KULTURA JELA
Nakon što su ustali od bogate trpeze u palači Hofburg, gosti habsburškog cara i kralja Franje Josipa I. uputili su se ravno u obližnji hotel “Sacher” na – večeru.
Jer, za razliku od njegovih prethodnika, Franjo Josip je bio asket u prehrani i nije trpio dotadašnje preuveličane i kičaste gozbe. Na meniju je uglavnom bila govedina, car je počeo jesti odmah, pa je s večerom završio prije nego što bi polovica gostiju uopće bila poslužena. Kako nitko poslije toga nije smio jesti, gladni bi gosti s “večere” otišli na – večeru. I vjerojatno se prisjećali vremena prije vladavine Franje Josipa, kojemu je car-asket označio početak kraja.
Te su večere bile sve ono što je Franjo Josip prezirao. U svakom je slijedu – juhi predjelu, glavnom jelu i desertu – bilo minimalno sedam slijedova jela. Težilo se da jela budu efektna, komplicirano pripremljena. Koliko komplicirana ispričala je muzejska savjetnica i voditeljica Galerije starih i novih majstora u varaždinskom Gradskom muzeju Mirjana Dučakijević u sklopu prošlotjedne “Srijede u Muzeju” na predavanju “U kuhinji kod Habsburgovaca”.
– Često se posluživala punjena perad, ukrašena slikovitim prikazima nimfi, Apolona koji su se radili od kruha ili šećera i marcipana. Na meniju su bile sve vrste ptica, od pilića, preko ptica pjevica do fazana i labudova. Od šećera su radili cijelog pauna, fazana… životinju čije meso su spremali. Bili su tu i divljač, kamenice, riječni rakovi, teleća glava i iznutrice. Meso se u pećnici uglavnom pripremalo tako što bi se peklo na telećoj ili svinjskoj nogici – ispričala je Dučakijević, koja već godinama ima strast prikupljanja podataka o habsburškoj kuhinji.
– U receptima se ne navode količine, nego samo sastojci. Kuhalo se na masti životinje koja se pripremala. To je jedinstveni, povijesni okus, govori i veli: – Kao da su izronila iz prošlih vremena. Nije čudno da se ti recepti danas ne primjenjuju, jer su toliko složeni da pobijaju svaku misao o praktičnosti.
Bečani su mogli iz dvorca naručiti “imperijalni ručak” – ono što je tog dana jeo kralj
U kuhinji je bila čista muška dominacija. Svi glavni kuhari su bili muškarci, Francuzi, dok su žene i austrijski kuhari bili – pomoćno osoblje. – Svi su živjeli u palači i dnevno kuhali za 2000 ljudi. Hofburg je omogućio bogatim Bečanima da naruče hranu iz dvorca. Bila su dva menija. Jedan količinsko velik i drugi “imperijalni ručak” – ono što je tog dana jeo i car – priča Mirjana Dučakijević. Kultura jela na dvoru pronijela se habsburškim carstvom na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, u vrijeme vladavine Marije Terezije. Servisi su morali biti efektni. Bili su pozlaćeni ili zlatni i zaista se koristili. – Iako se znalo dogoditi i da se prije početka večere na stol iznese kvalitetno, raritetno posuđe. Kad bi ga uzvanici vidjeli, hrana se servirala u običnom posuđu. To se često događalo u 19. stoljeću, jer je bilo ručno oslikanog porculana, reprodukcija poznatih majstora. Vrijedno se posuđe i danas čuva u muzejskom dijelu Hofburga.
Barokna se kuhinja podjednako temeljila na biljkama i životinjama. Istovremeno dok se na dvoru i u kućama vlastelina gostilo, bilo je mnogo siromašnih seljaka. Zato je crkva, da bi prikrila siromaštvo i glad, uvela čak 200 posnih dana u godini.
– Bogataši za to nisu morali brinuti jer su imali na raspolaganju ribe i dabrove, uz opravdanje da i oni žive u vodi – smije se Dučakijević.
Kićenost jela iz doba baroka s Franjom Josipom polagano prestaje, nakon čega skroz izlazi iz bečke kuhinje. Dok je Franjo Josip bio asket koji nije želio pompu i zagovarao je jednostavna jela, ni njegova supruga Sisi nije bila boljeg teka, ali, pretpostavlja se, iz drukčijih razloga.
– Ona je sve jela pasirano, jer je, navodno, imala slabe zube. Sumnja se da je to bio samo izgovor za njezinu bulimiju – priča Dučakijević. Tako su zbog suprugova asketizma i njezine bulimije gosti u Hofburga izgubili raskošni sjaj kraljevskih večera. I glad utaživali u hotelu “Sacher”, čiji je interijer podsjećao na onaj dvorski. Vlasnik Franjo Sacher zaslužan je za svjetski poznatu Sacher tortu. Kad je Sacher imao 16 godina, Metternich je imao goste na večeri, a kuhar se razbolio pa je pozvao mladog Sachera da kuha. Ovaj mu je obećao posebnu slasticu i osmislio Sacher tortu. Hotel je i danas mjesto u kojem odsjedaju najugledniji posjetitelji Beča, od predsjednika i okrunjenih glava do glumaca i opernih pjevača. Jedna kriška torte u “Sacheru” stoji desetak eura. Hotel “Sacher” očigledno nije nimalo izgubio na prestižu od vremena kad su se u njemu gostili uzvanici Franje Josipa i Sisi.
Brojni specijaliteti imaju predznak Wiener, ali dosta je recepata samo inačica originalnih iz kuharice neke od zemalja u sastavu Monarhije. Tako je najpoznatiji, bečki odrezak zapravo iz Bizanta, Istanbula, gdje su taj teleći odrezak spremali “obučen” u listiće zlata. Odatle je došao u Italiju, gdje su ga zvali Cotolet ala Milanese. Kako je presvlaka zlatom bila preskupa a odrezak sve jeftiniji, talijanski su se kuhari dosjetili umotati ga u jaja i prezle, pa je dobio zlatno-žutu boju i sličio originalu. Taj je odrezak u Beču “zaživio” tek polovicom 19. stoljeća.
Varaždinke su se kuhati učile u uršulinskom samostanu, a što se i kako kuhalo piše u sačuvanim rukopisima. Jedan od njih je i onaj Tereze Lašanski u kojemu se po namirnicama i receptima vidi da je kuhinja bile skroz pod utjecajem Beča. Štrudl, jela s iznutricama, pečene patke, rebrica, sve vrste kolača… Sve su to Varaždinke učile, neovisno jesu li bile plemenitašice ili kuhale same. Jer, vlastelinke su morale nadgledati kuhare. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće puno se koristio piment, biber, muškatni oraščić i začini općenito. Ostaci hrane iz kurija plemenitaša i bogataša na Varaždinbregu prodavali su se na Trgu slobode i drugim gradskim lokacijama. Za 50. rođendan 5. varaždinske ulanije, 2. i 3. kolovoza 1898. godine, kuhari hotela “Sacher” pripremili su gozbu u Varaždinu. U Varaždinu je bio običaj da gradske vlasti za Uskrs odnesu gradskom sucu na poklon pola teleta s glavom.
Izvor:
Foto:
Varaždinski skladatelj Davor Bobić dobio je ovih dana prostor u stalnom izložbenom postavu u osebujnijoj „Kući tambure“ koja je svečano otvorena u petak, 12. travnja, u Slavonskom Brodu.
Odnosno u gradu koji ima najstariju folklornu manifestaciju u Slavoniji „Brodsko kolo“. Tambura je dobila još jedno priznanje na muzejskom prostoru površine gotovo 2500 metara četvornih.
U Tvrđavi Brod svečano je otvoren interpretacijski centar „Kuća tambure – slavonska notna bajka“. Svečanost je otvorio gradonačelnik Mirko Duspara, a svojim je dolaskom istu uveličao predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović sa svojom pratnjom, a koji je istaknuo kako grad Slavonski Brod može biti iznimno ponosan na realizaciju ovako velikoga projekta.
Jer malo se koji grad u Republici Hrvatskoj a i regiji može pohvaliti impozantnom građevinom, posebice u očuvanom spomeniku nulte kategorije Tvrđavi Brod. Predsjednik Svjetske tamburaške asocijacije i osnivač Tamburica Festa u Novom Sadu Jovan Pejčić također je posjetio Slavonski Brod i novootvorenu Kuću tambure te se pohvalio kako dobra suradnja među tamburaškim orkestrima dviju susjednih zemalja postoji već godinama jer i Hrvati sudjeluju na Tamburica festu.
Za glazbeni program bili su zaduženi učenici Glazbene škole Slavonski Brod, student Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, članovi Folklornog ansambla Broda i Hrvatskog pjevačkog društva „Davor“ te svjetski poznat duo Hojsak&Novosel. Moderator programa otvorenja bio je Branko Uvodić, dobitnik nagrade za životno djelo od strane Svjetske tamburaške asocijacije.
Obilaskom postava Interpretacijskog centra „Kuća tambure – slavonska notna bajka“ posjetitelji se upoznaju s poviješću toga glazbenog instrumenta, starim i suvremenim sustavima tambure, tamburaškim orkestrima i komornim tamburaškim sastavima, tamburom u školstvu kao i tradicijskom kulturom Slavonije. Osim postava, u Kuću tambure smještena je i majstorska radionica gdje posjetitelji mogu svjedočiti izgradnji tambura.
Također, Kuća tambure sadrži koncertnu dvoranu, ambijentalnu dvoranu, kao i suvremeni tonski studio.
Dodajmo da je varaždinski skladatelj Davor Bobić dobio prostor u stalnom izložbenom postavu!
– Velika je čast i privilegija dobiti prostor i vrijeme u stalnom postavu muzeja Nova kuće tambure – “Slavonska notna bajka”. Iznimno mi je drago da sam mogao podijeliti ove dragocjene trenutke otvaranja izložbenog prostora s mojim velikim prijateljem Ivanom Enjingijem. Naime, njemu je ujedno posvećena Vinska Simfonija za tamburašku filharmoniju, koja je briljantno praizvedena uz sjajni Tamburaški orkestar HRT-a pod ravnanjem uglednog maestra Siniše Leopolda. Radujem se skorom izlasku nosača zvuka u nakladi udruge Aulos i Koncertnog ureda Varaždin – ističe Bobić.
“Kuća tambure – slavonska notna bajka“ ne predstavlja samo očuvanje glazbenog stvaralaštva već je i promocija tambure kao simbola regije te potiče stvaralaštvo inovativnih kulturno-umjetničkih, edukativnih i drugih sadržaja. Projekt je trajao 72 mjeseca i financiran je sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za regionalni razvoj, ukupne vrijednosti 4.296.585,80 eura, uključujući infrastrukturne radove i opremanje novoobnovljenih prostora ukupne površine 2.429,65 metara četvornih.
Iz EU fondova sufinancirano je 3.652.097,85 eura, a iz proračuna Grada Slavonskog Broda osigurano je 644.487,95 eura.
Nakon što su filmovi nastali u produkciji varaždinskog Filmsko kreativnog studija Vanima protekle godine neobično uspješno predstavljali ovaj filmsko kreativni studio i varaždinske animatore kako na festivalima i filmskim smotrama u Hrvatskoj i u njenom širem okruženju, tako i na brojnim europskim i svjetskim festivalima, uspješan put prošlogodišnje produkcije Vaniminih animiranih filmova po svjetskim filmskim festivalima i smotrama nastavlja se i dalje.
Film „Bastet-Božica mačaka“ čije su autorice Vita Dvoržak, Sara Majnarić i Inja Đolonga našao se tako u službenoj selekciji međunarodnog festivala „Smile“ u New Delhiju, a isto tako je odabran za prikazivanje u konkurenciji međunarodnog festivala CMS u Lucknowu u Indiji. Oba festivala održavaju se sredinom travnja.
Dva Vanimina filma našla su se i u službenoj selekciji međunarodnog filmskog festivala Baloss u Milanu u Italiji. Riječ je o filmovima „Što usta zbore to ruke stvore“ koji potpisuju autorice: Lucija Kranjčić, Kala Šmic, Franka Bogović, Vita Dvoržak i Anabela Mlinarić i „Treće oko“ autorice Anabele Mlinarić koji će biti prikazani u sklopu ovog festivala u svibnju u Milanu.
U sklopu internacionalnog, jubilarnog 15. Vafi-Rafi festivala u Varaždinu koncem svibnja i početkom lipnja, u službenoj će konkurenciji biti prikazana četiri Vanimina filma. Bit će to filmovi „Bastet-Božica mačaka“, „Što usta zbore to ruke stvore“, „Oko moje glave“ autora Viga Gulića, Oleksandra Saška Moskalova, Brune Tomašković, Brune Jovan, Kale Šmic, Bernarda Hercega, Klare Nagy i Lovra Ledenka, te film „GPT Meni“, stop animacija koju potpisuju Kala Šmic, Klara Nagy, Franka Bogović, Vita Dvoržak, Sara Majnarić, Anabela Mlinarić i Lucija Kranjčić.
Inače, varaždinski animatori redovno se sastaju nekoliko puta tjedno u svojim prostorima u Preradovićevoj 4 u Varaždinu učeći, zabavljajući se i intenzivno pripremajući nove filmove čije se finaliziranje očekuje do lipnja ove godine.
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
Beauty centar “Čarolija” u Varaždinu i 7Plus Regionalni tjednik daruje dva puta jedan poklon bon. Riječ je o mezo liftu...
