Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Nikolina Novinić: “Ponekad to teško prihvaćamo, no sve se događa s razlogom!”

Objavljeno:

- dana

U Grkaveščaku kod Svetoga Martina na Muri smjestila se prekrasna Kuća za odmor „Međimurski ceker“, objekt koji plijeni pažnju ljepotom.

Kuća na Klarinu bregu nekad je bila zapuštena, no vizija bračnoga para Novinić, Zlatka i Nikoline, zaslužna je za gotovo nevjerojatnu transformaciju koja je dovela do osvajanja nagrade poznatoga servisa Booking.com, Guest Review Award, već treću godinu zaredom.

Nikolina Novinić rođena je u Čakovcu gdje je završila osnovnu školu. Srednju školu za dizajn, tekstil i odjeću završila je u Varaždinu te diplomirala Tekstilni i modni dizajn na Tekstilno-tehnološkome fakultetu u Zagrebu. Kasnije je bila dijelom prve generacije koja je na istome fakultetu magistrirala Teoriju i kulturu mode.

Kontinentalni turizam se brzo razvija te je potrebno od početka djelovati uz dobru strategiju da bi svi subjekti zadržali konkurentnost!

Supruga je upoznala kao apsolventica. Kuću su kupili ubrzo nakon toga. Kaže da su iznimno inspirirani energijom kuće, u čije je uređenje Nikolina uložila mnogo truda i vremena, balansirajući život na relaciji Zagreb-Sveti Martin na Muri.

Do prve se trudnoće puno bavila freelanceanjem, radeći cijeli niz kreativnih poslova poput organizacije događanja, koordiniranja volontera u Kući za ljude i umjetnost Lauba, stiliziranja modnih editorijala, šminkanja i kreativnoga pisanja, uvijek u potrazi za vremenom za brojne radionice i tečajeve o pripremi EU projekata, organizaciji događanja i komunikaciji s medijima jer vjeruje, kaže, prije svega u cjeloživotno obrazovanje.

– Uz supruga i dvoje djece prvi put sam upoznala pravu sebe, otpustila strahove i otvorila se svijetu! – kaže Nikolina.

Zamah sa „Cekerom“ dogodio se istovremeno s početkom rada, što je bilo prije otprilike četiri godine. Danas je Nikolina majka dviju djevojčica i, uz njih, u potpunosti posvećena kući za odmor, gostima, novim planovima i ulaganjima. Nakon 15 godina života u Zagrebu, dodaje, prošle se godine s obitelji vratila u rodni Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Iskrena, srčana, tvrdoglava.

Što je za vas uspjeh u životu?
Moja obitelj. Uz supruga i dvoje djece prvi put sam upoznala pravu sebe, otpustila strahove i otvorila se svijetu. Uz sve životne i poslovne uspjehe, vratiti se njima doma ipak je najveća sreća.

Sve s razlogom

Vaš moto u životu?
Sve se događa s razlogom. U teškim trenucima to je možda teško prihvatiti, ali kada stvari sjednu na svoje mjesto, shvatiš da je život baš kakav je i trebao biti.

Vaš uzor u životu?
Inspiriraju me neplanirani trenuci, slučajni susreti, razgovori s gostima, slike koje hvatam u prolazu… Iz cijeloga toga dijapazona emocija, iskustava i pogleda na svijet gradim uzore koji se svakodnevno mijenjaju sa mnom.

Roman ili poezija?
Roman.

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Zadnjih nekoliko godina sam, zbog brojnih obaveza, čitala isključivo stručnu literaturu, ovisno o aktualnim interesima. Žao mi je što još nisam uhvatila vremena pročitati Kristiana Novaka i njegova djela “Črnu mater zemlu“ te roman “Ciganin, ali najljepši“.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Od svih ljudi koji me inspiriraju, uvijek bih prvo odabrala razgovor s Richardom Bransonom. Čovjek koji vodi više od 400 tvrtki unutar Virgin grupe s takvom lakoćom, optimizmom i zaraznom energijom apsolutno je osoba od koje bih rado upila djelić te nepresušne motivacije i životnoga žara.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Sretna sam jer mi se mnoge poslovne i obiteljske aktivnosti isprepliću i nadopunjuju pa je tako i mala granica između radnog i slobodnog vremena. Nakon rođenja djece pravoga slobodnog vremena nemam, no naučila sam cijeniti sitne radosti i pokušavam ih pronaći svakodnevno.

Što bismo kao društvo trebali promijeniti u svom odnosu prema prirodi?
Ponovno izgraditi odnos s njom.

Vjetar u leđa

Kako bi Međimurje i kontinentalna Hrvatska mogli unaprijediti turističke potencijale?
Smatram da je bitno osvijestiti lokalnu zajednicu o prednostima zajedničkog djelovanja i suradnje. Kontinentalni turizam se brzo razvija te je potrebno od početka djelovati uz dobru strategiju da bi svi subjekti zadržali konkurentnost i jedni drugima služili kao vjetar u leđa. Regija smo koja ima nepresušne potencijale, poput susjednih Slovenije i Austrije, za bogatu cjelogodišnju ponudu. Da bi do toga došli, ipak trebamo još naučiti disati kao turistička destinacija, konkretno definirati svoje zanimljivosti i ciljano ulagati.

Što je ključno za održivi razvoj?
Ključne su povezanost i suradnja zajednice na svim razinama: društvenoj, gospodarskoj, okolišnoj i političkoj. Stupovi održivog razvoja uključuju tri osnovne stavke: težnju gospodarskoj učinkovitosti, društvenoj odgovornosti i zaštiti okoliša.

Mi smo, kao kuća za odmor, još uvijek premalen faktor da bismo napravili bitnu razliku, no maksimalno smo motivirani poštivati okoliš i okolinu u kojoj radimo, koristiti lokalne resurse, zaštititi naslijeđe koje smo preuzeli i time mu dati još veći značaj te rok trajanja. Jedan od koraka na tome putu jest i „Zero Waste“ filozofija na koju su nas potaknuli prvenstveno strani gosti.

Nadamo se pronaći što više istomišljenika, možda i inspirirati druge da počnu konkretnije promišljati o toj temi i da se u konačnici ostvari simbioza djelovanja na svim potrebnim razinama da bi Međimurje postalo pozitivan primjer razvoja.

Čvrsti temelji

Što vas može rasplakati?
Otkad sam postala majka, to je gotovo isključivo nepravda prema djeci.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
Volim izgraditi čvrste temelje i pustiti da ljubav raste na njima.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Putovati još više, još dalje, još duže.

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Vrlo sam vješta u kuhinji, a istovremeno i veliki gurman. Hrana je važan dio života moje obitelji. Volimo se okupljati za stolom, to je najčešće i jedini dio dana kada smo svi zajedno.

Omiljeno jelo?
Hrana je preuzbudljiva za samo jedno omiljeno jelo. Okusi, mirisi, boje, teksture i sve veća dostupnost namirnica dovoljan su razlog za stalno isprobavanje novih jela!

Omiljeni kolač?
Uvijek biram „zdigani“ (dizani) kolač, buhtle, domaće klipiće…

Friški zrak

Omiljeni način opuštanja?
Za vrijeme života u Zagrebu jedva smo čekali doći na naš Klarin breg i „delati na friškome zraku“. U obzir su dolazili svi ispušni ventili: lopate, tačke, štihanje vrta, cijepanje drva… a nakon povratka u Čakovec, život je generalno postao puno opušteniji i mirniji.

Vaš idealni odmor je…
… uvijek putovanje!

Gdje se vidite za 10 godina?
Život mi je u zadnjih 10 godina bio prilično nepredvidiv. U idućih 10 godina želim samo puno zdravlja i sreće za svoju obitelj i sebe. U svim ostalim sferama života nadam se mnogim novim i uzbudljivim trenucima te poslovnim prilikama.

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje