Maškare se vraćaju u Hodošan, a pročitajte i kakve vrijedne nagrade mogu osvojiti najbolje maske
Ove se godine maškare vraćaju na hodošanske ulice – tako će u subotu 10. veljače ponovno prodefilirati fašnička povorka. Općina...
Intervju dana
Nismo tek izolirana bića s rokom trajanja
Dr. Nela Sršen, kirurginja
Ako nemam ljubavi prema sebi, ne mogu je dati niti drugima. Ako imam ljubav u sebi i dam je drugima, vjerujte mi da će mi se uvijek vratiti. Jer uvijek ima ono nešto gore, visoko. Mi smo refleks onog nečeg velikog, neograničenog. Svi smo mi refleks. U prolazu, materijalizirani…
Dovoljan je tek letimičan pogled na dr. Nelu Sršen i samo jedna izgovorena rečenica da, ukoliko ste ikada mislili da lijepo i pametno ne idu zajedno, shvatite kako ste skloni predrasudama. Iako žensko, nisam odoljela komplimentirati ženi koja čak i u haljini s otisnutim leopardovim uzorkom i visokim čizmama izgleda profinjeno ženstveno. Uistinu, teško je ovu krhku brinetu zamisliti u bijeloj kuti s kirurškim skalpelom u ruci. Dok razgovara s vama, ne mičući pogled s vaših očiju, osjećate se kao da vam „čita“ svaku misao. Upravo takav pogled biste zamislili da ima osoba koja u svojoj knjizi „Rak na duši“ pokušava čitatelja uvjeriti da je unutarnja energija i spoznaja o „povijesti“ simptoma svoje bolesti pola puta k ozdravljenju. Naš smo razgovor započele ipak oko vanjštine.
Biti kirurg
Ljepota u mom poslu može biti kontraproduktivna, osobito u kirurškom timu sastavljenom od muških kolega. Biti kirurg, osobito kirurg za transplantaciju organa, i dan-danas smatra se „muškim poslom“. Ukoliko žena kirurg imalo pažnje posvećuje svojoj ljepoti, tretira se kao da zbog toga manje pažnje pridaje svome poslu. Da sam ružna, debela i ne pazim na sebe, bila bih „primjerenija“. U cijeloj situaciji me spašava moj karakter pa se dobro nosim sa svakodnevnim. No da nemam to u sebi, možda niti ne bih radila taj posao.
Duša i liječnik u istoj rečenici? To bi se smatralo skoro pa bogohuljenjem za znanost!?
Možda jest neobično. Tim više što kao kirurg morate imate znanstveni background poprilične težine. I sada iz tog znanstvenog backgrounda pisati o nečemu što ne pripada konvencionalnoj medicini, nego se udaljiti, oscilirati, putovati do nekih viših spoznaja, dolazeći do otkrivanja relevacije za mene toliko fascinantne kvantne medicine, kvantne fizike i nekonvencionalnih vrsta terapija. Sve je inducirano osobnim iskustvom: osobnom tragedijom i bolešću. Naravno i iskustvima s mnogobrojnim pacijentima i njihovim sudbinskim pričama – ulazeći u njihove živote. U njihove duše.
Kako biste definirali dušu?
Duša je ono što daje identitet našem materijaliziranom postojanju. Materijalizirano postojanje je ono što se vidi: ljudsko tijelo koje je živo jer u sebi ima takozvanu vitalnu energiju. Tu energiju hrani duhovnost, odnosno duša. Duša je nematerijalni dio koji nam pripada. Ne vidi se, ali se osjeća. U kojoj će mjeri duša biti izražena to i karakterno označava čovjeka. U svojoj knjizi dijelim tijelo, dušu, duh… Opisujem što se pod čim podrazumijeva, ali sve je to cjelina.
Jeste li svojom knjigom naljutili znanstvene krugove koji ne vole niti koketirati s pojmovima poput „duša“?
Vaše me pitanje sada podsjetilo na Decartesa u 17. stoljeću koji je tvrdio da duh nema nikakvog utjecaja na naše materijalno tijelo, po kojemu je duh nematerijalna supstanca odvojena od tijela. Potom smo se bavili konvencionalnom medicinom koja se zasniva na znanstvenim principima Newtonovom teorijom mehanizam = materijalizam. Napokon je Einstein rekao da je materija energija. Mi jesmo energija. Jer, živa smo bića, rađena od atoma. A, što su atomi? Neutroni, protoni koji su u međusobnoj interakciji putem elektromagnetskih valova. Znači, što smo mi? Mi zračimo elektromagnetske valove – zračimo energiju. Od toga bih mogla doći do kvantne medicine, govoreći o mislima. Same misli stvaraju energiju.
Liječnik ima vremena
Vi ste liječnica koja zagovara prisniji pristup liječnika i pacijenta. Konkretno, smatrate da svaki liječnik treba razgovarati s pacijentom koliko god je to potrebno kako bi „procijenio“ stanje pacijentova duha i u skladu s njegovom energijom izabrao najbolju metodu liječenja. Mislite li da je to zaista izvedivo u praksi, osobito u Hrvatskoj, zemlji s vrlo dugim listama čekanja? Ima li liječnik vremena za takav humaniji pristup?
Ima. Liječnik ima vremena.
U čemu je onda problem? Teško je povjerovati da pacijenti ne žele takav pristup. Moraju li liječnik i pacijent biti u konstelaciji?
Između svake osobe postoji jedna vrsta interakcije elektromagnetskih valova. Ti valovi mogu biti konstruktivni – potencirati se. Evo, iz našeg kratkog druženja vi i ja možemo izaći s nečim pozitivnim i ugodnim jer nam je bilo lijepo. Ja nisam osjetila ništa negativno. Jednako tako, ako je netko negativno raspoložen i ako se nečiji valovi ne susreću s mojim i ne potenciraju se nego se preklapaju i anuliraju se. To je jedna vrsta destruktivne energije. Iz takvog bih iskustva izašla deset puta umornija nego prije njega. To uvijek postoji među ljudima jer mi nismo ništa drugo nego konstantna interakcija polja jedni s drugima. Kad shvatimo da nismo izolirana bića s rokom trajanja od-do nego samo jedan materijalizirani trenutak u ovom periodu i da imamo tu privilegiju – ne bismo živjeli od negativnih emocija, ne bismo imali strahove niti onih negativnih stvari kojima se hranimo. Na žalost.
Upravo strah prozivate uzročnikom mnogih bolesti i smatrate kako se čovjek treba prioritetno boriti protiv njega kako bi se izborio za zdravlje. Mislite li da je to jednostavno i da svi to mogu?
Strah je nešto iracionalno što postoji u nama. Proizlazi iz naših proživljenih iskustava i živi u našoj podsvijesti. Tako da svako novo iskustvo koje nas na neki način podsjeća na to uvijek stvara istu emociju. Strah sigurno negativno utječe na organizam. Znamo da stresni život i strah mogu uzrokovati neke bolesti – od autoimunotarnih i gastritisa pa onih malo, uvjetno rečeno, ležernijih poremećaja. Na isti način taj strah, stvarajući negativnu energiju, može biti uzrokom teških onkoloških bolesti.
Mnogi se boje nasljednih, genetskih bolesti. Jesu li one zaista toliko česte ili je opet presudan baš i neutemeljen strah?
Od svih onkoloških oboljenja samo pet posto populacije se rađa s genetskim poremećajem koji uzrokuje bolest. Dakle, što je s 95 posto populacije koja se rađa sa zdravim genima, a oboli?
Kažete da je početak terapije shvatiti što se i zašto dogodilo te izbaciti iz sebe unutarnje konflikte i stanje nelagode. Kako to postići?
Mnogo pacijenata koji obole od teških onkoloških bolesti, koja ja, ma koliko dramatično zvučalo, ne zovem bolest nego jedno životno iskustvo mijenja svijest. Dolaze do spoznaja do kojih inače ne bi došli. Znači da je tijelo dobilo input i „reklo“ ti: „Naplaćuješ mi na način koji ja ne mogu tolerirati“. Stani, razmisli. U našem svakodnevnom životu vlada automatizam – 90 posto stvari koje radimo na dnevnoj bazi nismo svjesni, a osobito nismo svjesni svojeg tijela. Ne slušamo ga. Na žalost, treba se nešto dogoditi da bismo obratili pažnju što nam „govori“.
Iz Metkovića u Padovu
Dr. Nela Sršen kirurginja je na čelu tima za transplantaciju jetre Sveučilišne bolnice u Padovi, najuglednije talijanske medicinske ustanove, počasna je konzulica RH u talijanskoj pokrajini Veneto te predsjednica Hrvatske kuće u Padovi.
Rođena Metkovka, djetinjstvo je provela u Hvaru, a srednju školu završila u Splitu nakon čega upisuje studij medicine u Padovi, koji je završila prije roka. Nakon specijalizacije u New Yorku postaje najmlađa članica tima za transplantaciju jetre Davida D’Amica, najcjenjenijeg talijanskog kirurga.
Unutarnji bog
Često spominjete unutarnjeg boga. Tko ili što je to?
Često govorim o Bogu, ali ne u religijskom kontekstu. Jer, Bog je nešto što može pripadati religiji, ali jednako tako može pripadati svima, a ne samo vjernicima. Bog je ono nešto, što može biti u dijelu nematerijalne svijesti koji je vrlo teško dostupan nama jadnim, površnim, materijalnim bićima jer od toga živimo skoro cijeli život. To su one privilegirane situacije kojima dosežu neke skupine ili grupe ljudi koje imaju svoju filozofiju života, kao primjerice budisti koji postižu to stanje iluminacije. Ne kažem da svi moramo biti zdravi ili budisti da bismo doživjeli to stanje. Daleko od toga – onda ne bi bilo ovog svijeta. Jer u ovom svijetu kad se netko bavi meditacijom taj „ima neki problem“ jer mi kao društvo ne prihvaćamo puno toga. Limitirani smo. Manje-više svi radimo iste stvari. Nikako da izađemo iz konteksta. Ono što je netipično za sredinu u kojoj živimo i izlazi iz socijalnog konteksta za nas nije normalno. Nisu „oni drugi“ ti koji imaju probleme već mi. Tako da se na žalost prilagođavamo situacijama koje i ne moramo prihvaćati ili ih teško prihvaćamo, a možda nam i nanose štetu i vode čak do smrti.
Vjerujete li zaista da je ljubav prema sebi, pa čak i po cijenu da vas okolina udalji od sebe, najjače oružje protiv bolesti?
Uvijek polazim od principa da ako nemam ljubavi prema sebi ne mogu je dati niti drugima. Ako imam ljubav u sebi i dam je drugima, vjerujte mi da će mi se uvijek vratiti. Jer uvijek ima ono nešto gore, visoko. Mi smo refleks onog nečeg velikog, neograničenog. Svi smo mi refleks. U prolazu, materijalizirani sa svim našim problemima. Ali mi smo refleks nečega sada, tako da je ono što radimo, bilo kakvo naše iskustvo, pozitivno ili negativno, uvijek negdje registrirano i to se uvijek u životu vraća.
Klinička smrt
Je li na vaša, priznajmo, za liječnike nekonvencionalna razmišljanja, utjecalo iskustvo kliničke smrti koju ste proživjeli prije 18 godina? Što se događalo s vašom svijesti tijekom tog stanja?
Nakon toga sam živjela u velikom životnom konfliktu. Istraživala sam, pokušavajući, naravno, ostati prizemljena svojoj zdravstvenoj struci, koji to lijekovi mogu utjecati na moje spiritualno iskustvo. To je posebno stanje blaženstva koje se, zahvaljujem Bogu, i danas, nakon toliko godina, ponekad vrati. Taj osjećaj blaženstva kad ne osjećaš svoje tijelo. Kao neka vrsta bestežinskog stanja. To su situacije koje se dogode bez mog utjecaja. To posebno osjete pacijenti, ali i svi oko mene. Jer, kažu, pogled mi je drukčiji. Komplimentiraju mi… Govore da lijepo izgledam, vide da je nešto drukčije, ali ne mogu shvatiti niti znati što.
Je li ova staloženost kojom zračite posljedica tog iskustva?
Bila sam skroz druga osoba. Živac. Uvijek nervozna, u grču i proganjao me taj prokleti osjećaj praznine. I to neovisno o svim tada postignutim uspjesima u životu. Uvijek sam bila u potrazi za nečim, iako sam davala maksimum to mi nije bilo dovoljno. Nikad nisam bila zadovoljna onim što bih odradila. I onda – PAF. Dogode se situacije koje se dogode. Iskustva koja se prožive i daju ti do znanja da treba napraviti reviziju dotadašnjeg života. Većina naših iskustava oduzima nam prostor za naše snove i sve ono što smo imali kao mladi – puni entuzijazma koji nas je hranio, puni energije, pozitivne misli samo su navirale. Općenito smo pozitivno gledali na život. S godinama kao da smo se „pomirili sa svime“. Jednostavno kažemo „takav je život“. Čovjek se nikada u životu ne bi smio pomiriti. Uvijek treba nečemu težiti.
U knjizi kažete da „ako težiš sreći to će ti biti najveća deluzija“. Nije li to kontradiktorno?
Nije. Čovjek treba težiti onome što će njemu dati smisao života, koje će njega ispuniti i dati mu gratifikaciju. A posljedica toga može onda biti sreća. Ali ako se sreća traži, onda se završava na onom kratkotrajnom patetičnom hedonizmu nakon kojeg se osjećaš puno gore, a ne sretno.
Zašto knjiga
Zašto knjiga baš sada?
Pokušavam ju napisati deset godina. Nije lako napisati ovu vrstu knjige. Naime, ona otvara sve mogućnosti i opcije. Svrha knjige je dati do znanja pacijentu da je neovisno koja vrsta terapije mu je propisana – jedino je važno da on u nju vjeruje. Početak terapije je aktiviranje unutarnjeg boga, a to je vitalna energija – spoznaja samoga sebe.
Govorite i o energiji prenesenoj pacijentu dodirom?
Svi mi imamo tu energiju. Mi upotrebljavamo naše banalne osjete (sluh, vid…). Trebamo raditi na sebi kako bismo razvili i druge vrste osjetila koje nas vode da osjetimo percepcije koje se ne mogu materijalno osjetiti. Kao što je osjetiti energiju ljudi oko sebe. Ja tako znam koliko pacijent ima straha u sebi – po načinu na koji govori o svojim simptomima, na koji sjedi – tu je koncentriran cijeli njegov život.
Kažete da je rješenje uvijek individualno, da nema „te i te“ terapije za određenu bolest?
Nema. Svaki je pacijent individualno biće. Pred tobom je materijalno biće koje ima problem jednog organa. Dođe s hrpom dokumentacije i delegira tebe kao liječnika da riješiš njegov problem. Biće prebaci odgovornost i udalji se u svoj svijet. Niti ne pokuša proniknuti u samoga sebe i shvatiti kad je problem zapravo započeo. Primjerice, je li se u tom periodu dogodilo nešto važno u njegovu životu – neki preokret, trauma. Pacijent će na ovaj način teško doći do ozdravljenja. A još teže kad liječnik kaže „napravit ćemo tu vrstu terapije“. Pacijenti danas nisu kao nekad. Imaju internet, ukucaju svoju patologiju, traže postotke preživljavanja. Znači dolaze doktoru vjerujući kako znaju koja terapija djeluje, ali naravno da će, suočeni strahom, uvijek sebe svrstati u one „neizlječive“. Možete mu preporučiti kemoterapiju, ali mislite li da će ozdraviti? Naravno da neće jer ona djeluje ako je pacijent motiviran. Kao i većina drugih terapija.
Znači, iznova se vraćamo na autosugestiju?
Vraćamo se na um, na kvantnu fiziku, na našu energiju, na energiju naših misli. Naravno da se uvijek vraćam na to. Reći ću vam banalan primjer o povezanosti uma i bolesti. Prolazila sam bolničkim odjelom noseći sa sobom hrvatsko izdanje knjige pokazujući ga kolegici. Mladi pacijent, s 3-4 tube u trbuhu me zaustavi i pita o knjizi. Kažem mu naslov i sadržaj, a on pita je li duh povezan i s njegovom bolešću. U tom sam trenutku shvatila da njemu ne trebaju tri minute, nego smo razgovarali sat i pol… Sjela sam do njega, pokušavajući „ući“ u njegov život i dušu. Da skratim, došao je kao neizlječiv slučaj, a danas je neprepoznatljiv. Radi samo ono što želi, uživa u onome što voli i ne misli na bolest. A došao je u bolnicu s terorom straha. Rekli su mu da je kraj.
Kako danas raditi samo ono što želiš? Nije li, prema tom iskustvu, recesija plodno tlo za bolest?
Naša spiritualna egzistencija nema veze s recesijom. Uzmi mi sve – nećeš mi uzeti ništa. Uzmi mi dušu – uzeo si mi život. U jednom sam trenutku čak osjetila pozitivnu stranu recesije – ljudi se vraćaju pravim vrijednostima. Naravno da ne želim miješati ovdje one koji su ostali bez posla i gole egzistencije. U svom sam životu oscilirala od bogatog, predivnog muža koji me razmazio. I baš je to bio period kad sam se razboljela. Što sam više imala, kao da sam osjećala veće nezadovoljstvo. Uz bolest sam počela sve iznova. Cijeli život. Mislila sam da je to nemoguće, ali sam shvatila da uz pravu dozu motivacije i pozitivnog uma ništa nije nemoguće. Jedna prava motivacija uvijek te vodi do cilja. Nisam tek tako takva kakva sam, kao niti bilo tko od nas. Svako iskustvo koje pozitivno utječe na mene mijenja me i ja se želim mijenjati. Jer ako se mijenjam znači da sazrijevam i odrastam, a što je ljepše od toga u životu?
Kako dijagnosticirati rak duše?
To pacijent treba sam otkriti. Iznova se vraćam na unutarnje putovanje, spoznaju i rast. Mi smo proizvod svojeg životnog iskustva, a tko nam tvrdi da je ono bilo perfektno i pozitivno? Naravno da utječu naša životna uvjerenja i odgoj čiji smo mi „proizvodi“.
Dakle, rak duše je izlječiv?
Kad ne bih tako mislila, ne bih napisala knjigu. Kad me rodbina pita koliko je pacijentu „preostalo“, odgovaram s nježnošću: „Nisam Bog da bih mogla reći koliko će živjeti, ali da se čuda događaju – događaju se.“
Bez predrasuda
„Dr. Nela Sršen prva je među liječnicima iskreno i bez predrasuda progovorila o tome kako bi trebao izgledati odnos liječnik-pacijent da bi se ostvario onaj jedini cilj zbog kojeg se te dvije osobe u životu susreću“, piše predstavnik izdavača Mladen Gerovac. „Ti si moja sestra i spasiteljica – sjajan ti je i književni rukopis“, poručuje Arsen Dedić, bivši pacijent kojem je dr. Sršen transplantirala jetru.
U predgovoru knjige Rak na duši, dr. Sršen, između ostaloga, napisala je: “U svakome od nas postoji energija koja liječi, a aktiviraju je pozitivne misli, vjera u ozdravljenje, ljubav prema sebi i drugima. Mi smo pritom glavni protagonisti i učimo se postizanju povjerenja u vlastito tijelo s poniznošću, upornošću i strpljenjem… Ovo što pišem nije nikakva pouka, a još manje vodič kroz životnu mudrost. Ovo je jednostavno moja životna priča. Priča koja je na svome putu srela tisuće drugih priča. Svaku sa svojim duševnim i tjelesnim patnjama.“
Izvor:
Foto:
Intervju dana
Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
(Ne)ozbiljna Nina
Znači li to predah od kazališta?
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
”Na terapiji”
Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Što?
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam zvijezda
Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…
Od kazališne plaće.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S kim?
S Prljom, iz Leta 3.
Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Intervju dana
Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!
Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Socijalna skrb
Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Socijalne skupine
Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
Nezbrinuta djeca
Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Istospolne
zajednice
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Kako protiv nasilja u obitelji
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
U fokusuprije 34 minute
˝Koliko je Međimurje dobilo od države? Ne dovoljno u usporedbi koliko daje˝
U fokusuprije 2 sata
Zar baš nitko ne može stati na kraj nasilju nad psima u romskim naseljima?
Život i društvoprije 2 sata
Prijemom roditelja i novorođenih beba započelo ovogodišnje obilježavanje Dana Općine Maruševec
Život i društvoprije 3 sata
Iva Olivari i Tomislav Pacak dolaze u Sveti Petar, govorit će o uspjehu nogometne reprezentacije
Foto i videoprije 4 sata
FOTO Dražen Zečić rasplesao i raspjevao publiku u Sv. Đurđu
Sponzoriraniprije 1 tjedan
Pet Centar dolazi u Varaždin, a vi dođite na feštu otvaranja
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
Sponzoriraniprije 4 tjedna
Javni poziv Općine Maruševec
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
Sponzoriraniprije 1 mjesec
Beauty centar “Čarolija” i Regionalni daruju nekirurški lifting lica
Beauty centar “Čarolija” u Varaždinu i 7Plus Regionalni tjednik daruje dva puta jedan poklon bon. Riječ je o mezo liftu...
