati provesti sam svoju privatizaciju. Ostvaruje se moja želja kada zajedno sa sinom osnivam Patting kao obiteljsku tvrtku. Želja za razvojem i novim proizvodima ostvarila se kroz vlastitu proizvodnju ulja i maziva te i danas Patting uz INA-u predstavlja jedinog hrvatskog prozvođača te vrste proizvoda. Kroz proizvodnju ulja i maziva ostvarila se ideja supstituiranja, ovog puta zamjena uvoznih prozvoda hrvatskim proizvodima. Patting je svojim razvojem postao centar daljnjeg razvoja u nove djelatnosti, a sve u cilju sigurnosti od rizika kriza pojedinih grana privrede ili djelatnosti. Ta filozofija proizvod je mojih poslovnih puteva kroz Redland, Braas, Lafarge, Schiedel gdje sam bio na izvršnim funkcijama ili radio kao konzultant. Sigurno je jedno, da neovisno o mojem iskustvu bez energije, znanja i upornosti mojeg sina, poslovni put Pattinga kao obiteljske tvrtke ne bi bio na sadašnjj razini, i zato Patting i T7 VIS, cjelokupni razvoj kroz saniranje i spašavanje tvrtki iz stečaja, njihovo restruktuiranje i supstituiranje proizvoda, smatram mojim i našim najvećim uspjehom.
Uvjeti napretka
Kako gledate na aktualne gospodarske prilike u zemlji, a posebno Varaždinskoj županiji i gradu Varaždinu? Ulaganja nema, nezaposlenih je sve više, kako to promijeniti?
Najveći dio svojeg radnog vijeka bio sam u proizvodnji, znači gospodarstvenik, odnosno poduzetnik. Prije trideset godina kao uspješnog i poduzetnog mladog rukovodioca pratio me naziv tehno-menadžera. Danas uspješne i poduzetne znamo često nazivati tajkunima. Mislim da već u samom poimanju poduzetništva postoje psihološke zapreke koje ga ograničavaju. U životu sam naučio da proizvodnja osigurava egzistenciju, da je pokretač napretka, zapošljavanja i standarda. Mi danas u Hrvatskoj moramo omogućiti uvjete za ulaganja u proizvodnju, što znači da je na politici i vlasti stvoriti takve uvjete koji će imati za cilj ne samo zaustaviti recesiju i stagnaciju nego svoju ekonomsku politiku usmjeriti na proizvodnju i radna mjesta. Zakonske promjene, uvođenje financijske i porezne discipline uz najvjerojatnije potrebne korekcije cijena energenata, a sve to uz mjere štednje i restrikcije neće biti dovoljne bez restrukturiranja državne i lokalne uprave. Ne mogu shvatiti da radnik u prozvodnji može ostati bez posla, završiti na burzi, a da ti uvjeti ne vrijede za zaposlene u državnoj administraciji. Varaždin kao grad i županiju moramo promatrati kroz tradicionalno obrtništvo, tekstilnu, drvnu i kožarsku industriju koja je zapošljavala najveći broj radnika u realnom sektoru proizvodnje. Danas je teško govoriti o prošlosti i drastičnom smanjenju radnika u navedenim granama industrije, ali nestanak određene proizvodnje ili je uzrokovan promjenema na tržištu ili nedostatkom ideja i vizija kako opstati na tržištu. Pojednostavljeno, cilj restrukturiranja je u pravilu manji trošak s ciljem zadržavanja uspješnosti i u biti donosi gubitak radnih mjesta. Imamo mi i pozitivnih primjera od kojih ću kao neke navesti Vindiju i Zagorje-Tehnobeton. Oni su uz nove proizvode osvajali i nova tržišta. Kada govorimo o ulaganjima, na vlasti je da postavi pravila za ulagače. To znači da investitor mora znati sve pojedinosti kod ulaganja i biti siguran da se propisi, zakoni, ugovori i ostali uvjeti neće bitno mijenjati kroz samo poslovanje. U nogometu znamo da imamo dva poluvremena, koliko traju, što je najteža kazna i ostala pravila. Utakmica se igra po utvrđenim i stalnim pravilima. Isto tako određena i stalna pravila moraju uz određene pogodnosti koje stimuliraju ulaganja vrijediti i u gospodarstvu. Samo to može biti uvjet za nove investicije i radna mjesta. U tom smislu politička struktura mora prednjačiti u provođenju propisa, zakona i poštovanju ugovora i prvenstveno svojim primjerom jamčiti sigurnost svim postojećim i potencijalnim ulagačima i poduzetnicima. Nažalost, trenutno u Hrvatskoj imamo brojne primjere izuzetno selektivne primjene zakona i propisa koje umjesto na legalizmu počivaju na dnevnopolitičkim prilikama i interesima.
Vlada najavljuje da se plaće neće moći isplaćivati bez plaćanja doprinosa. Vjerujete li da će tako i biti, pogotovo da će to vrijediti za sve subjekte?
Kroz svoj radni vijek čuo sam neke izreke,koje sam prihvatio kao aksiome u poslovanju, znači istine koje ne treba dokazivati. Jedna od njih glasi “Da je red, da je u redu red, da je red, da je u neredu nered, a da se samo iz nereda stvara red”. Zato smatram da su te najave Vlade ispravne i potrebne, a kao što sam i ranije rekao, od vlasti se traži i očekuje da pravila u poslovanju buda stalna i ista za sve subjekte.
Poslovni partneri
Iako ste otišli u mirovinu, i dalje ste aktivni kao prokurist T7 VIS-a. Što je razlog tog vašeg angažmana?
Rođen sam u Austriji, mama mi je Nijemica, a tata Hrvat. Državljaninom tadašnje Jugoslavije, odnosno danas Hrvatske, postao sam tek 1967. godine. U mladosti uz Varaždin i Hrvatsku odrastao sam i živio u Austriji i Njemačkoj. U Schiedelu sam obavljao određene poslove za 12 država i to prvenstveno zbog poznavanja različitih kultura i običaja, kao i sposobnosti vođenja i prilagođavanja ljudima, kako gledajući generacijski tako i poslovnim okruženjima. Uz iskustvo, ta moja, nazovimo je multikulturalna prednost, bila je i jedna od pogodnosti u razvoju Pattinga tako i ostalih tvrtki na tržištu, a razlog je i sada. Kroz sve moje radne godine upoznao sam veliki broj poslovnih partnera, stekao u njima prijatelje i danas je to moj kapital na usluzi našim tvrtkama. I sada me još često zovu prijatelji ili strani partneri tražeći moje mišljenje i ideje za zemlje gdje sam bio aktivan.
Kako gledate na poslovanje tvrtke, kako vani, tako i doma?
Rezultati prodaje ostvareni u T7 VIS-u za 2011. godinu imali su rast od 60 % u odnosu na prethodnu godinu, a promatrajući narudžbe i isporuke za prva četiri mjeseca ove godine, za očekivati je također trend rasta prodaje. Promatrajući to u količinama i kroz proizvod suncobran, dolazimo do brojke da će proizvodnja i prodaja suncobrana u 2012. godini biti čak 150.000 komada. Tvrtka se u svojoj strategiji proizvodnje i prodaje orijentirala na izvoz i shodno tome prilagodila u potpunosti zahtjevima stranih zahtjevnih tržišta te danas izvozi u 40 zemalja svijeta. Stalna prisutnost na vodećim sajmovima svijeta, kontinuirani obilasci postojećih i potencijalnih kupaca važan su dio prodajne politike. Filozofija uspješnog izvoza bila je ponuditi kupcu najbolji proizvod uz najbolju cijenu. Stalna istraživanja tržišta, uvođenje novih prozvoda doprinijeli su da T7 VIS danas predstavlja vodećeg proizvođača promotekstilnih proizvoda u Europi. Jednako tako u dijelu pamučne proizvodnje ostvareni su zavidni rezultati u proizvodnji ugostiteljske opreme, koji su još vredniji, jer je i ovdje kod prodaje 80 % ostvarenje u izvozu. Sve to zajedno ne bi bilo moguće bez kvalitetnih ljudi u upravi i prodaji, ali i kvalificiranih, vrijednih ljudi u proizvodnji i ostalim pratećim službama. Velika je prednost tvrtke što je ostvaren zaokruženi ciklus proizvodnje od sirovine, tkanja, tiska, obrade do gotovog proizvoda, i time se uz sigurnost kvalitete ostvaruje i veća dodatna vrijednost. Nažalost, kao i svaku tvrtku koja djeluje uspješno u djelatnosti gdje se drugi proizvođači bore za preživljavanje, moramo biti svjesni da izazivamo moguću zavist, doživljavamo nepotrebne pritiske i probleme, trošimo energiju, vrijeme i novac na nepotrebne stvari umjesto da osmišljavamo nove proizvode, tehnologije, otvaramo nova tržišta i nova radna mjesta. Sve to postoji u strategiji tvrtke i nažalost čeka neka bolja vremena. Pojednostavljeno, ako sada u sezoni zapošljavamo 800 radnika, slobodno možemo reći sa sigurnošću da bismo danas zapošljavali i preko 1.200 radnika. Zadovoljstvo doživljavamo i zato jer smo do sada pokrenuli i unaprijedili proizvodnju u tri tvrtke iz stečaja, čime se također rijetke tvrtke mogu pohvaliti.
Cijene obrade
Poslovanje tvrtke značajno opterećuje situacija tvornice za MBO, čiji je T7 VIS investitor. O kolikim je štetama riječ?
Kao i u privatnom životu, kada nešto gradimo, radimo svoj plan financiranja. Isto vrijedi i za izgradnju MBO-a. Svaka investicija uz visinu potrebnih ulaganja ima planirane rokove izgradnje, planirane prihode i troškove. Kod formiranja cijene obrade otpada MBO tehnologijom bila je definirana cijena od 1 kune po kilogramu. Ista je bila oko 30 % niža u odnosu na predviđenu cijenu spaljivanja po Ramboll studiji.
Vezano na rokove i u ovom trenutku planirane izgradnje MBO postrojenja u Kaštijunu, Marišćini, Karlovcu i Piškornici, svugdje se navode okvirni rokovi izgradnje cca 5 godina. Prema mojim spojznajama o MBO tvornicama koje rade u Europi cijene MBO obrade otpada primjerice u Sloveniji i Austriji iznose i do 1,5 kune po kilogramu obrađenog otpada.
Sigurno je, budući da banke kreditno prate MBO projekt T7 VIS-a u Varaždinu, i to prvenstveno po osnovi postojećih i važećih ugovora, njihove pravovaljanosti i opravdanosti da postoje i financijske obveze za nas kao investitora. Prije više od šest mjeseci trebala je početi prva isporuka otpada na obradu u MBO tvornicu i započeti s radom, odnosno početi ostvarivati prihode. Ako imate gotovu tvornicu i očekujete obradom otpada ostvarivati prihode, a njih nema ni do današnjeg dana, onda je reakcija uprave normalna kada tumači da Grad svjesno, promišljeno i namjerno nanosi štetu T7 VIS-u i svim njegovim zaposlenicima. Ako u planiranom poslovanju nemate prihode, a imate troškove, jasno je da poslujete u otežanim uvjetima i da sama činjenica da MBO nije u funkciju bitno opterećuje poslovanje svih ostalih tvrtki ili proizvodnih jedinica u sustavu.
Izračuni pokazuju da visina direktne štete zbog nemogućnosti proizvodnje u MBO-u zaključno s ovim mjesecom premašuje vrtoglavih 20 milijuna kuna. No ne radi se ovdje samo o direktnoj šteti već postoji niz indirektnih šteta vezanih na poslovanje i likvidnost ostalih proizvodnih jedinica i tvrtki u našem sustavu čime se nanosi šteta svim našim zaposlenicima, ali i velikom dijelu naših poslovnih partnera poglavito onima koji su radili na samoj izgradnji MBO postrojenja. O ekološkim štetama da i ne govorim. Zbog svega toga postavlja se i pitanje kaznene odgovornosti pojedinaca koji svjesno i kontinuirano stvaraju spomenute štete.
Zašto tvornica za MBO još nije počela s radom kada je otpada u Brezju sve više? Zašto inspekcija to dopušta?
Inspekcija zaštite okoliša još je 2007. godine izdala Varkomu rješenje o hitnom uklanjanju ilegalno nagomilanog otpada na lokaciji Brezje na vodozaštitnom području s obzirom na to da navedeni otpad značajno ugrožava okoliš i njegovo privremeno odlaganje na spomenutoj lokaciji nije u skladu s važećim zakonskim propisima. Nakon 2007. godine uslijedio je još niz inspekcijskih nadzora o čemu postoje zapisnici i rješenja, podignut je čak i optuži prijedlog, ali iz svega je razvidno da su u ovom slučaju institucije problemu pristupile selektivno i nisu pravodobno i u dovoljnoj mjeri kaznile pojedince za flagrantno kršenje zakona. Kao što sam već naveo, postavlja se pitanje kaznene odgovornosti pojedinaca poglavito u dijelu ugrožavanja okoliša i svjesnog nečinjenja svih potrebnih radnji da se spriječi daljnje onečišćenje okoliša posebice sada kad za to već pola godine postoje mogućnosti obrade u modernom MBO postrojenju sagrađenom prema najstrožim europskim kriterijima u pogledu ekološki ispravnog načina gospodarenja otpadom.
Prijedlog
Prvi potpredsjednik Vlade Čačić nedavno je na VTV-u iznio stajalište koje je slično prijedlogu T7 VIS-a, ali ipak se ništa ne događa. Zašto?
Upoznat sam sa stajalištem g. Čačića vezano uz zbrinjavanje varaždinskog otpada i uvjeren sam da je ono bilo izrečeno iskreno. I njemu kao Varaždincu neovisno na sadašnje funkcije i obveze kao prvog potpredsjednika u hrvatskoj Vladi sigurno je stalo da se to riješi na zadovoljavajuć i jedini ispravan način. Poznavajući ga kao privrednika i čovjeka sa znanjem i razumom, vjerujem da će doprinijeti razrješenju varaždinskog ekološkog problema u Brezju na dobrobit svih strana. Na taj način postali bismo, uz titule barokni, najuređeniji, cvjetni i najekološkiji, grad koji je prvi riješio zbrinjavanje otpada u Hrvatskoj po vrlo strogim europskim kriterijima i koji je prvi u tom pogledu i u praksi zaista zakoračio u Europu.
Neumjesno bi bilo vezano uz argumente cijene zbrinjavanja otpada koristiti njegove izjave o povećanju cijena energenata i nju vezati na cijenu zbrinjavanja u MBO-u Brezje, iako ima logike. Pitanje ekološki ispravnog gospodarenja otpadom mora se riješiti zbog nas samih, čišćeg okoliša i zdravlja građana kao i svih budućih generacija kojima smo dužni osigurati čisću i ekološki sigurnu budućnost. Isto ne smije biti dovedeno u pitanje zbog neusuglašene politike i nesuglasica s lokalnom vlasti.
Neshvatljivo je da ne žele MBO
Zašto varaždinska gradska vlast ne odgovara na kompromisna rješenja koja stižu od strane T7 VIS-a?
Aktivnosti koje je sprovodio gradonačelnik počevši od prijedloga odvoza otpada na deponij u Totovec i Davor, kao i planovi za njegovo spaljivanje, upućuju i potvrđuju da od strane gradonačelnika i pročelnika komunala ne postoji velika volja, a niti interes da se gorući problem otpada u Brezju riješi na ugovoreni i ekološki ispravan način u MBO-u. Najvjerojatniji razlog za izbjegavanje kompromisnog rješenja po meni napisan je još prije dva mjeseca u jednim novinama gdje se navodi sukob u Varaždinu između Grada i T7 VIS-a kao poslovno-politička bitka koristeći pritom otpad, a čijim razlogom se ističe animozitet bivše gradske vlasti i sadašnje nove gradske vlasti. Teško mi je vjerovati da odgovornim osobama u Gradu nije u interesu riješiti problem otpada u Brezju te ne mogu povjerovati pričama u gradu da T7 VIS ne može dobiti ugovoreni otpad u MBO na obradu čak da ga i plati. U duši sam optimist i vjerujem u kompromise i razum. Istovremeno nema logike i potpuno je apsurdno i vjerujem svima neshvatljivo da pored najmodernije MBO tvornice u Europi, Varkom i dalje balira i nezakonito odlaže otpad što građani plaćaju približno kao i zbrinjavanje u MBO-u, onemogućuje se zapošljavanje novih radnika, a da to ne zabrinjava gradonačelnika i da on nikome za svoje samovoljne postupke ne odgovara. Očekujem da interesi svih zainteresiranih strana budu riješeni na zadovoljavajuć način, jer građani jednostavno ne mogu vjerovati da je MBO tvornica tik do bala otpada, a rješenje se odgađa već više od pola godine. Vjerujem i iskreno se nadam da to nije, kao što je u onim novinama napisano, gradonačelnikov kapric.
Vertikala vlasti zasada se koristi za kočenje, a ne za pokretanje investicije. Jeste li to pokušali riješiti s medijacijom?
Dopisom našeg odvjetnika od 12. ožujka ove godine naslovljenog na gradonačelnika G. Habuša, kao jedan od mogućih rješenja konflikta vezano na ugovor o zbrinjavanju odnosno obradi otpada u našoj MBO tvornici u Brezju, predložili smo medijaciju kao mogući model prihvatljivog rješenja za obje strane. Medijaciju smo predložili smatrajući da dotadašnji razgovori nisu vodili mogućem rješenju konflikta. Razgovori su bili vođeni od strane Grada isključivo po metodi „uzmi ili ostavi“, a komunikacije postavljene „toplo-hladno“. Budući da je cijelo vrijeme bila tvrdnja od strane gradonačelnika da je samo cijena zbrinjavanja problem, smatrali smo medijaciju kao idealan model za rješavanje pitanje cijene. Budući da je ekološki problem ilegalno nagomilanog otpada u Brezju i problem Grada, smatrali smo da će medijacijom, odnosno posredovanjem treće neutralne strane konflikti biti lakše riješeni i uz manje odricanja ako se u prvi plan stave interesi sukobljenih strana, a ne pitanje prava i moći. No nažalost odgovor na taj, kao i na brojne druge dopise i prijedloge rješenja upućene Gradu, ni dan danas nismo dobili, a problem ne samo da i dalje postoji, štoviše svakim se danom sve više povećava baš kao i negativne posljedice koje već sada poprimaju ogromne ekološke i ekonomske razmjere na štetu svih ugovornih strana, ali posebice i građana grada Varaždina.
Sa zbrinjavanjem otpada bili smo korak ispred
Najavljivano je preseljenje proizvodnje u slučaju nastavka opstruiranja početka rada. Koliko je to sada aktualno?
Već sam prije govorio da biste u proizvodnji bili uspješni, morate uvijek biti korak ispred konkurencije. Stalno pronalaziti nova tržišta i proizvode koje možete prodati i ostvariti zaradu. I u poslu sa zbrinjavanjem otpada bili smo korak ispred drugih. Vjerojatno je i u tome bio problem da nismo bili shvaćeni, a danas i neprihvaćeni. Poduzetnik traži za proizvodnju povoljnu klimu – okruženje i uvjete. Promatrajući investiciju u MBO i zbrinjavanje otpada, nalazimo se u poziciji da smo uložili ogromna financijska sredstva, znanje i energiju te naš inovacijsko-poslovni „know-how“, a da na samo nekoliko stotina metara imamo ugovorenu sirovinu – otpad za zbrinuti, obraditi. Ali to nije dovoljno da bismo mogli počeli raditi, zapošljavati nove radnike, njih čak stotinjak u MBO-u, a znatno više na drugim projektima koji su zbog cijele ove situacije stavljeni na čekanje.
Nemogućnost za proizvodnju u MBO-u za nas su, a vjerujem i za ostale strane i domaće potencijalne ulagače, samo potvrda izuzetno nepovoljne investicijske i poduzetničke klime i okruženja. Uzmemo li još k tome u obzir i probleme s administracijom i birokracijom s kojom smo se kao prvi pioniri, jer je ovo i prvi MBO u Hrvatskoj, susretali kroz investiciju, mislim da takvo opstruiranje početka rada nismo trebali niti smjeli doživjeti. Upravo svi ovi događaji i iskustvo koje smo proživjeli, zasigurno mogu biti motiv za razna poslovna razmišljanja i odluke u budućnosti. Strateški je T7 VIS planirao razvijati proizvodnje na području sjeverozapadne Hrvatske i Duge Rese. Izvozna strategija naše proizvodnje omogućava nam da smo i mi kao tvrtka poželjni ulagač u drugim zemljama, posebice uzevši u obzir našu specijalnost i uspješnost u tekstilnoj industriji. Kao Varaždinac ne bih želio da dođe do premještanja postojeće proizvodnje, a vjerujem da je i Gradu isto u interesu da se ona zadrži ovdje što zbog opstanka i razvoja gospodarstva, što zbog radnika. No nastavi li se ovakva negativna klima vođena nekim sasvim iracionalnim stavovima i odlukama pojedinaca, zasigurno ćemo proizvodnju premjestiti na neku drugu lokaciju u Hrvatskoj ili u inozemstvo gdje ćemo kao poduzetnici spremni na ulaganje i razvoj biti znatno bolje shvaćeni i prihvaćeni.
Izvor:
Foto: Siniša Sović
Intervju dana
Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
(Ne)ozbiljna Nina
Znači li to predah od kazališta?
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
”Na terapiji”
Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Što?
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam zvijezda
Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…
Od kazališne plaće.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S kim?
S Prljom, iz Leta 3.
Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Intervju dana
Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!
Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Socijalna skrb
Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Socijalne skupine
Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
Nezbrinuta djeca
Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Istospolne
zajednice
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Kako protiv nasilja u obitelji
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
Život i društvoprije 6 minuta
Jurjevo u Mađarevu uz izložbe, koncerte i predstave
U fokusuprije 47 minuta
Milanović: Ovo nije državni udar, ovo je samo priprema. Hoće li mi uzeti putovnicu? Ti ljudi su opasni
Život i društvoprije 1 sat
Pridružite se velikom ekološkom projektu Rezolucija Zemlja i ove subote dođite na varaždinski Motičnjak
Život i društvoprije 2 sata
“Dani tehničke ispravnosti motocikala” od 22. do 27. travnja u cijeloj Hrvatskoj
Kulturaprije 3 sata
Balaševićeva Olivera gostuje u varaždinskom kazalištu
Sponzoriraniprije 6 dana
Pet Centar dolazi u Varaždin, a vi dođite na feštu otvaranja
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
Sponzoriraniprije 4 tjedna
Javni poziv Općine Maruševec
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Beauty centar “Čarolija” i Regionalni daruju nekirurški lifting lica
Beauty centar “Čarolija” u Varaždinu i 7Plus Regionalni tjednik daruje dva puta jedan poklon bon. Riječ je o mezo liftu...
