Hrvatska i varaždinska historiografija odnedavno su obogaćene po mnogočemu osebujnom knjigom iz pera Vladimira Plečka, višestruko odlikovanoga djelatnog pukovnika MORH-a. Knjiga je nastala iz osobne i obiteljske pobude autora, koji se iznimno potrudio do detalja istražiti život svog djeda Vladimira Ferenčine.

Riječ je o jednom od dvojice varaždinskih pilota čija se prezimena spominju u svim svjetski relevantnim enciklopedijama i monografijama koje obrađuju zračno ratovanje.

Strah i trepet za Ruse

Nakon dugogodišnjeg istraživanja po službenim vojnim listovima, stručnoj literaturi i ostacima fondova Hrvatskoga državnog arhiva, Plečko je ostvario impresivan rezultat. Naime, uspio je o svom djedu prikupiti sve što je bilo moguće. Iz jedne od recenzija doznajemo da je u istraživanje ušao postupno te je “na kapaljku” doznavao što mu je djed bio u Drugom svjetskom ratu, odnosno da je pripadao maloj i ekskluzivnoj skupini pilota-lovaca s međunarodno priznatim statusom zračnih asova.

Knjiga je objavljena u izdanju tvrtke Hrvatska sveučilišna naklada d. o. o. i Hrvatskoga državnog arhiva, podijeljena je na sedam poglavlja, a svi navodi potkrijepljeni su obiljem dokumenata i fotografija.

– Čitatelji iz nje mogu doznati sve o porijeklu obitelji Ferenchina/Ferenčina, koja je, između ostaloga, ostavila značajan trag u razvoju ugostiteljstva varaždinskoga kraja. Posebnu pozornost obratio sam opisu djedove vojne karijere u vojsci Kraljevine SHS i Jugoslavije te onoj u zrakoplovstvu NDH. Nažalost, mog djeda nije mimoišao nepravedan poslijeratni sudski proces te je prošao put od smrtne kazne do pomilovanja… – ističe Vladimir Plečko, koji kao da je neke svoje osobine naslijedio od djeda.

Naime, autor knjige rođen je 1969. godine u dijaspori, u dalekoj Kanadi (St. James-Assiniboia, Manitoba). U Hrvatsku se vraća odmah početkom Domovinskog rata, čiji je aktivan sudionik, a potom je kao profesionalni časnik Hrvatske vojske sudjelovao u čak četirima UN-ovim mirovnim misijama (Sijera Leone, Pakistan i Indija te Sirija).

Treba znati da je Vladimir Ferenčina nakon Drugoga svjetskog rata nosio stigmu narodnog neprijatelja te da je zavjet šutnje najbližih članova obitelji bio trajan i čvrst.

– Sva moja nastojanja da doznam nešto više o svom djedu nailazila su na šutnju, koja je tek 30 godina od njegove smrti nestala. I to tek kada sam rodbini jasno dao do znanja da ću istražiti njegov život i o njemu napisati knjigu. Nakon što je uža obitelj (prvenstveno majka i njezina sestra) uvidjela da sam prikupio brojne dokumente o djedu iz javno dostupnih izvora, odlučili su se “prisjetiti” da i sami posjeduju neku dokumentaciju o Vladimiru Ferenčini. I taj detalj najbolje svjedoči o tome kako su brojne hrvatske obitelji koje su poslije Drugoga svjetskog rata nosile stigmu “narodnih neprijatelja” skrivale istinu, pokušavajući tako zaštititi mlađe naraštaje, prvenstveno djecu i unuke, od nepotrebnih neugodnosti koje im je mogao prouzročiti bivši politički sustav u kojem su živjele – ističe Plečko.

Spomenimo i to da njegova knjiga posljedično svjedoči o još jednom zanimljivom fenomenu. On se ogleda u tome da kod dijela obitelji – prvenstveno političkih zatvorenika, čiji su članovi robijali od Stare Gradiške do Golog otoka – promjena političkog sustava u Hrvatskoj nije značila i prestanak čuvanja “obiteljske tajne”!

Stoga je iznimno uspješan pokušaj Vladimira Plečka u rekonstruiranju djedova životopisa, hvalevrijedan doprinos rasvjetljavanju burnoga poslijeratnog razdoblja u kojem ništa nije bilo “crno-bijelo”, već se stvarni život, suprotno ustaljenu mišljenju koje je njegovala službena historiografija, odvijao u spektru svih mogućih boja.