Na Srijedi u Muzeju o 700. obljetnici osnutka grada Vilniusa
U sklopu Srijede u Muzeju 20. ožujka u palači Herzer GMV-a održava se predavanje o Vilniusu, glavnom gradu Litve, koji...
– Tu mi je teško – rekao je pokazujući na glavu. – Ovdje ima toliko slika, ali ne mogu van – nastavio je Ivan Rabuzin sjetnog pogleda, zavaljen na svom tamnoplavom kauču.
Bilo je to šest godina prije 2008., kada je jedan od najvećih slikara hrvatske naive zauvijek otišao i iza sebe ostavio neprocjenjivo umjetničko bogatstvo. Imao je koji mjeseci manje od 88 godina.
Dio njegove ostavštine Rabuzinovi štovatelji imaju priliku sljedećih mjesec dana pogledati u njegovoj rodnoj kući u Ključu i marofskom KIC-u, koji nosi njegovo ime.
U tijeku su 3. Rabuzinovi dani, kojima KIC i Turistički ured pokušavaju Ivanu Rabuzinu priskrbiti priznanje koje zaslužuje kao jedan od najcjenjenijih hrvatskih umjetnika u svijetu ikad.
Rabuzinova naiva je osvojila svijet čak toliko da su, kako kažu dvije žene koje su osmislile manifestaciju, Ivana Kušek (KIC) i Renata Horvatić (TZ), hrvatskog naivca prije prepoznali izvan granica Hrvatske nego što je njegov rad postao cijenjen u domovini.
– Tapiserije prema motivima Ivana Rabuzina izrađivale su se u jednoj od najpoznatijih svjetskih tvornica, u francuskom Avisonu, dok je dio radila Regeneracija Zabok; uz Salvadora Dalíja je bio jedini slikar pozvan da oslika porculan za najslavniju tvornicu porculana u svijetu, Rosenthal; autor je poznatoga kazališnog platna u japanskom teatru Kubuki, koje je izrađivalo 40 tkalaca. Japanci su slikara tražili u cijelom svijetu, njih desetero je ušlo u uži izbor, a posao izrade je dobio baš Ivan Rabuzin… – nabraja Ivana Kušek.
Želja nam je da grad bude prepoznatljiv upravo po slikaru. Da Ivan Rabuzin bude motiv za dolazak u Novi Marof. (Ivana Kušek)
O relativnoj „neprepoznatljivosti“ Ivana Rabuzina na nacionalnome nivou pisala je i Zdenka Zdelar, autorica izložbe tapiserija na prvim Rabuzinovim danima.
Ambicija Ivane Kušek i Renate Horvatić je brendirati grad prema Ivanu Rabuzinu:
– Želja nam je da grad bude prepoznatljiv upravo po slikaru. Da Ivan Rabuzin bude motiv za dolazak u Novi Marof – kažu.
Njihova ambicija ne bi trebala biti teško ostvariva kad im je glavni adut slikar svjetskoga glasa, međutim, previše je za očekivati da Novi Marof to odradi sam.
– Prevelika je to priča za marofske ljudske i novčane resurse – kažu naše sugovornice, koje od državnih institucija dosad nisu dobile nikakvu pomoć za bilo što vezano uz Ivana Rabuzina. U Marofu se nadaju da će se to što prije promijeniti. Dobru volju vide u komunikaciji s Ministarstvom kulture oko proslave 100. obljetnice slikareva rođenja u ožujku. – Planiramo veliku, međunarodnu proslavu, ali zasad je sve u povojima, pa ne bismo razgovarali o tome – kaže Ivana Kušek.
Cilj je, dakle, „prepoznavanje“ Novog Marofa kao doma Ivana Rabuzina te da kao takav bude upisan na umjetničku kartu svijeta. Sugovornice spominju Nizozemsku i van Gogha, zemlju koja velik dio svoje prepoznatljivost duguje velikom slikaru.
Kao najveći adut za privlačnost turistima pokazala se rodna kuća Ivana Rabuzina, djelo velikoga hrvatskog arhitekta i slikarova prijatelja Vjenceslava Richtera. Ona je i dom njegovu sinu Damiru, u kojem živi s majkom. Oni ne znaju u koliko kvadrata žive, jer spekuliralo se s različitim brojkama, a Damir Rabuzin je siguran samo da ima 800 ili više kvadrata. U toj velikoj kući s krovom od bakra cijeli je prostor iskorišten, a atelje je ostao točno onakav kakvog je za svoga zadnjeg boravka za štafelajem ostavio Ivan Rabuzin.
Damir Rabuzin danas kao da živi u mauzoleju, ali za njega je to kuća gdje je od oca dobio neke od najvrednijih životnih lekcija. – Jednom zgodom mi je rekao: „Sine, pazi, od svih poslova u životu, najteže ti je misliti“ – govori Damir Rabuzin.
Oca vidi kao čovjeka koji je prije svega bio uporan, radio je i mislio. – Saslušao je naš problem, želju… porazgovarao s nama, ali nije odmah i odgovorio. S odgovorom je, kao vrlo pedantan čovjek, pričekao dva dana. Bio je taktičar, volio je ljude, a kad je bio u ateljeu, puštali smo ga na miru, iako to nikad striktno nije zatražio. Volio je sjediti, pisati, vodio je dnevnike… i stalno je nešto radio. Znao je što je život i cijenio to – prisjeća se Damir.
Smatrao je da je uvriježena slikarska ekscentričnost samo image za eksponiranje.
Damir Rabuzin je umirovljenik s mirovinom od 1750 kuna koji uzdržava kuću od 800 kvadrata. Iako je najveći dio kuće otvoren za posjetitelje, ni od koga za režije ne dobiva ni lipe, a samo prošlog mjeseca iznosile su oko 4000 kuna.
Kuća zapravo „preživljava“ zahvaljujući Ivanu Rabuzinu i njegovoj ostavštini. Sreća je što su zdanje od najboljih materijala radili najbolji radnici, pa još uvijek odolijeva vremenu. Međutim, pitanje je kad će trebati ozbiljne renovacije i tko će ih platiti. Svi kažu da nemaju novaca, od najniže do najviše razine.
Ivan Rabuzin je za vrijeme slikanja uvijek u džepu nosio ogledalce. Često bi prekidao rad, stao ispred slike i pogledao je u ogledalu. Bio mu je to nezaobilazni ritual.
U Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu na pjesnikov je rođendan, 21. ožujka,
održana svečana dodjela nagrada najboljima na drugom Natječaju „Na tragu pjesnika“,
posvećenom velikom hrvatskom književniku Ivanu Goranu Kovačiću, poginulom u Drugom
svjetskom ratu.
Natječaj je organiziran uz potporu Ministarstva kulture i medija RH. Varaždinski književnik Denis Peričić dobio je drugu nagradu za pjesmu „Što je preostalo“.
Prema procjeni stručnog povjerenstva, u kojem su bili Mojca Rapo Waite, Bruno Vojvodić i
Nataša Vojnović, prvu nagradu osvojio je Tin Fresl iz Jastrebarskog, a treću Jelena Stanojčić
iz Zagreba.
Na prošlogodišnjem, prvom izdanju ovog natječaja, prvu nagradu osvojio je upravo – Denis
Peričić.
– Nakon prve i druge, volio bih iduće godine dobiti i treću nagradu! Pa da kompletiram te
svoje ‘male Gorane’… Naravno, šalim se, ali nimalo se ne šalim kad kažem da svaka nagrada
vezana uz Goranovo ime zauzima posebno mjesto u mom srcu. Organizatorima i stručnom
povjerenstvu upućujem svoju duboku zahvalnost na ovom priznanju – ističe Denis Peričić kojem je ovo već 111. književna nagrada.
Dodjela 31. po redu glazbene nagrade Porin održana je u subotu, 23. ožujka.
Dvorana u zagrebačkom HoB-u bila je prepuna velikih, dobro poznatih i priznatih imena hrvatske glazbene scene, kao i onih koji „tek kreću“ na svoj glazbeni put. Crvenim tepihom prošetali su nominirani glazbenici zajedno s brojnim poznatim licima koja su se našla na ovogodišnjoj dodjeli u ulozi gostiju ili uručitelja najpoželjnije glazbene statue.
Veliki uspjeh na ovogodišnjem Porinu postigli su Berislav Šipuš i Vojko V sa suradnicima osvojivši po četiri statue Porina. Tri statue Porina pripale su Letu 3 i Tamari Obrovac sa suradnicima, a još jedna posebnost ovogodišnjeg Porina su i čak tri dobitnika u kategoriji Najbolja izvedba klasične glazbe.
U kategoriji Najbolja izvedba klasične glazbe su čak tri dobitnika, a u ovoj karegoriji nagrade su otišle i u Varaždin.
Među dobitnicima je Chorus angelicus, Capella Savaria, Dječji zbor glazbene škole u Varaždinu, Ivana Lazar, sopran; Tia Pikija, sopran; Sonja Runje, alt; Hugo Hymas, kontratenor; Franko Klisović, kontratenor; Emanuel Tomljenović, tenor; Grga Peroš, bariton; Krešimir Stražanac, bas; Zsolt Kalló; umjetnički voditelj; Capelle Savarie; dirigent: Anđelko Igrec, za skladbu „Johann Sebastian Bach: Muka po Mateju BWV 244“.