MIRA ŠINCEK

Profesorica Mira Šincek s varaždinske Gospodarske škole odlazi u mirovinu. To možda i nije neka vijest, ali gospođa Šincek nije najobičnija učiteljica.

Od nje se oprašta cijela škola. Njezin odlazak posebice teško pada djelatnicima škole koji su ujedno njezini bivši učenici, a njih je ukupno dvadeset i troje. Vjerojatno se malo tko od prosvjetnih djelatnika može pohvaliti time da je gotovo cijeli jedan razred odlučio krenuti njihovim stopama. Troje od njezinih bivših učenika radi u administraciji Gospodarske škole, a dvadesetoro njih su profesori.

No to nije kraj liste, jer su neki od njezinih bivših učenika profesori na Gimnaziji i drugim školama.

Profesorica Šincek nikad se nije udavala niti imala djece, vjerojatno nikad nije na to ni pomišljala jer je bila jako vezana za roditelje, a kasnije su njezina obitelj bili kolege i prijatelji u školi. S nekima od njih provela je gotovo cijeli svoj nastavnički vijek, a među njima je i ravnateljica Gospodarske škole Katica Kalogjera Novak.

Životni poziv

Kako sama kaže, rad u školi za nju nikad nije bio tek posao, nego životni poziv.

– Mislim da čovjek može biti ispunjen samo ako je sretan tu gdje je, a ja jesam sretna i zadovoljna svojim životom – kaže naša sugovornica.

Osim što je vrsna prosvjetna djelatnica, ona je i spisateljica, strastvena planinarka i volonterka-humanitarka. Suautorica je šest školskih udžbenika za područje poslovne administracije, u Gospodarskoj je školi imala status profesora-savjetnika te je dobitnica priznanja Ministarstva obrazovanja za zasluge u obrazovanju.

Od djetinjstva piše priče za djecu, objavila je četiri knjige priča za djecu, lirske putopise sa svojih planinarskih putešestvija te zbirku duhovno-meditativnih tekstova. Humanitarni i volonterski rad također je važan dio njezina života, a relizirala ga je uz svesrdnu pomoć i suradnju kolegica i kolega te učenika Gospodarske škole. Roditelji su je odmalena učili pomagati drugima i podijeliti ono što ima, koliko god to skromno bilo.

U mirovinu je, kaže, odlučila otići na vrijeme, dok još ima dovoljno snage i volje za pisanje. – Mislim da je više od 38 godina rada u prosvjeti sasvim dovoljno, a kako već dulje vrijeme ne stignem pisati, nadam se da će sad i to doći na red. Mirovina nije kraj i smatram da se čovjek treba povući dok je još zdrav, a ne otpuzati iscijeđen od svega – govori o svojoj odluci.

Paliti vatru

Zanimalo nas je kako se jedna lirska duša, sklona maštanju i pričanju priča, snalazi u pomalo suhoparnom svijetu računovodstva i administracije te kako svoje učenike uspijeva zainteresirati za ekonomske sadržaje.

– I suhoparno znanje može biti zanimljivo ako se dobro prenese, posebice ako ga povežete sa životnim situacijama. Moje geslo nije puniti bačvu, nego paliti vatru. Uživala sam u svom poslu i pozivu – biti nastavnik – i voljela sam raditi s učenicima, zato sam ih uvijek poticala da misle svojom glavom i sami izvode zaključke. U nastavi smo puno koristili simulacije situacija u kojima se mogu naći – objašnjava svoje metode rada.

“Uživala sam u svom poslu i pozivu nastavnika. Voljela sam raditi s učenicima, uvijek sam ih poticala da misle svojom glavom i sami izvode zaključke.”

Tijekom svoga nastavničkog vijeka predavala je ekonomsku grupu predmeta, od kompjutorske daktilografije i uredskog poslovanja do tehnike komuniciranja, poslovnog dopisivanja, statistike i računovodstva. Nakon srednje ekonomske škole, završila je VI. stupanj na FOI-ju Varaždin, a zatim diplomirala na Pedagoškoj akademiji i Fakultetu za defektologiju.

– Kao dijete uvijek sam u igri bila ili njegovateljica ili učiteljica – govori nam uza smijeh, uvijek rado pričajući o djetinjstvu i roditeljima koji su joj usadili ljubav prema bližnjima, knjizi i pričanju priča.

– Želim svojim pričama djeci uljepšati djetinjstvo, jer sam ja imala predivno djetinjstvo i predivne roditelje, i to bogatstvo emocija želim prenijeti drugima. Iako su bili jednostavni ljudi bez visokih škola, moji su roditelji bili odlični pedagozi, a njihov se odgoj temeljio na neizmjernoj ljubavi, povjerenju i vjeri. Bez obzira na skromnost, bolesti i nevolje usadili su mi osjećaj da je svaki naš trenutak dragocjen i da ništa ne može uništiti ljubav – opisuje svoje roditelje prisjećajući se trenutaka kad je majka šivala i pritom uvijek rado pričala priče i bajke, a otac naglas čitao knjige ili joj izmišljao priče o divovima.

Tako je i ona započela pisati svoje priče još u osnovnoj školi, a kasnije joj je poticaj u pisanju dala kolegica koja je njezinu priču poslala na Hrvatski radio. I tako je krenulo s pričama, koje su kasnije objavljene u zbirkama, a Hrvatski ih radio u dramatiziranoj formi redovito objavljuje u emisiji “Priče za velike i male”.

Priče o ljubavi

Ali kako danas, u eri kompjutora i igrica, potaknuti djecu na čitanje priča? Njezin je savjet vrlo lukav i zapravo jednostavan.

– Prepričajte djetetu početak priče i kad bude najnapetije, stanite i recite da ostatak može sam pročitati. Tako je moja majka potaknula oca na čitanje. Ispričala bi tati dio knjige i kad bi se on počeo raspitivati što je bilo dalje, rekla bi mu da nema vremena više pričati jer mora šivati, ali da mu je knjiga na polici. Tako je počeo čitati i debele knjižurine – otkriva nam stare tajne knjigoljubaca.

Glavni junaci njezinih priča su životinje, jer je njezino obiteljsko dvorište uvijek bilo puno ptica, mačaka i ježeva. Inspiracija su joj i stvarni likovi iz susjedstva uz koje je provela cijeli život. Jedna od njih je susjeda Barica, žena koja uvijek svima rado pomogne, a kad je Mira ostala bez oba roditelja, njih su se dvije još više povezale i sad redovito ručaju zajedno, govori nam ona. Iako roditelji više nisu uz nju, i dalje osjeća povezanost s njima. Upravo će se na tome bazirati priče koje već dulje želi prenijeti na papir.

– Ne bih mogla živjeti s osjećajem da je gotovo, da ih nema. Imam materijala za novu knjigu i to su priče vezane za moje djetinjstvo, inspirirane mojim dragim roditeljima, neke su već napisane i objavljene u vjerskim časopisima, a ostale tek treba napisati. Za to mi treba vremena, jer kad sjednem za računalo, ne ustajem dok priča nije gotova, pa makar to bilo do četiri sata ujutro – otkriva profesorica od koje možemo očekivati još puno priča o životu, dobroti i ljubavi.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović