Povežite se s nama

Intervju dana

Nestašica proizvoda neće biti, ali cijene će rasti

Objavljeno:

- dana

Matija Brlošić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore

Brlošić: Poljoprivrednici će povećanjem cijena pokušati nadoknaditi gubitke, no trgovci će vjerojatno zadržati postotni udio marže od 30 i više posto, pa bi se neki mogli i okoristiti na nesreći drugih.

Trećina Hrvatske proglasila je na svojim područjima elementarnu nepogodu zbog suše kakva se ne pamti ponegdje i pola stoljeća. Hoće li se to i kako odraziti na cijenu živežnih namirnica? Zašto Hrvatska zaostaje i za Albanijom u sustavu navodnjavanja? Što još pritišće hrvatskog poljoprivrednika kojih je, usprkos poticajima, sve manje? O tome i drugim aktualnostima vezanim uz domaću poljoprivredu razgovarali smo s Matijom Brlošićem, predsjednikom Hrvatske poljoprivredne komore, udruženja osnovanog radi promicanja, zaštite i zastupanja interesa članova, ali i njihove edukacije, savjetovanja te pružanja potpore u svrhu unapređenja poljoprivredne proizvodnje i ruralnog prostora.

Štete i 100 posto

Izrael je dobar primjer na kojem se vidi da ništa nije nemoguće

Dobar dio Hrvatske, posebice Slavonija i Baranja, zbrajaju štete zbog suše. Koje regije su najviše pogođene sušom i koje poljoprivredne kulture?
Cijela Hrvatska je pogođena, ali najviše Istra i Slavonija. Također to pogađa sve kulture, i teško je izdvajati neke. Najviše možemo govoriti o kukuruzu i soji u nekom postotnom udjelu od 70 do 100 posto.
 
Zašto Hrvatska nema razvijen sustav za navodnjavanje poljoprivrednih kultura, kao neke druge zemlje, uključujući i Albaniju?
To pitanje trebalo bi uputiti svim dosadašnjim ministrima. Zašto nisu u većoj mjeri ispunili obećanja koja su davali?

Ključ u bravu

Sa sustavima za navodnjavanje Izrael je svoju pustinju pretvorio u plodnu zemlju, a Hrvatska tek reagira kada joj se dogodi nesreća. Zašto?
Izrael je dobar primjer na kojem se vidi da ništa nije nemoguće tamo gdje postoji državni interes koji se provodi. U Hrvatskoj, primjerice, nema banke koja će vas pratiti u poslovnom poduhvatu na način kao što se radi u Izraelu. Tamo država osniva i izgrađuje naselja, infrastrukturu te naseljava ljude. Stvaraju ekonomsku cjelinu.
 
Koliko se u nas ulagalo novaca u navodnjavanje? Je li navodnjavanje skupo i uistinu rješenje za sve?
Podatke o ulaganjima u sustave za navodnjavanje vjerojatno imaju službe u ministarstvu, ali mogli bismo se složiti da su sustavi prilično skupi. Možda bi se trebalo razgovarati postoje li jeftinije i praktičnije varijante, jer ako jedinična cijena vode bude preskupa da bi se otplatio neki precijenjeni sustav za navodnjavanje, poljoprivrednici ga neće koristiti.
 
Zašto poljoprivrednici neće dobiti odštetu od suše?
Ministar tvrdi da nema novaca u proračunu. Zato ćemo pažljivo pratiti hoće li se pojaviti ponovno neki natječaj za vozila s kožnim sjedalima, pa ćemo ponovo možda otvoriti raspravu o toj temi.
 

Ministri bi trebali aktivnije koordinirati svoje aktivnosti kako bi došli do rezultata

Hoće li zbog suše hrana na jesen poskupjeti? I koje su to živežne namirnice prve na udaru?
Očekuje se porast cijena, no treba naglasiti dvije stvari. Poljoprivrednici će povećanjem cijena pokušati nadoknaditi gubitke, no trgovci će vjerojatno zadržati svoj postotni udio marže od 30 i više posto, pa kako se hrana zadnja smanjuje u potrošnji, izgleda da bi se neki mogli i okoristiti nesrećama drugih.
 
Kako će se poljoprivrednici u svemu tome snaći? Hoće li velik broj poljoprivrednih gospodarstava biti prisiljen staviti na jesen ključ u bravu?
Ljudi se teško snalaze i značajan broj gospodarstava, kao što kažete, morat će staviti ključ u bravu.
 
Prijeti li Hrvatskoj na jesen nestašica kruha i krušnih proizvoda?
Ne vjerujemo da će biti nestašice, samo je pitanje cijene.
 
Kako će se na meso, mesne proizvode, mlijeko i mliječne proizvode odraziti zabrana izvoza kukuruza koji je najviše stradao zbog suše, a poznato je da je kukuruz uz ostalo i stočna hrana?
Vrlo vjerojatno će se desiti paradoksi. Za pretpostaviti je rast cijena, ali može se desiti i kratkotrajni pad, ako se stočari budu rješavali stoke.
 
Kako komentirate prosvjede mljekara koji su prvi digli glas prije nekoliko mjeseci i upozorili na stanje u hrvatskom selu?
Samo mogu reći da mi je žao što nisu postigli ništa.

Država-maćeha

Odnosi li se država maćehinski prema poljoprivredi i poljoprivredniku? Postoji li sram od “motike”?
Moglo bi se i tako reći, da je svaka vlast maćeha selu i seljaku! U društvu općenito rad se ne cijeni dovoljno, a poljoprivreda je nedovoljno popularna. Zašto je tako, možda treba pitati sociologe, ali ono što bi trebalo promijeniti je shvaćanje da je poljoprivreda investicija koja vraća uloženo.

Ne možemo biti konkurentni uz kamate i uvjete banaka dvostruko veće nego u EU

 
Kako komentirate izjavu ministra financija Linića da se neće smanjivati PDV na hranu?
Treba pričekati da vidimo kako će se uskladiti s europskim normama, jer nešto će se sigurno mijenjati, pitanje je samo kako.
 
Ministar poljoprivrede Jakovina veli da će se uvoditi međustope“ PDV-a za pojedine živežne namirnice. Što se događa u komunikacijskom kanalu između dužnosnika Vlade?
Ministri bi trebali aktivnije koordinirati svoje aktivnosti kako bi došli do rezultata.
 
Zašto PDV na hranu kod nas nije manji kao, primjerice, u Sloveniji? 
Očito je potrebno još neko vrijeme za koordinaciju u Vladi. Vjerujem da ćemo se uskladiti i da će se to odnositi i na repromaterijal.
 
Na što su se potrošile milijarde poticaja za poljoprivredu, ako je na koljenima?
Mogli bismo razgovarati o omjerima i vidjeti gdje je najviše uloženo poticaja. No treba i pogledati cijelu sliku, vidjeti da je u poljoprivredu uloženo manje od 3 posto proračuna godišnje, pa vidjeti kakve je rezultate dalo ostalih 97 posto. Treba se pitati zašto nije slijedio cijeli sustav iza toga koji će tu robu koju proizvedemo i prihvatiti, nego smo ostavljeni na takozvanom slobodnom tržištu kojeg u realnosti nema. Kako se isto može deklarirati svježa rajčica ona koja je jučer ubrana u Hrvatskoj i ona koja se tjedan dana vozila iz Španjolske, kako to da se cijena mlijeka određuje kartelnim dogovorom mljekara, zašto su pravila za IPARD napisana tako da nam iz EU govore da su prestroga, a na natječajima padaju i oni koji su se specijalizirali za pisanje takvih projekata? Ulaganje u poljoprivredu nije ništa nepoznato u EU, čak je i malo, no problem je što nije izvučena sva moguća korist iz tog ulaganja.
 
Što naše selo i našeg poljoprivrednika očekuje ulaskom u EU?
To će biti vrlo izazovan period, jer oni koji prežive mogu zaista očekivati poboljšanje jer u EU postoje planovi i usmjeravanja razvoja poljoprivrede i ruralnog prostora, koje samo treba primjenjivati

Budućnost sela

Žao mi je što mljekari svojim prosvjedima nisu postigli ništa

Hoće li se održati mala seoska domaćinstva ili će propasti? Što će biti s velikima?
Manja gospodarstva bit će pred velikim izazovima pogotovo što se tiče ostanka mladih na selu, a što se tiče velikih, u smislu proizvodnje neće nestati jer ako neki sustav i ode u stečaj, proizvodnju će preuzeti netko drugi tako da će se proizvodnja vrlo vjerojatno održati.
 
Zašto Hrvatska ne može sebe prehraniti sama sa svojim poljoprivrednim resursima? 
Treba stvoriti uvjete proizvodnje i tržišta. Ne možemo biti konkurentni uz kamate i uvjete banaka dvostruko veće nego u EU. Ne možemo biti konkurentni s cijenom ako poljoprivrednici moraju zadovoljiti standarde EU, a uvozi se roba koja zadovoljava samo osnovne uvjete za prodaju.
 
Što predlažete Ministarstvu poljoprivrede kao rješenje za očuvanje hrvatskog sela?
Prijedloge ministru Jakovini već smo iznijeli na sastanku. Prije svega, to je žurna isplata poticaja za prošlu godinu, posebno stočarima. Zatim ranija isplata poticaja za ovu godinu, odgoda plaćanja zakupa zemlje, kreditiranje sjetve, uključivanje HAMAG-a s jednostavnijim uvjetima, oprezna upotreba carina na poljoprivredne proizvode kao se ne bi nanijela šteta, smanjenje obveza i prebijanje dugova poljoprivrednika, rješavanje pitanja načina otkupa mlijeka, rješavanje tehničkih problema za IPARD natječaje te rješavanje sitnih administrativno-tehničkih problema koji smetaju u proizvodnji, kao što su pravilnici i sl.

Navodnjavamo 0,5 posto površina!

Iako je Slavonija pravi raj za poljoprivredu i navodnjavanje jer je smještena između Drave, Dunava i Save, ondje se, ali i u cijeloj našoj zemlji, navodnjava tek oko 0,46 posto svih površina, odnosno nepunih 10.000 ha od ukupno 1.289.091 ha obradivih površina!
 
Upozorava to dr. sc. Danijel Jug, profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, koji napominje da je u zemljama našeg okruženja taj udio neusporedivo veći – u Albaniji 54 posto, Grčkoj 26, Italiji 24, Rumunjskoj 23, a u Bugarskoj 18. Profesor Jug stoga ističe da je postojeće stanje u nas neodrživo te da Hrvatska, ako nešto uskoro ne promijeni, nikako ne može postati konkurentna na europskom i svjetskom tržištu. Naprotiv, unatoč odličnom potencijalu, i dalje će biti osuđena na uvoz značajnih količina poljoprivrednih proizvoda, čak i onih za koje imamo sve preduvjete uzgoja.
 

Hrvatska je izrazito heterogena – preko 30 tipova tala ima samo Baranja

Jug kaže da su ove godine ozime kulture poput pšenice dobro prošle. No proljetne kulture kao što su kukuruz i soja nastradale su do razina elementarne nepogode.
 
– Upravo gledam jednu površinu koja izgleda očajno, kao spaljena zemlja. Ove su godine propali i voćnjaci pa se s njih može očekivati urod od 10 do 30 posto. U svakom segmentu osjećaju se posljedice suše – upozorio je prof. Jug.
 
Navodnjavanje, kako dodaje, mora biti jedan od glavnih i strateških nacionalnih interesa Hrvatske.

Govore samo za sušu

– Problem je u velikoj neosjetljivosti dosadašnjih hrvatskih vlasti za potrebe poljoprivrede, no i u činjenici da je izgradnja sustava navodnjavanja vrlo složen i izuzetno skup projekt o kojem se uglavnom govori samo za jako sušnih godina kao što je ova – rekao je za tportal prof. Jug. 

Upravo je smiješno, kako je naglasio, da su u zemlji s toliko vodnih potencijala tako male površine pokrivene sustavom navodnjavanja.

– Bivša vlada je pokrenula nacionalni projekt za navodnjavanje. Međutim, bio je loše vođen, a bilo je i promašaja koji se mjere u milijunima kuna. Uvođenje sustava navodnjavanja je skupo jer nije dovoljno samo dovesti vodu na površinu, već se moraju voditi i istraživanja potencijala navodnjavanja. Primjerice, postoje tri kategorije površina: 1. one koje se mogu navodnjavati bez ograničenja; 2. one koje su umjereno ograničenoga karaktera i 3. površine koje nisu pogodne za navodnjavanje. Kod nas postoje sve tri kategorije tala. Naša je zemlja izrazito heterogena – preko 30 tipova tala ima samo Baranja. To je velik problem jer se istraživanja ne mogu obaviti lokalno, a provesti globalno. Karta mora biti vrlo detaljna. Što se pak vode tiče, problema ne bi trebalo biti. Imamo vode koja nije dobra, no imamo i jako puno one koja je dobra.

Klima se mijenja

Za klimatske promjene su krivi ljudi, ali i prirodne pojave

Naš stručnjak ističe da su s klimatskim promjenama sve izraženiji i vremenski ekstremi pa je očekivano da će biti sve više suša.
 
– U zadnjih 15-ak godina sve su izraženije vremenske aberacije od ekstremnih suša do ekstremnih oborina, no suše su češće. Klimatske promjene su definitivno nastupile. Za to su krivi ljudi, ali i prirodne pojave, tzv. Milankovićevi ciklusi. Moramo biti spremni na aktualne i nadolazeće probleme. Na tome treba puno aktivnije raditi, ali ne na razini lokalnih zajednica, već županija i osobito države, jer su takvi projekti izrazito skupi. No istovremeno se ne bismo trebali opravdavati nedostatkom novca jer su štete, propadanje gospodarstava i uvoz hrane, na kojima se bogate samo pojedinci, ipak daleko skuplje od sustava navodnjavanja – upozorava.
Poljoprivreda je, kaže, strateška grana i nijedna je država ne bi smjela uništiti.
 
– Mislim da ova vlada intenzivnije želi raditi na tom problemu. Sudjelovao sam u nekim projektima i vidio da postoji želja da se ovo pitanje digne na daleko višu razinu nego što je bilo za prethodne vlade. Plan je da se površine pokrivene navodnjavanjem do 2020. povećaju na 3,7 posto. No iako želja postoji, još uvijek nema ozbiljnijih koraka. U prethodnoj vladi napravljeni su golemi troškovi, a o tome se pisalo po medijima pa nema potrebe ponavljati. Nova vlada ne smije raditi na brzinu. Puno je tu koraka koje treba temeljito odraditi. Kako će to funkcionirati, ovisit će, među ostalim, i o kreditnom rejtingu Hrvatske i brojnim drugim čimbenicima jer se ovako veliki projekti financiraju uz pomoć međunarodnih institucija – upozorava.

 

Izvor:
Foto:

Intervju dana

Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno

Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.

Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.

Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.

Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.

Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?

Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.

Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?

Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.

Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij

Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.

Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?

Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.

(Ne)ozbiljna Nina

Znači li to predah od kazališta?

Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.

Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?

Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.

Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?

Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.

”Na terapiji”

Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?

Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.

Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto

Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.

Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?

Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?

Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.

Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.

Što?

Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.

Nisam zvijezda

Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?

Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.

Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…

Od kazališne plaće.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

S kim?

S Prljom, iz Leta 3.

Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?

Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?

Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Nastavite čitati

Intervju dana

Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj

Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.

Socijalna skrb

Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?

Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.

Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?

Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva

U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.

Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?

To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.

Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?

Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.

Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?

u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan

Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.

Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?

U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.

Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?

Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.

Socijalne skupine

Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?

Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.

Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.

Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?

Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.

Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?

Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja

Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?

Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.

Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?

Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.

Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse

Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.

Nezbrinuta djeca

Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?

U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.

Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?

Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.

U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.

Istospolne
zajednice

Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija

Kako protiv nasilja u obitelji

Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje