Povežite se s nama

Ljudi i priče

Od Osla preko Baščaršije do Bruxellesa

Objavljeno:

- dana

Patricija Matijašec iz Visokog

Dok vršnjakinje Patricije Matijašec pod monetarnom politikom podrazumijevaju jedino pitanje budžeta vlastitog džepa subotom navečer, ova 22-godišnja studentica prvo nam je održala predavanje o načinu i izglasavanju općinskih proračuna. Ulaskom u svijet punoljetnih, Patricija je paralelno ušla i u svijet politike. Nećemo nabrajati sve njezine funkcije tijekom četverogodišnjeg političkog staža. Uglavnom, do sada je bila na svim pozicijama koje joj dopuštaju njezine godine.

Prije mjesec dana vratila se iz Bruxellessa gdje je bila na jednomjesečnom stažiranju u Europskom parlamentu, kod hrvatskog zastupnika Andreja Plenkovića. – U tom su se trenutku poklopile dvije stvari u mome životu – volim biti društveno korisna i živim u općini s vjerojatno najnižim općinskim proračunom u državi. Voljela bih pomoći svojim sumještanima i to je velik razlog mog stranačkog aktiviranja, kaže Patricija iz Visokog, općine čiji je proračun za lanjsku godinu bio oko 700 tisuća kuna.

Seminari, seminari

Sa svojom se ambicijom prijavljivala na brojne seminare u organizaciji stranih zaklada. Dok djevojke njenih godina, barem ako je suditi prema statistikama, vrijeme provedeno na internetu uglavnom koriste za posjet društvenim mrežama, ona posjećuje stranice raznih zaklada. Kad pronađe neki zanimljivi politički seminar, ne gubi vrijeme.

U Bruxellesu nije škicala asistente. “Pa, s 22 godine ti niti ne treba dečko…”

– Prvo sam završila politički menagement pri Zakladi hrvatskog državnog zavjeta, a onda se počela prijavljivati na brojne seminare u Hrvatskoj, da bi se potom povezala sa sestrinskim zajednicama u Europi. Postoje brojne zaklade koje organiziraju seminare. Ako mi se neki svidi, prvo moram tražiti preporuku. Obično traže dvije. Napišem životopis, motivacijsko pismo i to je to. Čekam odgovor. Do sada me, hvala Bogu, još nisu odbili – govori nam Patricija, studentica kroatistike i lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tri su seminara, kako veli, obilježila njezinu dosadašnju političku aktivnost. Seminar u Oslu, potom u Budimpeši i za nju presudan sarajevski.

– Seminar je s temom Expiriencing and understendig Europe, organizirala Zaklada Konrada Adenauera. Na njemu smo učili sve – od pristupa do funkcioniranja Europske unije, kaže. Ljubav je rođena. Patricija se zaljubila u EU i odlučila nekako uživo osjetiti ono o čemu je učila u Sarajevu. – Bio je raspisan natječaj za stažiste kod hrvatskih europarlamentaraca. No ja sam otišla direktno u Ured gospodina Plenkovića, prijavila se i prošla. Mandat stažista je mjesec dana. Ponedjeljkom imamo zajednički sastanak – parlamentarac, asistenti i stažisti, na kojemu raspoređujemo radne zadatke. Pratili smo razne odbore, odlazili na sjednice koje traju 3,5 sati ujutro i isto toliko poslijepodne. Kad sve završi raspravljamo o odslušanim temama, iščitavamo materijale, radimo sažetke. Pratila sam Agri, odbor za poljoprivredu, a recimo materijali su imali po 1200 stranica. Također sam izabrala i program Obzor 2020 – za inovaciju. Dovoljno posla za od 8 sati ujutro do 21 sat… – opisuje Patricija dan stažista u Europskom parlamentu. On se gotovo uopće ne razlikuje od dana asistenata. Samo što staž traje mjesec dana, a asistenti se biraju na cijeli mandat. Dok asistenti dobivaju plaću, stažisti dobiju 1400 eura, taman dovoljno za stan i hranu. – Stanovala sam s jednom asistenticom, a prosječna stanarina po osobi je 500 eura.

Hiperaktivnost

Iako bi logičan slijed događaja po završetku fakulteta bila prijava na mjesto asistentice, Patricija nije sigurna da će to učiniti.

Dok asistenti dobivaju plaću, stažisti dobiju 1400 eura, taman za stan i hranu

– Ne znam. Imam i druge afinitete. I u međunarodnoj politici i što se tiče mog osnovnog budućeg zvanja – veli. I taman kad smo joj htjeli postaviti pitanje je li svjesna koliko joj je godina i da će mladost provesti u društvu gdje dress code ide pod obavezno, laknulo nam je.

– Mlada sam i ne znam što ću željeti za godinu i pol. Najradije bih voljela raditi u Hrvatskoj, ali ne bi mi bio problem otići van kako bih stekla nova iskustva – zaključuje. S obzirom na njezine godine, nismo odoljeli, a da ju ne pitamo ima li zbog svojeg hiperaktivnog načina života u ozbiljnim političkim vodama, probleme s dečkima koji, vjerujemo, baš i ne vole kad im je djevojci idol, u europskoj politici iznimno popularna Doris Pack, kaže: “Ne znam, već dugo nemam dečka.” Malo je zastala, razmislila i rekla: “Vidite, nisam razmišljala, možda to i jest razlog. No, oni sigurni u sebe sigurno se ne boje”.

Na pitanje gdje naći takvoga s 22 godine, “mrtvo ozbiljno” je odgovorila: – Pa, s 22. godine ti niti ne treba dečko.

Najlakše je komentirati doma iz fotelje

Kojom je brzinom i ozbiljnošću krenula, iskreno nas ne bi začudilo da Patricija Matijašec završi u visokoj politici. Domaćoj ili stranoj. Iako veli da ju zanima međunarodna politika, sigurno bi s istom strašću pristupila i izazovima domaće političke scene.

O hrvatskoj političkoj nomenklaturi nema previsoko mišljenje. – Imam osjećaj da su na odgovornim mjestima ljudi koji ne slušaju narod. Također, ako nešto ne znaju – a logično je da nitko ne zna sve – pametni se ljudi okruže stručnjacima – kaže. Nismo odoljeli, a da ovu politički angažiranu djevojku i studenticu kroatistike i lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koja, kako veli, izađe na kavu s prijateljicama, ne pitamo bi li ju bilo strah biti premijerkom. – Naravno da bi. Svi mislimo da smo svemogući, ali raspon stvarnih mogućnosti vidimo tek kada se nađemo u određenoj situaciji. Biti premijerom je sigurno jako težak i odgovoran posao. Lako je iz fotelje komentirati. Isto kao što smo svi najbolji nogometni treneri kad sjedimo doma pred televizorom – zaključuje.

Izvor:
Foto:

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje