Povežite se s nama

Intervju dana

Ne mislim biti lutak zagrebačkih središnjica

Objavljeno:

- dana

Marijan Cingula, ugledni varaždinski profesor i poznati ljevičar, nestranački je kandidat za

Marijan Cingula od mladih je dana lijeve političke orijentacije i kaže da se to danas nije promijenilo. Svoju socijalnu orijentaciju s izraženim domoljubljem smatra dobitnom izbornom kombinacijom, a od njega nećete čuti niti jednu lošu riječ o Ivanu Čehoku ili Radimiru Čačiću. Štoviše, dobrih želja ne manjka

Dok se Ivan Čehok kandidirao za varaždinskoga gradonačelnika, pobjednik je unaprijed bio poznat. Njegov nasljednik Goran Habuš niti ne bi bio tu gdje jest da Čehok nije postao stanovnik Remetinca i dao ostavku. Nakon ponovnog pritvaranja, Čehok nema nikakave mogućnosti ponovnog kandidiranja i Habušu je zacijelo lakše. No, na zadugo jer  se za varaždinskog gradonačelnika odlučio kandidirati ugledni sveučilišni profesor Marijan Cingula i to kao nezavisni kandidat kojeg podržava i varaždinski HDZ.Koliko će mu koketiranje s HDZ-om pomoći ili bi mu možda samostalan put bio lakši do ureda gradonačelnika? Uglavnom, neočekivano zanimljiva kombinacija. Nekadašnji gorljivi ljevičar u nekad desničarskoj stranci.

Kandidat HDZ-a, premda nezavisan. Što to znači, jeste li kandidat HDZ-a ili ste nezavisni kandidat kojeg podupire HDZ?
Nezavisan kandidat kojeg podupire HDZ. Želio sam podršku svih političkih snaga u gradu, svih opcija, jer želim biti gradonačelnik svih građana – neovisno osjećaju li se oni “lijevo“ ili „desno“ po svom političkom opredijeljenju. No, HDZ je jedini do sada izrazio spremnost poduprijeti moju kandidaturu i na tome sam im zahvalan.

Jeste li vi prišli njima ili oni vama?
Obznanio sam namjeru da se kandidiram i onda su mnoge opcije izrazile želju razgovarati sa mnom, no budući da se HDZ prvi javio, s njima sam se načelno već dogovorio, kao što bih sa svakim drugim. Potom su se neki počeli odmicati u želji da se priključe tek u drugome krugu. Nisam siguran da je to dobra ideja. Želim jasno i otvoreno reći: „Kandidiram se i želim pobijediti“. Želim pobjedu u prvom krugu, a ne raditi koalicije u drugom. Moj se plan i program neće izmijeniti od prvog do drugog kruga, ako ga bude. S druge, pak, strane, moram reći da nikada nisam upoznao ili razgovarao s predsjednikom HDZ-a. Znači, neću u Varaždinu biti lutak zagrebačke središnjice.Bilo čije.

Je li vam HDZ blizak po programu?
Gledajte, jedan sam od osnivača SDP-a, znači u mladosti sam bio lijevo orijentiran i ne mogu reći da danas nisam lijevo orijentiran. I dalje imam veliki osjećaj brige i razumijevanje za osobe sa socijalnim problemima. Znači, moja socijalna orijentacija, moja lijeva orijentacija nije ništa manja danas nego što je to bila u vrijeme mojih studentskih dana. Međutim, uz to mora ići domoljublje, nekakva društvena odgovornost prema državi, prema organizaciji. Ja sam u godinama kad konzervativizam mora na neki način “probijati“. Ako je HDZ dio toga prepoznao, s veseljem to prihvaćam. Iako, kako sam rekao, bilo bi mi draže da me svi podrže jer ne želim biti gradonačelnik niti HDZ-a niti SDP-a, nego svih građana.
 

Vjerojatno onda već imate zgotovljen plan? Što biste prvo poduzeli kao gradonačelnik?
Prvo moramo napraviti reviziju postojećeg stanja. Za početak, financijskog stanja i eventualne mogućnosti poboljšanja. Kad vidimo što možemo, pokušat ćemo u najkraćem vremenu to i učiniti. Stvoriti uvjete da se malo poduzetništvo i obrtništvo ponovno „osovi na noge“. Po čemu je grad nekada bio prepoznatljiv. Učiniti da se obrti otvaraju, a ne zatvaraju. Pokušali bismo ponovno privući velike investicije kao što smo nekada uspijevali. Svjesni smo da grad ne može opstati bez adekvatne financijske potpore. Također se moraju rješavati ova, kako ih zovem, akutna pitanja, npr. zbrinjavanje otpada.

Hoćete li braniti stavove HDZ-a oko primjerice, pitanja otpada, Crtorada… ili imate drukčije mišljenje o istim pitanjima?
Ne bih se upuštao u razrješavanje problema iz prošlosti, osim u onolikoj mjeri koliko su oni prisutni i danas.
Itekako su aktualni. Primjerice, smeće je još uvijek glavna tema.
Onda moram postupiti po šabloni primjerenoj svojoj struci i načinu razmišljanja. Otpad ima stručnu, ekonomsku i ekološku dimenziju. Stručnu mora riješiti struka. Struka mora dati tehničko riješenje problema, a na meni bi, kao na gradonačelniku, bilo da sve predložene inačice iznesem pred Gradsko vijeće. To je prilično jednostavno. Samo, građani moraju točno znati koje su sve inačice, koja koliko košta i koliko tko dobiva. Jer nemojmo zaboraviti da je gospodarenje otpadom i ekonomsko pitanje. Istina je da je otpad problem većine gradova – Zagreba, Beča… Dakle, ponavljam, tehnička rješenja donosi struka, a politika je tu da odobri najbolje. Ne mogu ja, primjerice, odlučiti treba li gradu spalionica ili ne treba – nisam ja ekspert. Znam samo da treba odvajanje otpada. Hoće li to raditi građani, ovlašteno ili gradsko poduzeće – to su isto stvari koje se trebaju najprije tehnički i ekonomski sagledati, a onda slijedi politička ocjena. Ne mogu znati kakvu bih odluku donio dok ne znam sve tehničke aspekte. Potrebno je znati tehničke elemente i stvarno stanje da bi se donijela dobra ekonomska i politička prosudba.

Teško je reći što je pošlo po zlu. Prije svega, živimo u lošem okruženju

Budući da ste nezavisni kandidat, podržan od strane HDZ-a, hoćete li biti nositelj njihove liste ili…?
Biti ću nositelj i želim biti nositelj liste. Neću biti na prvom već na zadnjem mjestu i želim kao takav ući u Gradsko vijeće.

Kako to nazvati – optimizmom, samouvjerenošću…?
Vrijeme je da se tako nešto dogodi. Da se stvari promijene.
Prednost HDZ-a je, kao što ste rekli, što nema negativne kredite iz nedavne prošlosti. U Varaždinu, naravno. To bi bio takozvani clean start. No znamo da on ne postoji, s obzirom na sve probleme koji se nasljeđuju.
Nemam niti ja osobno clean start. Pa i meni predbacuju da sam nekada bio u SDP-u. Postoje ljudi koji nikada nisu zadovoljni. Koji će u svemu naći „nešto“. No ono što je za mene taj čisti početak jest da se zna što je to gradska imovina, koliki su prihodi i rashodi pa vidjeti može li se imovina racionalnije koristiti. To su za mene osnovni elementi. Jednako tako, može li grad time čime raspolaže poticati gospodarski razvoj? Mislim da je otvaranje novih radnih mjesta mnogo važnije od odvoza smeća. Normalno je da se otpad mora zbrinuti kao i da kanalizacija mora odgovarati svjetskim standardima – to je isto otvoreno pitanje. Grad se, također, prometno mora povezati s ostatkom svijeta. Imamo cestu, nemamo prugu. Nemamo ni zračnu luku. Dakle, puno je toga što u gradu treba napraviti.

Nije li to ipak malo preambiciozno?
Ne. Varaždin ima potencijal koji treba iskoristiti.

Što se to dogodilo s Varaždinom u zadnjih nekoliko godina? Od gospodarskog propadanja vrlo perspektivnoga grada (najskuplja potrošačka košarica, najniža plaća) do, kao što ste spomenuli, kulturološkog i moralnog pada?
Teško je reći što je pošlo po zlu. Prije svega, živimo u lošem okruženju koje onda utječe i na nas. Nemojte zaboraviti, Varaždin je jedan od rijetkih dijelova Hrvatske koji uredno plaća porez. To znači da se iz ovog dijela uvijek više uzimalo nego što mu se vraćalo.
To me sada podsjeća na vječiti problem na ovim prostorima. Prije smo kukali da sav novac iz Hrvatske odlazi u Beograd, potom u Zagreb…
Pa pogledajte novčane tokove i vidjet ćete sami. Izračunajte koliko se mjesečno novca za porez uplati u državnu kasu iz grada Varaždina i pogledajte koliko se dobiva natrag.

Prvo moramo napraviti reviziju postojećeg stanja
 

Zašto mislite da je tako?
Zato jer se na republičkoj razini novci raspoređuju po čudnim kriterijima. Varaždinci nikad nisu bili glasni, nikada nisu u Zagrebu razbijali.

Mislite, nisu imali jaku stranku na čelu? HDZ ili SDP?
Ne nisu imali fizičku silu već kulturno i mirno ponašanje, a time se kod nas očigledno ništa ne postiže.

No zar vam se ipak ne čini da se ponašamo kao zemlja dvostranačja, a ne višestranačka? Ostale stranke kao da postoje samo kad su potrebne za koaliranje?
Pa Varaždin je već svojom veličinom grad koji u Hrvatskoj kao da ne postoji. Rijetko kada se uopće poprate neki događaji, primjerice na TV-u, osim ako nije kakav skandal u pitanju koji, pak, Varaždinci poprate s mirom bez ikakvog bunta, revolta ili razbijačkog nagona po ulicama.

Gdje vidite svoje adute? Mislite li da je vaš najveći adut vaš dosadašnji znanstveni rad i vjera u vas kao čovjeka?
Jedino tu i vidim svoje adute. Druge nemam. Vjerujem da ljudi prepoznaju moje sposobnosti da pokrenem neke promjene i da prepoznaju moju lojalnost njihovim interesima. Jednako tako moram priznati da mi imponira potpora političkih snaga. Dakle, siguran sam da neću ostati usamljen na brisanom prostoru već da će i druge društvene organizirane snage prepoznati vrijednosti koje im mogu ponuditi. To je jedna politička neovisnost, životno i stručno iskustvo i na kraju odanost ili lojalnost poslu. Dakle, u ovom slučaju, interes građana.
Unatoč prvotnim sumnjama da je neisticanjem vlastitog predstavnika HDZ pokazao unaprijed da ionako ne očekuje „predaju“ sjeverozapadne Hrvatske, kandidiranje županijskog čelnika stranke Anđelka Strička za mjesto župana demantiralo je takve sumnje.
Svjestan sam činjenice da unutar druge najjače stranke u zemlji uvijek postoje kandidati koji mogu prihvatiti bilo koju funkciju pa tako i dužnost varaždinskoga gradonačelnika. To što su prihvatili mene, znači da vjeruju u mene i da su sigurni da mogu dobiti izbore. Kao što ja vjerujem da oni mogu dobiti. Na kraju krajeva, oni su uvijek opcija koja dominira u zemlji i može se stručno i politički nametnuti. Vjerujem da je to dobra kombinacija – moja dosadašnja neovisnost i iskustvo s političkim autoritetom vodeće stranke središnjice ili centra. Mislim da je Stričak najbolji primjer ovoga o čemu govorim – čovjek koji nema nikakve repove iza sebe, stoji čvrsto na zemlji, ima dobre ideje o razvoju. Znači, kompetentan je, ništa mu se ne može predbaciti od onoga što se inače automatski vezuje uz stranku s obzirom na to da je, eto, stranka zaista prošla katarzu u ime razvoja demokracije.

Vjerujem da ljudi prepoznaju moje sposobnosti da pokrenem promjene

Ne smeta li vas taj loš imidž stranke s brojnim aferama?
Teško je reći da me ne smeta, ali teško bih našao drugu stranku te snage i utjecaja koja je „čišća“. U Hrvatskoj ju, na žalost, ne vidim. Kad pogledate svjetsku politiku, teško je reći da su sve stranke baš čiste u svim povijesnim trenucima svoga djelovanja. Stranke prolaze različite faze. Meni je drago ako HDZ u ovom trenutku djeluje kao stranka koja se primarno zalaže za visoki etički standard te za visoku stručnu političku odgovornost. Meni to imponira, moram priznati.

Mislite li da ćete u svibnju u stolicu profesora ili fotelju gradonačelnika?
Građanima želim prezentirati najbolje što mogu. Živim u uvjerenju da sam dobar i da to mogu građani prepoznati, osobito oni koji nisu planirali izaći na izbore. Vi znate da na lokalne izbore izlazi manje od 50 posto birača. Znači da 50 posto Varaždinaca ne izlazi na izbore i vjerujem da su oni ti koji mi mogu donijeti pobjedu u prvom krugu. Ne želim ići u drugi krug. Mene ne zanimaju političke špekulacije u drugom krugu. Izbore želim dobiti u prvom krugu. Pozivam građane da izađu, izaberu me i time ujedno prišparaju trošak održavanja drugog kruga.

Mene ne zanimaju političke špekulacije u drugom krugu. Izbore želim dobiti u prvom krugu

Hoću li poslije svibnja razgovarati s Marijanom Cingulom kao gradonačelnikom Varaždina?
Vjerujem da hoćete.

Vjera u Čačića

Mislite li da je Varaždin namjerno ignoriran jer nije niti SDP-ov niti HDZ-ov?
Ne znam. Ne bih se usudio komentirati na taj način. Jer mislim da je Varaždin imao istaknute predstavnike u visokoj politici. Radimira Čačića, ne?
Može li se reći da vi još uvijek, unatoč svemu i odlaska s funkcija, vjerujete u Čačićevu moć, u taj, nazovimo ga imidž, „moćnog čovjeka“ i stručnjaka?
Vjerujem u njegov ugled i znam da je utjecajan. Vjerujem u njegove sposobnosti.
Znači, vjerujete u njegov povratak na političku i gospodarsku scenu?
To mu od srca želim.

Moralne vrijednosti podignuti u Varaždinu na višu razinu

Na prvim neposrednim izborima za gradonačelnika bili ste među prvih pet potpisnika liste Ivana Čehoka. Dakle, zakonski – jedan od predlagatelja. Što mislite o situaciji u kojoj se našao?
On me zamolio da potpišem, što sam i učinio. Izbore je dobio kao prvi nezavisni kandidat u povijesti grada Varaždina. Danas mi vele da se trebam ispričati zbog toga. Mogu se ispričati, ali onda bi se morali ispričati i svi koji su glasali za njega. Mi ne moramo ocjenjivati pitanja koja su u nadležnosti drugih državnih tjela, ali je činjenica da je Grad dobro funkcionirao barem u vrijeme jednog njegovog mandata. To je minimum poštenja koje moramo imati prema njemu. S druge strane, kad je nakon njega u kandidaturu išao gospodin Horvat i on me molio da ga podržim kao javna osoba, što sam i učinio. Znači, podržao sam svakoga tko me molio, a za koga sam vjerovao da može učiniti nešto za dobrobit grada.
Mora se priznati ta Čehokova karizmatičnost. Eto, ja sam Zagrepčanka, ali sudeći prema mišljenju mojih sugrađana o njemu, sigurna sam da bi s tom karizmom pobijedio i u Zagrebu. Osjećate li se sada, u najmanju ruku, razočaranim, iako će na kraju o svim optužbama protiv Čehoka zadnju ipak reći – sud?
Meni je to teško reći jer nemam nikakvih podataka o tome. U svakom slučaju osjećam neku gorčinu. Kao što osjećam gorčinu zbog nekih drugih svojih znanaca i prijatelja čiji se postupci danas drukčije vrednuju. Ne mogu komentirati niti njihove postupke, niti njihovu odgovornost. Velim, nemam dovoljno informacija za donošenje bilo kakvih sudova. Niti je to u mojoj nadležnosti. Žao mi je što se to dogodilo, ali činjenica je da je sve to bio rezultat jednoga trenda koji se u ovoj zemlji sustavno stvarao i ne može se reći da ga je stvarala samo jedna stranka. Jer kad pogledate probleme koji su se artikulirali u javnom životu, vidite da su bili involvirani predstavnici svih stranaka i da su etika i moral u ovom društvu bili jako srozani. U tom kontekstu su neki postupci tada bili prihvatljivi koji danas više nisu jer se vrednuju drugim moralnim vrijednostima. Moja je želja da se te moralne vrijednosti podignu na još višu razinu i da ih mi u Varaždinu unapređujemo. Da budemo ponosni na sve svoje privredne, kulturne, društvene, političke i obrazovne postupke, a ne da se moramo sramiti bilo čega.

Ovim danas nitko nije zadovoljan

Budući da HDZ nije dugo vremena gradonačelnika u Varaždinu, nije li vam to unaprijed hendikep?
HDZ već 12 godina nije izravno na vlasti u Varaždinu. Ali na to gledam kao na svojevrsnu prednost jer ga se ne može niti kriviti za stvari koje nisu bile dobre tih godina. Dakle, ne može imati hipoteku za sve loše u zemlji i za sve loše u gradu. Nadam se da će ljudi i to prepoznati. Treba računati da u HDZ-u ipak postoje ljudi koji imaju osjećaj odgovornosti, koji znaju odraditi korektno svoj posao. Na kraju krajeva, imponira mi što su me podržali ljudi koji me se sjećaju iz vremena dok je Varaždinu bilo najteže. To su ljudi s kojima sam se susretao na bojišnici i ljudi koji dan-danas na neki način još uvijek imaju istaknut taj osjećaj domoljublja. Isti osjećaj koji smo nekada imali kad je Varaždin autonomnim akcijama uspijevao ostvariti prave podvige. Taj se osjećaj i danas može probuditi kod većine stanovnika grada i može se očekivati da se ta autohtona inicijativa opet pretvori u snagu koja će omogućiti prosperitet gradu. Jer sadašnjim stanjem nitko nije zadovoljan. Ljudi žive prilično loše, grad nema više onaj negdašnji sjaj i to je ono što bismo htjeli vratiti – taj stari sjaj grada. Također, priuštiti bolji život građanima. Ali to se ne može napraviti u dva mjeseca ili za godinu, no može se krenuti.
Ne pribojavate li se da bi to koketiranje s HDZ-om ipak moglo naškoditi vašem ugledu?
Gledaje, oni mene nisu kondicionirali. Ostavljaju mi slobodu djelovanja u okviru mojih životnih opredjeljenja. Moram istaknuti da je dio mojih životnih ideala vezan uz ono što je i dio programa stranke. Dakle, kod nas postoji jedan dio preklapanja. Time ne velim da preklapanja ne bi bilo i s nekom drugom strankom. U svakom slučaju ne vjerujem da mogu ući na političku scenu, čak i na lokalnoj razini, bez potpore neke političke stranke. Sam nisam imao snage za to, a ne vjerujem niti da bih bio vjerodostojan kao samostalna osoba.
Govorite li ovo s pozicije realnosti ili samokritike?
Mislim da je to realnost. Nemam niti financijsku moć, niti energiju ni vrijeme da izađem sam na ulicu, prikupljam potpise i objašnjavam građanima tko sam.

 

Izvor:
Foto:

Intervju dana

Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno

Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.

Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.

Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.

Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.

Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?

Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.

Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?

Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.

Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij

Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.

Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?

Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.

(Ne)ozbiljna Nina

Znači li to predah od kazališta?

Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.

Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?

Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.

Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?

Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.

”Na terapiji”

Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?

Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.

Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto

Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.

Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?

Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?

Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.

Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.

Što?

Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.

Nisam zvijezda

Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?

Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.

Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…

Od kazališne plaće.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

S kim?

S Prljom, iz Leta 3.

Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?

Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?

Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Nastavite čitati

Intervju dana

Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj

Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.

Socijalna skrb

Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?

Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.

Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?

Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva

U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.

Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?

To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.

Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?

Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.

Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?

u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan

Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.

Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?

U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.

Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?

Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.

Socijalne skupine

Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?

Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.

Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.

Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?

Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.

Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?

Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja

Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?

Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.

Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?

Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.

Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse

Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.

Nezbrinuta djeca

Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?

U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.

Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?

Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.

U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.

Istospolne
zajednice

Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija

Kako protiv nasilja u obitelji

Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje