Gordana Igrec rođena je u Varaždinu prije pola stoljeća, no u Zagrebu živi još od studentskih dana, kad je studirala filozofiju i povijest.
Već 22 godine profesionalno se bavi novinarstvom; pisala je i za naš Regionalni tjednik, a danas piše za reviju HAK i portal morski.hr te vodi, kako sama kaže „malu privatnu tvrtku kojom nastoji promicati kvalitetu poslovanja i kulturu življenja“.
Izravnost
U vrijeme nesklono poeziji Gordana Igrec mukotrpno se, ali ustrajno bori za objavu svojih knjiga. Prvu, „Ususret njima: oni, ti i ja“ objavila je 2009., početkom svojih četrdesetih, drugu, „Svaštarica srca moga“, prije dvije godine, a novu, barem nominalnu životnu prijelomnicu, skori 50. rođendan, dočekuje s trećom zbirkom „Sa tugom, sjetom i vedrinom nekom“ (nakladnik: Mini-print-logo d.o.o. Varaždin).
I ne predaje se, zato što se predati jednostavno ne može, jer pisati pjesme za nju znači – živjeti. Razvidno je to već iz uvodnog citata, za koji je izabrala „Čučerski haiku“ Ane Horvat: „Poezija je / za one koji bez nje / ne preživljavaju (…) Pišem da bih se / utješila ne stoga / da ostane trag“.
Gordana Igrec autorica je izrazito sklona osobnoj izravnosti, emocionalnosti, konfesionalnosti, autobiografizmu: „Ja svaku / svoju grešku / u životu / sam platila / i s kamatom / je vratila“ („Sve se vraća, sve se plaća“).
Takav pristup uvijek je dvosjekli mač: snaga osjećaja često prijeti da naruši poetsku gradnju, suptilnost i sklad forme. I u ove autorice ponekad tezulja pretegne na krivu stranu, stoga bi dobronamjeran savjet ubuduće bio vezan uz barem blago uredničko „čišćenje“ zbirki (ova ionako ima više od 170 stranica).
Našim “ljudima za vratima gostionice” autorica pristupa s osobitom empatijom
Ali ono što bi u drugih autora postalo teret, nedostatak, Gordana Igrec pretvara u prednost: izravnost postaje znak prepoznatljivosti. Razlog tomu leži upravo u nerijetko uspješnoj skladnji/gradnji mahom vrlo kratkih, rimovanih stihova, čija naoko ležerna lapidarnost priječi prijeteću zalihost. Cesarić je, vidljivo je, dobar učitelj: „Ali, jesen / rana / u stotinu boja, / ostaje samo moja, / moja i moja“ („Boje jeseni“).
Učitelji su, uz već istaknutu Anu Horvat, i veliki Tin (tu je hommage/palimpsest „Auto na korzu“, a i „kristalni“ dio naslova zbirke), Pupačić („Ja svoj križ nosim“), Kranjčević („Veliki prasak“), pa dakako i biblijska tradicija: „Sve oprašta / i u zaborav / smješta“ („Ljubav“). Autorica ne krije svoju vjeru, nema potrebu nikomu se ispričavati zbog nje („Među nama“, „Muka Gospodnja“), ali ne ispričava se ni zbog toga što nije svetica, nego žena od krvi i mesa („O Venerinom brijegu“, „Grudi su nabrekle od čekanja“). Unatoč naglašenom patosu, nije joj strana ni lucidna duhovitost, kao u pjesmi „Mom (pokojnom) prijatelju Simi Mraoviću: „Ali, volio je / seks / i žene. // Uglavnom, / za njega / me vežu / samo / lijepe uspomene“.
Socijalni motivi
Dobru protutežu nizu tih i takvih introspekcija predstavlja socijalno osviještena motivika („Egzodus“), kao i tomu blisko portretiranje nepoznatih, svakodnevnih „naših ljudi“ („Konobarica na uglu Vlaške“): tim bezimenim „ljudima za vratima gostionice“ autorica pristupa s osobitom empatijom, dijeleći i uvjerljivo izražavajući njihovu bol. U tim slikama „veličine malenih“ iz „velegradskog podzemlja“ ili pak „za vuglom provincije“ zasigurno vidimo i autoričin daljnji razvoj, za koji svakako valja – stisnuti palčeve.

Rođena Varaždinka Gordana Igrec još od studentskih dana živi u Zagrebu, a 22 godine profesionalno se bavi novinarstvom