Povežite se s nama

Tema dana

Ništa ne bi mijenjala u životu osim susreta s Janezom Tobiasom, koji joj je ukrao starost

Objavljeno:

- dana

Vera Kuntner, akademska slikarica

Vera Kuntner ovih je dana malo izgubljena. Razlog nije njezinih 90 godina, već nešto drugo. Prije dva je mjeseca zidove prepune slika, sobe koje odišu uspomenama, zrak koji je odisao mirisima njenih voljenih, zamijenila garsonijerom u depadansi staračkoga doma. Umjesto stilskog namještaja okružena je industrijski dizajniranim komadima.

Decentno dotjerana poslužit će vam čaj s medom, ali neće zaboraviti tanjurić. Pa taman on bio plastičan. Servirat će vam ga kao da je kineski porculan. Vera Kuntner možda je izgubila privilegij života u gospodskoj kući, ali nije izgubila „gospodstvo“. Teta i stric s kojima je živjela nakon što joj je otac umro od tifusa pa se iz Karlovca preselila u Varaždin, nikada nisu bili bogati, ali uvijek su, kako ona kaže, bili prava gospoda. Mi bismo dodali – s vrlo liberalnim stavovima.

Bili su uvjereni da ću biti balerina, ali, eto, upoznala sam crtanje

Činovniku i službenici nije palo na pamet da svojoj štićenici odbiju želju da studira slikarstvo. Ma koliko to u ono doba nije bilo zanimanje primjereno ženama iz dobre kuće. Niti balerina, što je željela biti jedno vrijeme, vjerojatno ne bi bolje prošla u snobovskim kvazigospodskim baroknim domaćinstvima. Ali jedino što je Stjepana i Mariju Ištvanović zanimalo je da mala, kako su je zvali, bude sretna. I bila je. Taj će dio života nazvati čarobnim.
Sitna dama tihoga glasa, koja ljude oko sebe naziva „dušica“, sva se uzvrpoljila tražeći vazu za rođendanske proljetnice koje smo joj donijeli za rođendan jer „ne smije biti žedno“. Sve je moglo čekati, ali tulipani, mimoze, zumbuli… morali su naći svoje mjesto s dovoljno svjetlosti.
– Nešto previše mi čestitaju, valjda idem kraju. Inače, kod nas se nikada nije držalo do proslava rođendana. Jedino se slavilo Štefanje jer je stric imao puno prijatelja, ali teta i ja nismo imale običaj slaviti naše. Stric i teta držali su me kao kap vode na dlanu. Do sada sam barem živjela u našoj kući, a ovdje se nikako ne mogu priviknuti.
Što vam najviše nedostaje?
Sve. Ali ne znam zašto nam ne dozvole držati barem neku životinjicu. U većini zemalja je to dozvoljeno. Naravno, pod uvjetom da se čovjek sam može brinuti o njoj. Evo, ovdje imam samo psića od plastike. Inače nisam ljubitelj takvih stvari, ali kad sam ga vidjela u Fažani, smilio mi se pa sam pomislila: „Ma, uzet ću ja tebe“. I dobro da jesam. Sada mi je jedino društvo. Doma smo uvijek imali neku životinju. Zadnji je bio pas Max koji je nedavno umro sa 16 godina. Pokopan je u vrtu kuće. I njega sam ostavila samog. Imali smo i papigu Pubija – govorio je 32 riječi. Bio je stalno vani, a u krletki je samo spavao. Pa, Flokija – njega sam probala crtati, ali nije išlo. Kad bi nam dozvolili nekog ljubimca, svi bismo bili sretniji. Imali bismo prijatelja uvijek uza sebe. Ne znate koliko to znači, dok ne ostanete sami.

Prva ljubav – balet

Velite da ste probali crtati Flokija, ali nije išlo. Je li vam već tada crtanje bilo omiljena zabava?
Nije. Zanimljiviji mi je bio balet. Bili su uvjereni da ću biti balerina. Stalno sam pred špiglom izvodila svašta. Usto, uvijek sam bila tako sitna. Ali, eto, upoznala sam crtanje. Zainteresiralo me zahvaljujući stricu. Nije on primijetio da imam neke posebne sklonosti ili talent, nego, evo, tako.
I kako je onda crtanje postalo cjeloživotna ljubav?
Išla sam u školu kod uršulinki jer sam se sprijateljila s jednom Ljubicom, pa je teta dozvolila da idemo zajedno u školu.

Od nas 72, prijemni na Akademiju prošlo je 16 studenata

Tamo sam jako puno crtala. Majka Augustina nas je hrabrila. Imali smo teku sa zadacima uz koje smo kao prilog morali i nacrtati nešto. Žao mi je što više nemam niti jednu od njih, no, dobro.
Što su o crtanju mislili teta činovnica i stric, radnik na željeznici?
Ne znam, ali znam da smo jako puno crtali. Ništa, ali baš ništa mi nisu zabranjivali. Ohrabrili su me u svemu što sam željela. U gimnaziji je predavao profesor Kralj (akademski slikar Ladislav Kralj, op. a.) koji je kod mene primijetio talent za slikanje i ohrabrivao me. Tako sam, dakle, preko male mature i gimnazije došla do Akademije likovnih umjetnosti. I to kada je završio rat 1945. godine, nakon dvogodišnjeg čekanja.
Nije li to onda bilo u najmanju ruku neobično, bez obzira na, svojevrsnu emancipaciju zbog žena u partizanima, da žena 1945. godine upiše Likovnu akademiju?
Mojima nije. Dvorište Akademije tada je bilo čarobno. Profesor Krizman nas je uvijek gledao s drugoga kata kad bismo dolazili. Cvale su perunike i strašno je pazio da nekome ne bi palo na pamet ubrati koju. Čim je vidio nešto neprilično, odmah je studenta pozvao gore na raport. Imali smo kolege kipare, danas su svi pokojni koji su nam, sjećam se, kad smo dolazili na prijemni u osam sati ujutro pjevali „72 dana na mom srcu leži rana“. Išli smo pokunjeni i užasnuti od straha. Od nas 72, prijemni je prošlo 16.
Je li među tih 16, uz vas bila još koja cura?
Znam da je bilo, ali zaista ne znam koliko. Uglavnom, puno manje nego muških. Kad sam dolazila vidjeti rezultate prijemnoga, stepenicama na Akademiji silazila je grupa starijih studenata i netko mi maše i maše. Viče „Prošla si“. Bio je to Joža Vresk.
Nisu li vas vaši tada ipak pokušali odgovoriti? Jer i u današnje vrijeme roditelji ne gledaju blagonaklono kad im se djete odluči na umjetnička zanimanja. Uvijek preferiraju, kako kažu, „nešto čime ćeš zarađivati za kruh“.
Ne, ne, ne. Moji su bili u pravom smislu te riječi gospoda. Ne mislim „po džepu“ nego poimanju svijeta.

Odlazak

Na zidovima vidim samo fotografije. Nema doslovno niti jedne vaše slike. Gdje su?
Sve sam poklonila Gradu. Kao i stilski namještaj iz kuće. Ne mogu ih nositi sa sobom tamo gdje ću uskoro ići. A Grad je dobar prema meni.
Što se događalo nakon Akademije? Je li bilo teško naći posao?
Ma kakvi. Onda ga je zaista bilo lako pronaći. Stigao je dekret da sam dobila mjesto u Istri – u Kanfanaru. Nikada nisam čula za to mjesto, ali nisam dvojila niti sekundu. Do danas sam zaljubljenik u Istru.
I, kakav je bio prvi dojam?
Došao je taj dan. Spakirala sam se i na vlak. Došla sam oko pola šest ujutro i vani je još bio mrak..“ Sva zbunjena sišla sam sa svojim koferićem s vlaka u tom malom mjestašcu. Vidim jednu grupu ljudi na okupu, među njima povisoki čovjek koji im nešto govori i gestikulira. Pomislila sam kako je najbolje njega upitati za smjer. Dođem do grupe i predstavim se. On me gleda i veli „Baš vas i čekamo“.

Bog moj, kad bih stigla slikati na putovanjima?

Zamislite, čitav jedan razred me dočekao u pola šest ujutro na željezničkoj stanici. Nikada to neću zaboraviti. Nisam znala jesam li sretnija ja ili oni. Uzeli su mi kofer i svi zajedno me otpratili odmah do školskog ureda. Rekli su mi kako još nemaju stan za mene, da ću ondje spavati, badava jesti u menzi. Zamislite – besplatan stan i hrana. Bilo mi je prekrasno u Kanfanaru. Tamo sam upoznala najbolju prijateljicu ikada u mojemu životu – Šteficu. Ne smijem ju spominjati. Odmah se rasplačem. Ona i čovjek za kojega se kasnije udala odselili su u Prapotnjak, a s njima i ja. Bili su mi druga familija. Čak smo kombinirali da kad dođe vrijeme moje starosti, ovo sada jel’, da ću prodati kuću i živjeti kod njih. Imala sam i svoju sobu u kući. No otišli su prije mene. Bili su mi sve. Kao i teta i stric. Na žalost, nikoga od njih više nema. Bože, sve je to bilo prije više od pola stoljeća. Dug je to život da bi se ovako kratko prepričao.
Pokušat ćemo barem s najvažnijim trenucima, skicama koje će vam padati na pamet. U Kanfanaru ste ostali dvije godine, ali niste napustili Istru?
Jednoga dana nam je u Prapotnjak u posjet došla kolegica i rekla: „Vera, evo, stalno si govorila da želiš na more. Ja odlazim u Zagreb što znači da ti ostaje slobodno mjesto u rovinjskoj (tada talijansko-hrvatskoj) gimnaziji.“ Nakon čarobnog vremena u Kanfanaru, otišla sam u Rovinj. Bilo je to prekrasno ribarsko mjesto. Ovo danas više nije Rovinj. Na gimnaziji mi je bilo divno, čak sam izrađivala i kulise za kazalište. Uživala sam. Tamo sam bila također dvije godine. Sve dok nije došao glas od tete.
Što se dogodilo?
Javila mi je da postoji mogućnost slobodnog mjesta u Varaždinu. Poslala sam molbu i u trenu je sve bilo riješeno. Da se to nije dogodilo, ostala bih u Rovinju. Jer beznadni sam zaljubljenik u Istru. Ali, iako teta i stric nisu niti bi ikada od mene to tražili, već su bili u godinama i vjerovala sam da me trebaju.

Povratak

I tako ste opet stigli do Varaždina…
Jesam, na gimnaziju kao profesorica. I bilo mi je sve ljepše, ljepše i ljepše.
No, osim predavanja, cijelo to vrijeme ste i izlagali?
O, izlagati sam počela još i prije s grupom Likovnih umjetnika Hrvatskog zagorja i Međimurja koju je osnovao Julije Merlić. Je, Jurček je to osnoval. Bilo je dosta poznatih slikara u toj grupi. I Miljenko Stančić – doma imam i jednu njegovu karikaturu.

Moji su bili u pravom smislu te riječi gospoda – ne mislim „po džepu“ nego poimanju svijeta

Zapravo, je li vam žao zbog nečega što jeste ili niste učinili u životu?
Ne. Zašto bi? Ne znam. Puno sam putovala i da danas moje mogućnosti, ne samo materijalne, nego fizičke, nisu takve kakve su, sigurno bih putovala svijetom.
Koju ste prvu zemlju posjetili?
Živjela sam u Izraelu tri godine. Udala sam se za ovdašnjeg Židova nakon sedam semestara i pedesetih smo otišli u Izrael. Bili smo u Jeruzalemu. Delali smo kaj smo dobili, a ja sam i slikala. U Jeruzalemu, u Princess Mary ulici postoje veliki dućani sa slikama. Kad sam došla, pokazala sam svoje reprodukcije jednom od vlasnika, a on je naručio kopiju jedne slike. I tako je krenulo s kopijama. U međuvremenu sam dobila posao da napravim kopiju Isusa i Majke Božje. Te sam kopije radila u samom samostanu jer se, naravno, nisu smjele iznositi. Pritom mi je jako pomoglo što smo na Akademiji kod profesora Režeka morali naučiti sve renesansne tehnike. Puno sam i portretirala. Tako sam zarađivala.
Koliko dugo ste ostali u Izraelu i zašto ste se vratili?
Jezuš, pa jedva smo živjeli tamo. To je bilo iza rata. Nije to bilo lako.
I onda ste se vratili u Varaždin?
Pa rekla sam da sam odmah dobila mjesto u Istri. Jasno, prvo sam završila Akademiju.
Jeste. Ali, niste mi rekli da ste se u međuvremenu udali i odselili u Izrael.
Nemojte se ljutiti, ali nerado o tome govorim. Suprug je u Izraelu preminuo. Poslije sam još dva puta posjetila Izrael kako bih otišla na grob.

Oglas – put pod noge

U kojoj je zemlji bilo najljepše?
Svugdje je bilo čarobno. Neku večer sam prije spavanja razmišljala gdje sam ja to sve bila. Kad sam se vraćala iz Izraela, prvo sam otišla na jug Italije o čemu sam uvijek maštala. U Napulj. Napulj – vidjeti i umrijeti. Napoli vedo e poi more. Obišli smo cijelu Italiju – Rim, Firenza, Venecija, Trst… Već sam predugo i ostala. Morala sam doma. U Firenci sam bila još triput poslije toga.
Dakle, ipak je Firenca pomaknula Napulj s prvog mjesta omiljenih destinacija?
Ne. Napulj je čarolija, a Firenca ništa manja.
Jeste li slikali na putovanjima?
Kad bih stigla?

Bog sačuvaj da bi u Runjaku ženske u hlačama dolazile u školu

Kavu ne pijete, ne pušite. Imate li poroka? Obično se slikarima, umjetnicima općenito, pripisuju brojni poroci i razuzdan život. Ne mogu vas zamisliti u tome svijetu. Jeste li imali koji porok?
Kaj? Ne znam što se smatra porokom. Ako mislite jesam li o nečemu bila ovisna ili neumjerena u nečemu – nisam. Kako sam odgojena doma, tako sam radila cijeli život. Danas su neka druga vremena. Onda je to bilo drukčije. Sve je bilo umjereno, bez nekih neobičnih želja. Barem ne u mojoj kući i društvu.
Je li vama 90 godina prošlo brzo kao što je meni ovih 45?
Nikad neću zaboraviti kad sam ušla u prodavaonicu u Dućanskoj i pitala me ženska koliko godina imam. Rekla sam „sad ću 50“. „E, sad je gotovo“, rekla je. Blijedo sam ju gledala, došla doma i teti koju sam iz milja zvala tetek, to ispričala. Rekla mi je „Mala, ne slušaj bedastoće”.
I evo vas, skoro duplo vremena nakon toga „gotovo je“, fala Bogu zdrave i pune života. Jeste li bili premoderni za ono vrijeme? Slikarica, putuje svijetom…
Ma, ne. Pa nije to bilo tako davno – dvadesetak godina.
Je li ovo namjerno? Prije 20 ste imali 70, a ja pričam o vremenu prije šezdesetak godina…
Bez obzira. Nikada nisam čula neke komentare. Dobre ili loše.
Niste li si ponekad možda radije, kao mnoge žene, za taj novac poželjeli kupiti nešto?
Ma kakvi. Nije mi palo na pamet. Samo bih pročitala negdje oglas za putovanje i – idemo.
No vidim da ste uvijek „zrihtani“. I to košta.
Nivea krema. To je to. Odjeću sam kupovala kvalitetnu i ne sjećam se kad sam zadnji put kupila neki komad. Svakako da volim lijepo izgledati. Pa, neću kao maškara izaći van. U školi je bilo šos, bluza i to je to… Bitno da je uredno. Cijela moja familija je bila takva. I muški su voljeli paziti kako izgledaju.
A, slikarska ekscentričnost?
Ma Bog sačuvaj.
No rekla bih da sada preferirate hlače. U dva dana dva modela. Nema suknji.
Dok sam radila u školi, to nije dolazilo u obzir niti mi je padalo na pamet. Onda sam, nakon 65. godine bila kod krojačice poštepati neke hlače. Niti se ne sjećam čije. A ona me pitala zašto ja ne bih nosila hlače – nisam debela i misli da bi mi pasale. I evo me. Tako je to počelo. Inače, u školi je to bilo nezamislivo. Bog sačuvaj da bi Runjaku ženske u hlačama dolazile u školu.

Je li Tobias nedostupan pravosuđu?

– Voljela bih vam nešto ispričati, ali onda ću se opet ražalostiti. Uvijek sam imala vjeru u čovjeka i ispadam budala. Pitali ste me što je najgluplje što sam učinila u životu, nisam rekla. Ipak hoću. Još za života teta mi je rekla: „Mala, kad ja umrem, prodaj kuću, kupi si stančić, a ostatak novca potroši na putovanja.
No meni je bilo nezamislivo ostaviti kuću. Uspomene, atelier koji smo teta i ja stvorile…Teta je bila čudesna osoba. Zbog svega sam odlučila ne otići. Prodati, ali s uvjetom da doživotno ostanem živjeti u kući. Jasno, zbog toga je cijena bila gotovo upola manja. Tri su mjeseca prošla i ništa. Tada se odjednom pojavio bračni par koji ja nikada nisam vidjela, iako su, kako sam kasnije jako dobro naučila, bili poznati Varaždinci. Dugo mi je trebalo da se odlučim.
Ostala sam u kući. Prodala. Rekli su da će novac isplaćivati mjesečno, tijekom tri godine. Ostali su mi dužni jako puno novaca i uništili starost. Ti naizgled fini, krasni ljudi. Janez Tobias sa suprugom. Zadnje što sam o njemu čitala bilo je 2006. godine. Prvoklasni prevaranti.
Ne znate tko je veći – ona ili on. Oboje su savršeno odigrali. Prije dva mjeseca sam vidjela da će ga navodno sada tražiti. Ali, opet šutnja. Ostala sam bez kuće i bez novaca. Malo mi je platio, a puno ostao dužan. I tu sam gdje jesam. U kući ne mogu živjeti sama niti si priuštiti njezino održavanje, a ne mogu ju prodati jer nije moja – tužna je ova devedesetogodišnjakinja. Ne bismo rekli zbog novca već što prvi put nije poslušala tetu i baš naletjela na prvoklasnog prevaranta. Vadi isječak iz novina i čita nam. Bez naočala.
Ne bismo se čudili da članak zna napamet. Pomirena sa svojom sudbinom. Ipak, čudi se zašto čovjeka za kojega se zna gdje je, da ima svoje firme u Sloveniji, čak je dobitnik i neke gospodarske nagrade, nitko ne privede pravdi. I nas je podsjetila na Tobiasa koji se čak niti ne skriva. Ali ništa. Prošlo je više od sedam godina otkad je nad štedno-kreditnom zadrugom, varaždinskim Cekinom, pokrenut stečaj, a male štediše koji su uložili novac do dana današnjeg nisu uspjeli naplatiti kunu.
Općinski sud u Varaždinu u rujnu 2003. godine presudio je da su on i suradnica krivi za prevaru i osuđeni. Pobjegao je u Sloveniju. Je li zaista nedostupan hrvatskom pravosuđu?

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Glazba

Porin ove godine slavi četvrt stoljeća, među nominiranima su čak tri iz Međimurske županije

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

porin

Nagrada Porin ove godine doživljava jubilarno, 25. izdanje, a među nominiranima su i tri imena iz Međimurja.

U kategoriji nagrade Porin “Novi izvođač godine” nominirana je Carla Belovari iz Svete Marije, pri čemu su u toj kategoriji nominirani i bend Fluentes te Boris Štok. Osim Carle, nominirana je i mlada Zsa Zsa, pravim imenom Jelena Žnidarić, iz Pušćina. Njezino se ime našlo u kategoriji “Najbolja vokalna suradnja”. Zsa Zsa je u duetu s Vannom otpjevala singl “Tragom svojih tragova”. U istoj kategoriji nominiran je i duet Olivera Dragojevića i Željka Bebeka (“Ako voliš ovu ženu”) te Bang bang feat. Saša Antić (“Kako stoje stvari”).

Mirko Švenda-Žiga sa suradnicima, Krunoslavom Lajtmanom te Tonijem Eterovićem, nominiran je za “Najbolji album popularne duhovne glazbe”. Radi se o albumu “Tri kralja jahahu”.

porin

Toni Eterović, Krunoslav Lajtman i Mirko Švenda Žiga

Najviše nominacija, čak 9, ove godine ima Mia Dimšić i suradnici. Nominacije i nagrade raspoređene su u 35 kategorija, a pristiglo je 1645 prijava. Pobjednici će biti proglašeni na svečanoj dodjeli 23. ožujka u splitskoj Spaladium Areni.

Nastavite čitati

Tema dana

Uspješno odrađen kamp

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

KOŠARKA

Košarkaški kamp u organizaciji KK Grafičar opravdao je svoje postojanje.

U sedam dana mladi ludbreški košarkaši, uz pomoć kvalitetnih trenera s područja naše i susjednih županija kao te posebno gostujućih trenera iz KK Cedevita napravili su veliki pomak u svom košakšakom znanju. Zanimljivo ej bilo i gostovanjre prof. Ante Tomas, a među demonstartorima bili su sadašnji i budući prvoligaški igrači. Kroz kamp je prošlo sedamdesetak mladih, a izdvojio je dvojac Grafičara Vađunec i Virag, od kojih u klubu mnogo očekuje u sljedećim sezonama. Mladi trenerski kadar ludbreškog kluba odradio je najveći dio posla oko kampa a u tome su sudjelovali Siniša Beser i trener mlađih kategorija Tomislav Horvat, a svoj udio dali su i trener Danijel Papp te Igor Dijanošić.

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje