Povežite se s nama

Život i društvo

Pričom “Dar” do vrijednih darova!

Objavljeno:

- dana

NAGRAĐENA OBITELJ SAMBOLEC IZ VARAŽDINA

– Pokloni su super, sretni smo zbog osvojenih nagrada! Trebali bi više takvih igra organizirati u kojima bi se trebale pisati priče – našalila se Ivana, supruga Alena Sambolca, autora priče “Dar”.

Alenova je priča jedna od četiri nagrađene u projektu Mjesec obitelji, koji su u studenom zajedno pokrenuli Shopping centar Lumini i 7Plus Regionalni tjednik.

Priča nastala u zadnji trenutak

Alen je priču napisao na nagovor svoje supruge i to, otkriva, u zadnji trenutak.
– Bio je utorak kad mi je Ivana rekla da napišem priču, a rok je bio u četvrtak. Kako zna da ja volim pisati, nije me ni trebala nagovarati. Sjeo sam i počeo pisati. Bila je gotova za jedno popodne – otkrio je Alen, koji radi kao vjeroučitelj u OŠ Podturen u Međimurskoj županiji.

Priča je bila gotova za jedno popodne, otkrio je autor

Alen i Ivana, koja radi u knjigovodstvenom servisu Lipić, zajedno s petogodišnjim Dominikom preuzeli su vrijedne nagrade u Luminiju: bon do 1.500 kuna u vodećem talijanskom brendu UPIM, paket hipermarketa Victus i ulaznice za CineStar gdje će ova mala varaždinska obitelj uživati u animiranom filmu “Pingvini s Madagaskara”.

Obitelj Sambolec iz Varaždina druga je nagrađena obitelj u projektu Mjesec obitelji. U prošlom broju nagrađena je obitelj Berislava Njegovca, a u naredna dva broja bit će nagrađene obitelji Cepanec i Korpar.

U sklopu ovog projekta pristiglo je preko 40 priča obitelji diljem Varaždinske županije, a četiri najbolje izabrao je književnik i naš kolumnist mr. sc. Denis Peričić.

– Priča Alena Sambolca je priča s istinskim književnim ambicijama i potencijalom. Bez obzira na to je li proistekla iz životnog iskustva ili je plod mašte, priča je moderna, posve ukorijenjena u suvremeni život, dobro napisana, s pravim, razmjerno složenim, ali dobro izloženim razvojem literarne radnje, uvjerljivim dijalozima i lijepom poantom. Autor ima spisateljski talent – obrazložio je svoju odluku mr. sc. Peričić.

Priču Alena Sambolca “Dar” možete u cijelosti pročitati u nastavku.

“DAR” 

Nekoliko dana prije Božića sa ženom i sinom obavljao sam blagdansku kupovinu. Žena je pregledavala pretovarena kolica za kupnju i uspoređivala njihov sadržaj sa popisom za kupnju. Bilo je evidentno da je količina robe u nesrazmjeru s popisom. Unatoč tome, zaključila je kako nam je baš sve u kolicima potrebno. Ponovno će nas jedan Božić preskupo stajati. Tako to obično i bude u blagdansko vrijeme. Krišom sam promatrao ženu dok se dvoumila trebali li reducirati sadržaj kolica ili potražiti mene i sina kako bismo se uputili prema blagajni. U tome sam trenutku izgubio nadzor nad sinom, iako mi je čuvanje djeteta uobičajeno zaduženje u dućanima. Nisam bio u panici, budući da sam bio siguran da je negdje u blizini. Žena me primijetila pa je uprla iz sve snage i pokrenula pretovarena kolica prema meni.

– Gdje mi je sin? – tiho sam se pitao i počeo ga tražiti u beznadnom pokušaju da ga nađem prije nego žena stigne do mene.

Tada je uslijedilo iznenađenje.

– Tata, tata! Gledaj što sam dobio! – vikao je uzbuđeno sin, tada već petogodišnjak, trčavši prema meni s ogromnim darom u rukama.

– Od kuda ti to? – više sam ga prekorio nego li pitao sa zanimanjem.

Tog je trenutka stigla i žena.

– Od koga je to dobio? – pitala je žena srditim glasom.

– Ne znam. – slegnuo sam ramenima.

– Cijelo si vrijeme s njim i jedini ti je zadatak da paziš dijete! Kako ne znaš? – otresla se na mene, ali me to nije previše pogađalo.

– Dala mi ga je jedna teta s bebom! – uključio se i sin u našu raspravu.

– Teta s bebom! – vrisnula je žena – Svake godine ista priča! Da ti nisi slučajno…

– Prekini! Dosta! – prekinuo sam je više u želji da sin ne čuje nešto što ne bi trebao čuti nego li iz straha da žena gaji nekakve sumnje. Poslušala me. Sva sreća. Okrenuo sam se sinu koji je u rukama držao veliki paket pažljivo zamotan u Spidermen omot sa vrpcom na vrhu. Za paket je bio priklaman račun sa potpisom voditelja dućana i uputom blagajnici da je račun autentičan i da nas treba propustiti. Na dnu računa pisalo je: HVALA!

Sin je u međuvremeno protresao kutiju i slavodobitno povikao – To su legači, legači!

– Svake godine ista priča. Koja je ta žena? – pitala me žena strijeljajući me pogledom.

Krasno! Samo mi je to trebalo: srdita žena za blagdane. Odlučio sam otkriti tko je tajanstvena žena.

– Imam ideju! Otkrit ću tko je ona. – rekao sam i prišao najbližoj radnici dućana – Molim Vas, odvedite me do voditelja.

Ljubazna radnica se osmjehnula i povela nas prema uredu.

– Ti samo zadrži ovakav pogled i ništa nemoj govoriti. – šapnuo sam ženi, što je urodilo punim pogotkom budući da se još više naljutila pa je izgledala prijeteće.

Ušli smo u ured voditelja. Ljubazan gospodin nas je lijepo primio, a ja sam odmah prešao na stvar.

– Gledajte, – rekao sam – ozbiljne stvari su ovdje u pitanju. Našem djetetu u Vašem dućanu bez našega prisustva pristupa neka tajanstvena žena, već drugi puta baš pred Božić, i daje mu skupocjeni dar od preko tisuću kuna.

Voditelj je na to samo potvrdno kimnuo glavom.

– Vi ste potpisani na računu. Moja je žena odvjetnica. – zapiljio sam se u njega dok je odmjeravao ženu ne sluteći da lažem, pa sam pažljivo i prijeteći izgovorio sljedeće riječi

– Reći ćete mi tko je ona ili ćete pred sucem objašnjavati darove djetetu bez prisustva roditelja. Znate što Vas čeka. – zapiljio sam se u njega kao da su mu odbrojani dani.

– Zar Vi doista ne znate tko je ona? – pitao me – Pa nisam je, valjda, izmislio.

– Imate li kamere u dućanu? – upitao sam, na što je on potvrdno kimnuo glavom – Predala je dar mom sinu prije kakvih desetak minuta. Pronađite je!

Čovjeku je prijetnja djelovala ozbiljno. Gunđao je pregledavajući snimke iz dućana.

– Dobili ste dar i prošle godine? – upitao je razbijajući dosadu u vrijeme pretrage, dok je moj sin nestrpljivo zveckao paketom jedva se suzdržavajući da ga odmah ne otvori.

– Mislili smo da je neka zezancija, nagradna igra, skrivena kamera ili slično. – odgovorila je žena – Sada znamo da nije tako.

Voditelj je odmahnuo glavom – Nije ništa od toga. Žena je stvarna, ali želi ostati anonimna.

– Sigurno si za to pokupio i kakvu pinku. – optužio sam ga, shvaćajući zašto surađuje s nama umjesto da nas je potjerao ne samo iz ureda, već i iz dućana. Želio je sakriti to od šefova i policije. Po njegovom pogledu mogao sam pretpostaviti da će se rasplamsati sukob između nas, međutim njegovo nas je otkriće u tome spriječilo.

– Evo je! – slavodobitno je uzviknuo pokazujući nam na monitoru scenu u kojoj žena, sa otprilike trogodišnjim djetetom u kolicima, predaje mome sinu paket. Izmijenili su nekoliko riječi, pomazila ga je po glavi na što se on široko osmjehnuo. Okrenuo se i povikao prema meni, a ona se okrenula u suprotnome smjeru i udaljila se od nas. U tome smo joj trenutku mogli vidjeti lice.

– To je ona. – šapnuo sam iznenađeno.

– Dakle, znaš je. Priznaješ to? – žena je bila toliko šokirana da se nije uspjela ni naljutiti na mene.

– To je teta koja mi je dala dar! – oduševljeno je uskliknuo sin.

– Da, znam je. – šapnuo sam.

– Kako se zove? – žena je polako dolazila k sebi.

– Ne znam. – odmahnuo sam glavom.

Otišli smo kući. Zatim sam odlučio ispričati ženi što se dogodilo prije dvije godine:

Već je odavno otkucalo dva sata u jutro. S bratom sam izlazio iz shoping centra, na izlaznim vratima pozdravio nas je zaštitar. Zijevnuo je i za nama zaključao vrata.

– Ove ponoćne premijere u Cinestaru pun su pogodak! – uzdahnuo je brat, pa brže-bolje povukao zatvarač na zimskoj jakni do kraja, a nos zabio ispod gornjeg ruba jakne. Između kape i jakne nazirale su mu se samo oči koje nije mogao zaštiti od hladnoga zimskoga zraka.

– Slažem se! – odvratio sam pokušavajući napraviti otprilike isto. Dodao sam – Kako je hladno! Još nam je i auto tako daleko.

Brata moje gunđanje nije ni malo omelo – Schwarzenegger je sve bolji i bolji, a tek Stallone!

– Kad smo stigli, sva parkirna mjesta do osamdeset i devetog reda bila su popunjena. – ni malo nisam mario za bratovo analiziranje kvalitete netom odgledanog filma. – Sada je moj auto jedini na parkingu, a tako je daleko!

– Zamisli samo da su njih dvojica zajedno snimali od početka devedesetih do danas. Kakve smo sve filmove mogli gledati! – Brat je bio u zanosu – Mogli su snimiti više zajedničkih filmova nego Bud Spencer i Terence Hill!

Previše hodanja po hladnome prosinačkome zraku učinilo je svoje – E, moj brate! Da nisi još obilazio sanitarne prostorije Luminija, ne bismo sami tumarali parkingom.

Čini se da sam ovom primjedbom uspio dobiti bratovu pozornost – Zar se još, nakon svega što smo prošli, bojiš mraka?

Taman sam brata prostrijelio pogledom, kad su na parkingu svjetla na jednom počela treperiti, kao da se dogodio pad strujnog napona. Ni jedan od nas dvojice nije ni pokušao sakriti sumnje koje su nam prolazile glavom.

– Brzo do auta! – Rekao sam gotovo panično i potrčao prema petnaestak metara udaljenom autu.

Zatim su se svjetla ugasila. Zaustavio sam se u želji da se što prije orijentiram u mraku. Snašao sam se i posegnuo za auto ključem u džepu. Pritisnuo sam gumb za otključavanje. Svjetla auta su zatreperila i dobro sam vidio siluete nekoliko ljudi koji su se nalazili između mene i auta. Upravo sam primijetio da je brat protrčao prema autu i želio sam mu viknuti da stane, ali me preduhitrio nepoznati muški glas s istom zapovijedi. Muškarci koji su nas već okružili upalili su svjetiljke i uperili su ih u nas. Po prilici bih rekao da ih je bilo desetak.

– Sami lutate mrakom? – obratio nam se prvi glas.

– Mame vas nisu naučile da je to opasno? – izrugivao nam se drugi.

Brat se povukao do mene te smo stali jedan drugome uz ramena. Podigli smo ruke ispred očiju kako bi smo se zaštitili od intenzivne svjetlosti iz svjetiljki uperenih u nas.

– Preživjeli smo svašta, pa ćemo i ovo. – šapnuo sam mu ohrabrujući ga dok smo obojica stiskali šake i bezuspješno pokušavali identificirati napadače.

– Uvijek smo se izvukli, što ne znači da ćemo se i sad. – potpuno defetistički odgovorio je brat.

Ponovno smo čuli prvi glas – Dečki, ovako stvari stoje: auto, novci i kartice idu k nama, a vi možete pješice kući!

Drugi glas je dodao – Ti niži ideš doma i bez jakne!

Treći glas je prekorio drugoga – Ne želimo da se smrzne!

– Želim tu jaknu! – odbrusio mu je drugi glas, pa se još jednom zapovjednički izderao na brata – Skidaj jaknu!

– Dođi je skinuti s mene! – odbrusio mu je brat, na što sam ga udario pod rebra dajući mu signal da situacija nije za šalu.

– Pele!? – čudeći se, ubacio se u razgovor i četvrti nepoznati glas – Pele, jesi li to ti?

Brat je zurio prema napadačima, koji su se nalazili na tri do četiri metra okružujući nas. – Ja sam, Pele. Tko me zove?

– Damir! – odgovorio mu je četvrti glas ne stigavši reći dalje ništa budući da su ga svi ostali stali prekoravati jer se odao.

– Damir? – začudio se brat – Iz Hrašćice?

– Nisam iz Hrašćice, ali smo tamo igrali zajedno. – Damir je odgovorio iskreno, pa se obratio ostalim napadačima – Dečki, ne možemo opljačkati Pelea.

Nekoliko sekundi je vladao muk, zatim nam je netko dobacio da ni sami ne znamo koliko imamo sreće. Svjetla svjetiljki utrnula su jedna za drugom, dok smo mi nepomično stajali i gledali odlazak naših napadača. Na kraju je ostala samo jedna svjetiljka koja je bila upaljena sve dok se nije ponovno upalila rasvjeta na parkingu. Damir je stajao između nas i auta.

– Ljutiš li se na mene? – obratio se Damir bratu.

Brat je bio namrgođen – Naravno da se ljutim! Kako možeš pljačkati ljude?

– Ne ljuti se on na tebe! – ubacio sam se u razgovor bojeći se da se situacija ne otme kontroli te se ne vrati na onu od prije nekoliko minuta.

Damir mi je na to odgovorio – Ne bismo ti ukrali puno. Više smo vas zastrašili, da budete sretni što bismo vam uzeli samo gotovinu i mobitele bez sim kartice. Sve ostalo bismo vam ostavili.

– A jakna? – odbrusio mu je brat.

Damir je zvučao krajnje iskreno – Marko se polakomio. Vjerojatno bi ti uzeo i jaknu. Pele, shvati me. Firma mi je propala, ne radi ni žena, propao nam je i nogometni klub, a djeci moram nešto staviti pod bor. Kako djetetu objasniti da dar za njega nemam?

Promatrali smo pljačkaša koji se slomio pred nama i počeo plakati.

– Nemaš baš ni pameti. Uz to što si otkrio sebe, otkrio si nam ime još jednog bandita. – brat je bio nemilosrdan.

– Ti mene ne shvaćaš. – Damir je jecao i srušio se na koljena – Upravo je počeo Badnjak, a djetetu ne mogu poslužiti ni doručak, kamo li staviti mu nešto pod bor.

Šutke sam izvadio pedesetku i pružio je Damiru. Isto je učinio i brat. Damir je zahvalio, uzeo novčanice i ostao klečati na tlu.

– Nemoj pljačkati! Čime ćeš hraniti dijete ako završiš u zatvoru? – ovoga sam ga puta i ja prekorio.

– Svi tvoji kompanjoni su bili iz Hrašćice? – pronicljivo ga je upitao brat.

Tišina je sugerirala potvrdan odgovor.

– Moji suigrači su me umalo opljačkali! – vrisnuo je brat, pa prijateljski dva puta ošamario Damira. Pružio mu je ruku, koju je ovaj prihvatio te mu je pomogao da ustane. Zagrlili su se, a potom i razišli. Nas dvojica ušli smo u auto i odvezli se.

– I ovog smo se puta izvukli. – prokomentirao sam netom proživljenu situaciju.

– Bilo je gadno. – uzdahnuo je brat – Srećom pa si bio s Peleom.

Na ovu smo se primjedbu obojica nasmijali.

Vozeći se kući prošli smo preko nadvožnjaka. U ranojutarnjim satima semafor je bio isključen, spustio sam auto ponešto brže niz njega, pa gotovo bez kočenja promijenio u nižu brzinu, skrenuo u desno i na izlazu iz raskršća dodao gas. Rezultat je bio „hollywoodsko“ proklizavanje kroz raskršće, pa sam izravnao auto kako bih prošao pored odavno napuštenoga objekta pored stadiona, koji je nekada bio dućan, a već je u to vrijeme bio napuštena straćara kakva je i sada.

Moj samodopadni smješak uslijed ponosa na takvu vožnju prekinuo je bratov vrisak – Pazi!

U trenutku sam se pribrao i više osjetio nego li vidio siluetu pred autom. Nagazio sam na kočnicu i auto zanio u lijevo. Nisam nikoga udario, ali mi je auto završio na lijevoj strani ceste. Nisam stisnuo kuplung, pa mi se auto ugasio.

– Nisam nikoga pogodio! – vikao sam smirujući više sam sebe nego li uvjeravajući brata u činjenično stanje.

– Sjajno! Još jedan sablasni prizor. – gunđao je brat prizivajući u svijest nedavno loše iskustvo.

Upalio sam auto, što je rezultiralo bratovim protestom – Što radiš? Zar ćeš napustiti mjesto zločina?

– Smiri se! Pa nismo mi u CSI-u. Uostalom, nema zločina! Bolje da imamo upaljeni auto nego ugašen. – odgovorio sam mu.

Parkirao sam auto sa strane i izašao van. Brat je učinio isto.

– Nema nikoga. – brat se čudio činjenici da je nestala spodoba koja je malo prije bila ispred auta.

– Nije mogao nestati. Mora biti ovdje negdje. – Rekao sam tiho bratu, pa sam stao dozivati nepoznatog čovjeka – Jesi li dobro? Gdje si?

– Nećemo ti ništa! Samo želimo vidjeti jesi li dobro! – Brat je osujetio strah neznaca da bismo mu mi mogli napraviti neko zlo.

Pažljivo sam promotrio ulicu. Nigdje nije bilo nikoga. Proučavao sam ograde okolnih kuća i ogradu stadiona. Ništa. Zatim mi je pogled zalutao na napušteni dućan. Udario sam šakom brata u rame i pokazao mu u smjeru dućana. Stavio sam kažiprst na usnice, a drugom sam rukom pokazao da trebamo krenuti prema dućanu. Iz dućana je dolazila prigušena svjetlost. U potpunoj tišini prišli smo dućanu. Priljubili smo se uz zid i provirili kroz rupe u zidu koje su nekada bili prozori. Dućan je bio u užasnome neredu, a izvor svjetlosti nalazio se u dubini građevine gdje su se nalazila polomljena i ne do kraja zatvorena vrata. Svjetlost se ugasila.

– Vratimo se u auto, ostavio si ga upaljenog. – šapnuo je brat.

– Ako te smeta, idi ga ugasi. – odvratio sam i krenuo prema ulazu u dućan.

– Brate, slušaj me. – šaptao je brat – Siguran sam da nismo nikoga udarili. Tko god da je unutra nema veze sa spodobom pred autom.

Argument je bio na mjestu. Što se, zapravo, nas tiče tko zalazi u napušteni dućan? Potvrdno sam kimnuo glavom i krenuo prema autu kad sam začuo dječji plač. Skamenio sam se. Vjerujem da nikakav drugi zvuk ne bi toliko pogubno djelovao na mene kao dječji vrisak u gluho doba noći u napuštenom i hladnom objektu.

– Možda je dijete samo. – šapnuo sam bratu najcrnju slutnju, pa smo obojica brže-bolje ušli u objekt i prošli do vratiju.

Pokušao sam otvoriti vrata, no ona su bila toliko loše uglavljena da su mi ostala u rukama. U unutarnjoj prostoriji, koja je nekoć vjerojatno bila skladište, vrisnula je djevojka kojoj je u naručju bilo jednogodišnje dijete. Prestravljeni neočekivanim prizorom, odskočili smo od vratiju. Djevojka je još jednom vrisnula.

– Ne želimo ti ništa! Mislili smo da smo te udarili! – snašao sam se prvi. Očito je ova žena bila silueta ispred auta, budući da je na ovaj argument utihnula. Oglasilo se dijete, no ona ga je brzo ušuškala i utišala.

– Niste me udarili. – odgovorila je djevojka promatrajući nas ukipljene. – Možete ići.

– Što radiš ovdje? – upitao je brat.

– Rekla sam da sam dobro i da možete ići. – odbrusila mu je djevojka sada već poprilično prgavim tonom.

Istim tonom on joj je i odgovorio – Istina je, možemo otići, a možemo i pozvati policiju.

Na te se riječi djevojka uznemirila, pa sam pokušao smiriti situaciju – Pretjeruješ, ne treba nam policija.

Brat se zapilji u mene kao u sudionika u kriminalu – Ti si siguran da je ovo dijete njeno?

Prije nego sam se uspio snaći i odgovoriti mu čije bi dijete uopće moglo biti, djevojka je vrisnula – Dijete je moje! Ne dam ga nikome!

Kome ovaj prizor ne bi bio sumnjiv? Stoga sam smireno rekao – Biraj: ili ćeš objasniti nama ili policiji.

Djevojka nije vidjela izlaz iz ove situacije – Zatvorite vrata, puštate hladnoću. Bez policije.

Riječ policija me podsjetila na upaljeni auto koji sam ostavio na cesti, pa sam udario brata šakom u rame – Auto. Idi ga ugasi prije nego ga netko uzme ili policiju privuče prazan upaljen auto.

Brat je bespogovorno otišao ugasiti auto. U tišini smo dočekali njegov povratak.

Napravio sam uvod da djevojka može ispričati priču – Skoro je pola četiri, a ti po ovoj hladnoći pretrčavaš s djetetom ispred nas i sakrivaš se u ovoj šupi.

– I ne želiš policiju. – uključio se brat.

– Ne želim ni vas. – odbrusila nam je djevojka. Promotrila nas je, pa kada je vidjela da nas nimalo ne pogađa što smo neželjeni gosti, odlučila nam reći istinu – Otela sam dijete.

– Znao sam! – povikao sam gotovo slavodobitnički.

Brat je skočio na noge kao gromom ošinut – Upravo smo postali suučesnici otmice!

– Daj se smiri, pa nismo na filmu! – smirivao sam ga.

Brat je izvadio mobitel – Odmah zovem policiju!

– Dijete je moje! – nadovezala se djevojka i svratila pozornost ponovno na sebe. – Otela sam svoje dijete.

Brat je odustao od zvanja policije, a djevojka je shvatila da joj je najbolje da nam sve ispriča.

– Nemam baš mnogo toga reći. – počela je ne znajući kojim riječima nam objasniti što se dogodilo. Navrle su joj suze, a mi nismo imali snage niti tješiti je, a niti otići i napustiti je.

– Muž me ostavio. Napravio je to tako da me najprije optužio da sam narkomanka, podmetnuo mi nekakvu drogu i prijavio policiji. Ispalo je da me ostavlja zbog droge, a zapravo me ostavio zbog druge. – djevojka je ušutjela i promatrala nas. – To je učinio kako bi dobio Brigitu, moju prekrasnu kćer.

– Kako si je uspjela oteti? – čudio sam se.

Djevojka je odgovorila protupitanjem – Ne čudiš se zašto sam je otela ako je on tako krasan otac koji je zbog kćeri spreman strpati me u zatvor?

Šutio sam, a djevojka je nastavila – Učinio je to samo da šarmira drugu. Kada je u tome uspio, za Brigitu više nije mario. Malenu je ostavio kod svojih roditelja, koji žive par ulica dalje.

– Oni su te lovili? – upitao je brat.

– Nisu ni primijetili da sam je uzela. To su stari ljudi koji ni ne znaju ni ne mogu brinuti o djetetu. – objasnila nam je u jednom dahu.

– Pa što si onda trčala? Mogli smo vas obje ubiti! – prekorio sam je.

Ona je neko vrijeme šutjela. Zatim je snuždeno, na rubu suza progovorila – Osjećala sam se krivom, pa sam bježala!

– Kamo ćeš s djetetom? – upitao sam je.

Na ovo pitanje djevojka se rasplakala – Nemam kamo!

U tišini smo svjedočili djevojčinim suzama.

Djevojka se malo pribrala – Pustili su me iz zatvora, nemam više ni dom, ni obitelj ni prijatelja. Kamo da idem?

– Nisi valjda ovdje mislila živjeti? – upitao je brat, na što ga je djevojka prostrijelila pogledom. – U redu, nisi.

Trenutak kasnije izrekao sam ono što je djevojka spoznala već prije, najvjerojatnije još u trenutku kada je otela dijete – Znaš što ti je činiti. Vrati je prije nego se starci probude.

Djevojka je u suzama kimnula glavom i milovala dijete. Brat je zbunjeno zurio u nju kao da mu to nije palo ni na kraj pameti.

Djevojka je vratila dijete, a mi smo je pričekali uz auto. Vratila se uplakana.

– Uzmi dobrog odvjetnika i sigurno ćeš vratiti dijete. – savjetovao sam joj.

Učinilo mi se da se htjela izderati na mene, ali u tome trenutku jednostavno nije imala snage. – Odvjetnika, kažeš? Nemam ni dom, nemam ni za kruh, a ti bi da plaćam odvjetnika?

– Oprosti, nisam… – nisam ni sam znao što reći.

– Znaš li, brate, kako je jučer odigrao Juventus? – upitao me brat.

Otresao sam se na njega – U ovakvim trenutcima tebe muči kladionica? Zbilja nemaš srca!

– Vidio sam da je vodio, a vodila je i Barcelona, dok su na Santiago Bernabeu vodili gosti. – brat je zvučao poprilično samouvjereno.

U glavi mi se upalio alarm – Trenutak! Jesu li to bili rezultati za vrijeme utakmica ili su tako završile?

Brat je namignuo – Tako su i završile.

Sijevnulo mi je – Zato si tako dugo bio na WC-u poslije filma. Mogao si mi reći!

– Nisam ti želio reći jer su ona tri para iz NBA-a bila u tijeku, ali sad su već sigurno završili. – opravdavao se brat.

– Poslijepodnevni parovi su nam prošli, sad mi kažeš da su prošli i ovi večernji, ostali su nam samo noćni. – slutio sam na će se kraj noći rasplesti u nešto velebno.

– Dečki, – uzdahnula je djevojka – mene doista ne zanima vaša kladionica.

Nismo obraćali pažnju na nju. Izvadio sam svoj mobitel i provjeravao – Miami 102:98, Dallas 98:79 i Chicago. Hm.,… – u grlu sam osjećao knedlu, a tijelom mi je prolazio nalet vrućine dok sam čekao da mobitel napokon pokaže i taj posljednji rezultat – Još samo Chicago… 88:87. Pobjeda!

Brat i ja skakali smo od sreće.

– 25 somova! Dobili smo 25 somova! – vikao je brat izvan sebe.

– Nikad nismo zajedno dobili ni stotku, a sad 25 somova. – potvrdio sam njegove riječi.

Izmijenili smo poglede.

– Stvarno mi je drago zbog vas. – prekinula nas je djevojka.

– Šteta što nikome nećemo moći reći za ovo. – rekao sam bratu.

– Šteta. – složio se brat.

– Ipak je Badnjak. Vrijeme je za dobra djela. – kimnuo sam i djevojci pružio dobitni listić.

Djevojka je ostala zbunjeno gledati u nas – To je vaš novac.

– Samo tako ćeš uspjeti vratiti dijete. Kako ćeš platiti odvjetnika? Gdje ćeš živjeti? – upitao sam je. – Što ćeš danas jesti?

– Nikada nismo dobili ništa, a uz tebe smo dobili lovu. Mislim da to nije slučajno. – brat joj je potvrdio našu odluku.

– Sretan ti Božić! – zaželio sam joj – Ovaj Božić preživi s mislima da ćeš idući slaviti sa kćeri.

– Nisi mogao bolje sročiti. – pohvalio me brat – Želim ti isto.

Djevojka nas je sva u suzama zagrlila i pospremila dobitni listić. Otišli smo.

– Napravili smo dobru stvar. – komentirao sam u autu.

– Pomogli smo… – rekao je brat i zastao – Kome smo pomogli? Je li uopće rekla kako se zove?

– Nije. – prokomentirao sam – Ne mogu se ni sjetiti kako joj se zove kćer.

– Niti ja. – rezignirano je odgovorio brat – Kakva noć! Najprije smo skoro ostali bez ičega i k tome dobili batine, pa smo umalo podijelili 25 somova, na kraju smo ostali i bez njih.

– Gledali smo dobar film! – pronašao sam svijetlu točku u svemu tome.

– Schwarzenegger i Stallone su zbilja face! – uskliknuo je brat.

 

Tako sam završio pripovijest ženi. Sjedili smo zagrljeni na kutnoj garnituri u dnevnom boravku u toplome, ali premalome našem stanu. Naš sin je zaspao na drugom kraju garniture ne mogavši dočekati trenutak kad će se pod borom pojaviti darovi.

– Učinio si pravu stvar, ponosna sam na tebe. – rekla mi je žena dok su joj oči bile zamućene suzama ponosnicama.

Šutke sam promatrao svoju obitelj.

Žena je nastavila – Pomogao si nepoznatoj ženi da doživi ono u čemu mi uživamo svakoga dana, da ima vlastitu obitelj.

Poljubio sam je i tako ušutkao. Dobro, barem za trenutak.

– Istina je da smo si svašta mogli priuštiti za onih 25 somova. – nastavila je maštati.

– Pola od 25 somova. – naglo sam prepolovio njeno maštanje.

– Svejedno si napravio dobro. Ponosna sam na tebe. Na Božić bi svatko trebao biti s obitelji. – zaključila je ušuškavajući svoju lijepu glavu na mojim prsima.

Zaključio sam naš razgovor poljupcem.

Sretan Božić svima!

Izvor:
Foto: Siniša Sović

Život i društvo

Varaždinske mažoretkinje osvojile čak 29 zlatnih medalja u Karlovcu

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Varaždinske su mažoretkinje godinu obilježavanja svoga velikog jubileja – 30. obljetnicu osnutka i postojanja započele na najbolji mogući način. Proteklog su vikenda na motivacijskom natjecanju Prvi i viši korak u Karlovcu osvojile čak 29 zlatnih medalja.

Riječ je o natjecanju koje se provodi po regijama kako bi se djevojčice mlađeg uzrasta u kategoriji Prvi korak, i one starije u kategoriji Viši korak motivirale za daljnje aktivnosti na način da se kratko predstave rezimirajući savladane mažoret elemente i vještine.

– Ovo je ujedno rezultat uspješnih i sveobuhvatnih priprema za svibanjsko državno Prvenstvo u mažoret plesu, kojemu će Varaždinske mažoretkinje prvi puta biti domaćini – ističe voditeljica Varaždinskih mažoretkinja Anita Mikac Grabarić.

Ovo je natjecanje tim vrednije jer se događa u godini kad Varaždinske mažoretkinje obilježavaju svoju 30. obljetnicu. Udruga je osnovana u travnju 1994. uz još dvije hrvatske prvoosnovane mažoret udruge u Cavtatu i Vrbovcu, tako da Varaždinske mažoretkinje spadaju među pionire hrvatskog mažoret pokreta – napominje voditeljica, prisjećajući se osnivača i dugogodišnjeg predsjednika Anđelka Zorkovića po kojem se danas zove visoka nagrada Hrvatskog Mažoret Saveza koja se dodjeljuje za vrhunska postignuća u mažoret plesu.

– Obzirom da smo u jeku priprema za nastup na državnom prvenstvu, i to s duetima, solo i ekipnim nastupima, pojačano treniramo kako bi sve na vrijeme dovršile te naš Varaždin predstavile u najboljem mogućem mažoret svjetlu – zaključuje voditeljica.

Varaždinske mažoretkinje kao članice Hrvatskog Mažoret Saveza u godini obilježavanja 30. obljetnice svoga postojanja će u dane vikenda 11. i 12. svibnja biti domaćini Prvenstva Hrvatske u mažoret plesu, koje će okupiti 1500 natjecateljica iz cijele zemlje. Središnji će program obilježavanja svoga velikog jubileja upriličiti uz Reviju mažoret timova, koja će ove godine biti održana u subotu 31. kolovoza.

Nastavite čitati

Život i društvo

FOTO Već tradicionalno na Veliki petak podijeljeni obroci u Pučkoj kuhinji biskupijskog Caritasa

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Varaždinski biskup Bože Radoš tradicionalno je na Veliki petak, 29. ožujka, u društvu ravnatelja Biskupijskog Caritasa Ante Šole posjetio Pučku kuhinju Caritasa Varaždinske biskupije na Banfici. Biskupu su se uime Varaždinske županije pridružile predsjednica Županijskog Savjeta za zdravlje doc. prim. dr. sc. Spomenka Kiđemet-Piskač i pročelnica Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb, civilno društvo i hrvatske branitelje Ljubica Božić.

Ispred Grada volontere i korisnike Caritasove pučke kuhinje posjetio je gradonačelnik Neven Bosilj i predsjednik Gradskog vijeća Grada Varaždina Lovro Lukavečki.

Prije podjele toplih obroka i prigodnih uskršnjih paketa biskup Radoš je predvodio molitvu i blagoslovio jelo. Podsjetio je biskup kako je Veliki Petak, dan Isusovoga križnoga puta, dan Njegove muke i smrti.

– Kao Crkva to činimo kroz djelovanje našega Caritasa, po vrijednim rukama  naših volontera, vodstva Caritasa i u suradnji sa Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Ne samo da njima činimo dobro, nego s njima idemo prema najvećoj radost koju čovjek može doživjeti, osjetiti – a onda i posvjedočiti: ‘Sretni smo jer je Isus uskrsnuo’ a i drugima čestitati, poželjeti: I vama želimo da budete sretni jer je Isus živ, uskrsnuo – rekao je biskup Bože Radoš.

– U ovim blagdanskim danima već tradicionalno zajedno s varaždinskim biskupom mons. Božom Radošem te predstavnicima Grada Varaždina, sudjelujemo u podjeli blagdanskog objeda. Naravno uz nas su tu i volonteri bez čijeg angažmana ne bi bilo ovog zajedništva, empatije i solidarnosti. Varaždinska županija kontinuirano sufinancira Caritasovu pučku kuhinju u Varaždinu, a ove godine smo za njen rad izdvojili više od 13 tisuća eura. I kroz samu godinu pomažemo još na nekoliko načina jer je važno pomagati, pokazati  dobru volju i humanost. Svim potrebitima, ali i svim ljudima dobre volje želim mirne i radošću ispunjene Uskrsne blagdane – poručila je predsjednica Županijskog Savjeta za zdravlje Kiđemet-Piskač.

U preduskrsno vrijeme tradicionalno se ovom simboličkom gestom pridružujemo našem Biskupu i njegovim suradnicima u podjeli blagdanskih obroka. Grad Varaždin podupire rad Caritasa Varaždinske biskupije sa preko 60 tisuća eura godišnje.

– Zahvalni smo Caritasu na svemu što radi i što omogućuje našim sugrađanima slabijeg imovinskog stanja da ipak dostojno žive – rekao je gradonačelnik Bosilj nakon podjele toplih obroka i uskršnjih paketa.

Spomenimo kako Caritasova pučka kuhinja svakodnevno priprema oko 300 obroka koje dio korisnika blaguje u za to opremljenoj blagovaoni, dok dio korisnika obroke nosi kućama. U Pučkoj kuhinji pripremaju se obroci koje pojedinim korisnicima dostavlja Crveni križ, te obroci za Sigurnu kuću.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje