Varaždinski župan Radimir Čačić „otpustio“ je Varaždinsku husarsku graničarsku pukovniju.

Nakon 12 godina služenja Županiji, husari su izbačeni iz njezina okrilja, i to zahvaljujući onomu tko ih je u nju i doveo u ime Županije kao jednog osnivača – bivšem i aktualnom županu Radimiru Čačiću.

Ružna situacija se dogodila još u svibnju, ali ponosni husari nisu o njoj progovarali niti je itko obratio pažnju na desetkovanu „Pukovniju“ u vrijeme Dana Županije, u prvoj polovici kolovoza.

Županu i zamjeniku čast su odala tek petorica husara, za razliku od dotadašnjih 17 hrabrih momaka. Razlog tomu bio je „otpust“ originalnih husara i promoviranje na brzinu skrpane replike.

Tek kad je prije desetak dana održana promocija husarske zastave, a promovirali su je Varaždincima poznati husari, bilo je jasno da Varaždinska županija ima dvije husarske pukovnije. Točnije, Varaždinsku husarsku graničarsku pukovniju i Husarsku gardu Varaždinske županije.

Tako je u domaćim poslima, jedna povijesna postrojba u jednoj i ne velikoj županiji dobila dvije grupe slijednika.

Rezultat je to županove ljutnje na odbijanje njegove želje da Varaždinska županija, znači on sam, preuzme kontrolu nad Pukovnijom. O kakvom je nonsensu riječ jasno je kad se zna da su husari vlasnici velike većine svega što posjeduju. Samo je 12 njihovih uniformi, starih isto toliko godina, pripadalo Županiji. Konji vrijedni više od 50.000 eura i manje vrijedno oružje bilo je privatno vlasništvo 17-orice. Njihova su i vozila s prikolicama za konje. Sami plaćaju sve troškove za konje, a samo hrana za jednoga konja mjesečno stoji 700 kuna, a oni ih imaju 25. Malo više od toga stoje godišnji papiri potrebni za konja, a tomu valja pribrojiti troškove veterinara, trošak utovara konja… Iako nitko od njih ne želi na papir staviti konkretnu brojku jer bi, kaže Kemal Salihović, suočeni s cifrom vjerojatno „sve pustili k vragu“, trošak sigurno nije manji od nekoliko tisuća kuna mjesečno po osobi.
Međutim, župan je želio upravljati Pukovnijom?!

Vlast, vlast i vlast

– Nakon lanjskog Dana Županije, koji je bio odrađen najbolje dotad, počeli smo razgovore o preustroju. Prema županovoj smo želji promijenili Statut i prvi put u Izvršni odbor primili dva člana „izvana“, prema njegovu izboru, i dali im pravo veta. Međutim, to nije bilo dosta. Htjeli su stopostotnu vlast, a zbog čega, ne znam – govori Kemal Salihović, predsjednik Pukovnije. Istovremeno, Županija nije ponudila ništa zauzvrat.

A na koji je način župan naumio preuzeti vlast nad Pukovnijom? On je umjesto dotadašnjih pet članova, od kojih dva iz Županije, želio sedmeročlani Nadzorni odbor, u kojem bi pet članova bilo iz Županije.

Za husare takvo što nije dolazilo u obzir. Svoju udrugu, kojoj su posvetili vrijeme, život i novac, nisu namjeravali nakon 12 godina prepustiti Županiji. Uostalom, nisu u tome vidjeli drugi smisao osim županovog interesa.

Na inicijativu Radimira Čačića sazvan je sastanak, a na dnevnom su redu bila ulaganja u Pukovniju, a rasprava je krenula u smjeru koji Radimir Čačić očigledno nije imao na umu kad je sazivao sastanak.

– Želio je razgovarati o ulaganjima, spomenuo da je Varaždinska županija u 12 godina sufinancirala udrugu s 350.000 kuna, od čega smo 150.000 dobili u prve dvije godine postojanja, a preostali novac tijekom 10 godina. Jednostavnom matematikom, to ispada 80-90 kuna po članu mjesečno. Troškovi koje smo sami plaćali su više od nekoliko desetaka puta veći, pa sam mu predočio naša ulaganja. Odgovor je bio: „Je, ne budete se sa mnom tak razgovarali.“ Nakon toga su održana još dva sastanka, koja su bila, sad je očigledno, kupovanje vremena da Županija osnuje novu udrugu – govori predsjednik.

Prijava policiji

Da se župana Čačića ne odbija, husari su shvatili uskoro, kad su na adresu udruge počeli stizati dopisi sa zahtjevom za povrat uniformi. Točnije, šest uniformi koje im husari nisu poslali na dopis iz Županije da „pošalju uniforme na kemijsko čišćenje“. Osim udruzi, župan je „pisao“ i policiji, što je rezultiralo pozivanjem Kemala Salihovića na obavijesni razgovor. Točan datum ne zna, ali sjeća se da je to bilo u vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu.

– Kao odgovornu me osobu župan prijavio za otuđivanje uniformi. Razgovarao sam s inspektorom, koji mi je rekao da Županija nije predala nikakvu dokumentaciju o zaduženju uniformi jer je ni nema, što je žalosno. Priložili su tek mail prepiske sa mnom. Inspektor je doslovno rekao da „ne zna kako je uopće to došlo do njega“. Inače, Županija je, namjerno ili slučajno, krivo prikazala stanje uniformi. Svake godine je državna smotra i dio uniformi se otpisivao zbog starosti. Županija je dostavila popis iz 2015. godine, ali ne i godine kasnije. Zašto? To su uniforme stare 11 godina. Dio uniformi smo kupili sami, neke i obnovili, opet za naš novac. A 12 uniformi, sve preostale otprije 11 godina, smo im „poslali na kemijsko čišćenje“ – govori.

Istovremeno kad je predsjednika husara predao policiji, varaždinski je župan okupio novu „pukovniju“. Ima četiri husara, okupljena u Husarsku gardu Varaždinske županije.

– Tako smo se i mi zvali do prije tri godine, kad smo shvatili da nam se ljudi u inozemstvu smiju na spomen Husarske garde. Husari, naime, nikad nisu imali gardu. Sve piše na internetu, a zašto je župan imenovao po svome, ja ne znam. Službeni naziv Pukovnije je Varasdiner Grenz-Husaren-Regiment an. 41., Varaždinska pukovnija br. 41. Osnivač je 1746. bio princ Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen. Dakle, uz povijesni naziv, oni su izmislili svoj. I ponovno su napravili isto, opet su osnovali Husarsku gardu. Čovjek jedan put pogriješi, OK, ali kad drugi put svjesno ponavlja grešku, a zna se da je riječ o izmišljenom nazivu iako postoji povijesni… Ja taj mentalni sklop ne razumijem – kaže.

Među petoricom novih županovih husara dvojica su bivših članova originalne udruge, izbačeni iz nje prije dvije godine. Pukovnija je ispregovarala 100.000 kuna sponzorstva od Županije, koje nikad nije dobila, a taj je novac sad obećan njima. Budući da su u Izvršnom odboru nove udruge zaposlenici Županije (među kojima i dožupan Paljak), ispada da će Županija sama sebi uplatiti novac, što može nalikovati pranju novca.

Sunce pa šamar

Iako je nakon svega ostao gorak okus, dečki iz Varaždinske husarske granične pukovnije tek sad rade posao kako oni smatraju da su trebali i tijekom svih proteklih 12 godina.

– Ovakva nam situacija zapravo i odgovara. Nemamo obveza prema Županiji, zbog čega smo često izostajali s posla jer se svake godine potpisivao ugovor kojim smo se obvezali odraditi sve što Županija zatraži od nas. Sad idemo gdje želimo, a spremni smo to i sami platiti. Nakon raskida sa Županijom prvo smo otišli na Sinjsku alku, gdje smo sudjelovali u svečanoj povorci na otvorenju Bare. Početkom rujna smo bili sudionici uprizorenja bitke na obali Drave u Barcsu. Zanimljivo, Mađari obilježavaju prelazak vojske bana Jelačića preko Drave 1848. godine i gušenje mađarske revolucije. U listopadu smo bili pozvani u Hildburghausen, mjesto rođenja našeg osnivača, gdje smo posjetili Muzej i bili počasni gosti gradonačelnika na Theresienfestu.

Varaždinska husarska graničarska pukovnija članica je Saveza povijesnih postrojbi hrvatske vojske i Europskog saveza povijesnih postrojbi, čija je dopredsjednica članica varaždinske Pukovnije.

Kad je župan Čačić osnovao Husarsku gardu, bila je to korektna dvogodišnja suradnja, njegovim odlaskom Županija je počela škrtariti sa sponzorstvom, pa su, kaže Kemal Salihović, husari čekali Čačićev povratak kao ozebli sunce…
Dočekali su „otpust“ i prijavu policiji.

Nerealni zahtjevi

Župan Čačić u ožujku je išao u Zagreb na priredbu „Kajkavci u Lisinskom“ i od husara zatražio da pošalju dva člana, što su oni i odradili. Na dan događanja, u nedjelju u 14 sati, župan je nazvao i zahtijevao još četiri konja u roku od dva sata. To nikako nije bilo moguće, jer konji bez urednih papira za utovar ne mogu na put. Odbijanje tog zahtjeva bio je početak kraja dobrih odnosa husara i Županije.