Razdoblje od kraja studenoga, a potom i cijelog prosinca 1991. godine, sve do potpisanog primirja 3. siječnja 1992. godine, bilo je posebno teško i surovo doba rata u zapadnoj Slavoniji. Naime, rat je bio u punom zamahu, mobilizirani su ljudi iz varaždinskoga kraja i sjeverozapadnog dijela Hrvatske te ih s postrojbama upućuju na bojište.

Boravak postrojbe na bojištu obično je trajao petnaestak dana i potom je slijedio povratak s kratkim oporavkom do sljedećega mobilizacijskog poziva.
– Vremenski uvjeti postajali su sve gori. Nakon jesenskih kiša došlo je hladnije vrijeme, a noću su se temperature spuštale i više od 10 stupnjeva ispod nule. Zimske noći nakon 17 sati postaju tamnije i mračnije, te smo tek nakon 20 sati, kada je pojavom prvih zvijezda nebo postajalo svjetlije, dalekozorima ili uređajima za noćno motrenje mogli bolje nadgledati bojište ispred sebe. Nije bilo dopušteno paljenje vatre, pušenje cigareta, kao ni korištenje svjetiljki na otvorenom, kako se neprijatelju ne bi otkrivali naši položaji – prisjeća se mr. sc. Marijan Kostanjevac, umirovljeni pukovnik HV-a.

Pogibije postale svakodnevica

Dolazak hrvatskih snaga u sve većem broju primijetio je i neprijatelj. Stoga danju i noću odjekuju detonacije granata, čuje se rafalna i pojedinačna pucnjava.

– I naši uzvraćaju, pucaju minobacačima po četničkim položajima, topništvo im također ne ostaje dužno, ali dok mi ispalimo 10 mina, oni ih ispucaju 100. Takav je bio omjer u paljbi. Neprijateljsko djelovanje nanijelo nam je žrtve. U prvoj satniji, dolaskom nove smjene, četnička minobacačka mina ranjava trojicu vojnika. Posebno nas pogađa smrt zapovjednika 1. satnije Damira Hrašćanca, oca dviju kćeri. On je teško ranjen 29. studenoga 1991. godine u kasnim večernjim satima u selu Omanovcu. Nažalost, preminuo je u bolnici u Zagrebu već 1. prosinca. Pokušavajući shvatiti okolnosti ove tragedije, i sâm odlazim na mjesto događaja. Nisam mogao razumjeti kako se dogodio taj nesretan slučaj. Osobno smo se poznavali i surađivali tijekom oslobađanja varaždinskih vojarni u rujnu 1991. godine. Ovi tragični događaji utječu na moral i koheziju postrojbe. Ljudi u satniji bili su u pravom šoku. No uskoro pogibije i ranjavanja naših bojovnika postaju svakodnevica – govori Kostanjevac.

Već u ponedjeljak, 2. prosinca, u četničkoj zasjedi pogibaju Josip Crnčec i Ivan Kurtek, a još šestorica pripadnika 1. satnije su ranjena! Na mjesto događaja upućena je skupina dobrovoljaca predvođena bojnikom Sokačem i satnikom Leskovarom radi utvrđivanja okolnosti zasjede. U povratku je na skupinu pucano i prilikom hvatanja napadača gardist Ivan Ožinger nailazi na protupješačku minu. Pritom je teško ranjen, a Vladimir Leskovar lakše.

– Unatoč ozljedi ruke, Leskovar na leđima iznosi ranjenog Ivana Ožingera u sigurno područje. Krajem studenoga 1991. i moja satnija započinje smjenu. Na zbornom mjestu okupljanja u bivšoj vojarni JNA “15. maj” (pored željezničkoga kolodvora) dan uoči polaska zapovjednik i personalni časnik prvo bi proveli prozivku mobiliziranih, a zatim bi se zadužila odora i oprema. Još pamtim kako kao zapovjednik stojim ispred njih i govorim im kamo i zašto idemo te što nas ondje čeka. Sljedećeg jutra, odjeveni u odore Hrvatske vojske, zadužili bismo oružje te se ukrcali u autobuse. Nisu tu bili svi koji su nazočili postrojavanju prethodnog jutra. Primjećivao sam to s pomiješanim osjećajima. Mnogima je to bio i prvi odlazak na bojište. Nikada nisu osjetili miris baruta i doživjeli potpunu surovost rata. A upravo to ih je čekalo u zapadnoj Slavoniji. Ostavljali su svoj dom, zavičaj i razmjernu sigurnost odlazeći na bojišta ne znajući hoće li preživjeti i vratiti se svojim zabrinutim obiteljima – ističe Kostanjevac.

Odlazak u selo Klisu

U monografiji “104. brigada Hrvatske vojske”, nastaloj 1994. godine, samo je kratko navedeno da je 5. prosinca 1991. godine “dio 2. satnije krenuo prema selu Klisi, koju zauzimaju nakon tri sata probijanja kroz minobacačku vatru”.

– Mnogo toga u knjizi nije napisano ili je samo površno navedeno. Smatram da bi detaljnije i preciznije trebalo prikazati što se sve događalo tijekom tog razdoblja. Jer nužno je adekvatno dokumentirati događanja za potrebe ove generacije i svih budućih koje će se referirati na njih. Naime, svakomu od nas neki su događaji u životu ostavili dubok trag, ne mogu se zaboraviti, i kao da nešto poručuju. Opisat ću jedan takav događaj s početka Domovinskog rata, koji se odigrao u prosincu 1991. godine. Po dolasku u područje Lipika naša se satnija razmjestila u selu Batinjanima. Nalazio sam se u kući koja je već bila urušena od prethodnih granatiranja, ali bila je još čvrsta, a podrum kuće pružao je siguran zaklon. U srijedu, 4. prosinca, poslije podne došao je u ime zapovjedništva 104. brigade ZNG-a HV-a Varaždin bojnik Sokač. Predočio mi je zapovijed o početku pokretanja velike operacije oslobađanja Lipika i Pakraca. Moja zadaća (odnosno ona 2. satnije) u toj operaciji bila je zaštita izdvojenog zapovjednog mjesta Operativnog sektora Pakrac. Ono se idućeg dana nalazilo upravo u podrumu spomenute kuće. Također, iz sela Batinjana moramo otići u selo Klisu nadomak Lipika, u kojem se već vode borbe. Premda ga većim dijelom nadziru četnici, moramo zauzeti obrambene položaje te biti potpora našim snagama koje izravno napadaju Lipik. Zadaća je i zaštita desnog boka našim snagama, odnosno cilj je spriječiti četnički protunapad ako do njega dođe iz sela Dobrovca i Kukunjevca – govori Kostanjevac, koji u predvečerje 4. prosinca prvo poziva na sastanak zapovjednike vodova i desetina.

Prenio im je i objasnio dobivenu zapovijed, ali ubrzo od podređenih doznaje da ima komešanja među bojovnicima, od kojih neki ne žele krenuti prema Klisi.

– Kao razlog navode da je njihova smjena završila i da žele kući. Rekli smo im da je sada započela ključna operacija oslobađanja Lipika i Pakraca, koja će trajati dva dana, a tek onda slijedi naša smjena. Sada moramo krenuti na nove položaje. Kod određenog broja ljudi to je izazvalo negodovanje. U sjećanju mi je ostala slika jednog osobito dojmljivog bukača, koji u “Rambo stilu”, s crnim rukavicama podrezanima kod prstiju, drži kalašnjikov u ruci mrtav pijan. Glasno je vikao: “Mi hoćemo doma!” uz odobravanje još nekolicine istomišljenika. Informiran sam i da je određeni broj boca žestokog pića već bio u optjecaju. Moj dojam je bio da se neki ponašaju kao na vojnoj vježbi u bivšoj vojsci. Morali smo smiriti situaciju i ljude koji su očigledno bili dijelom potpuno nesvjesni preuzete odgovornosti. Njihova uznemirenost bila je zasigurno potencirana vijestima o pogibiji i ranjavanju kolega gardista. Strah je zarazan, ali nije bilo druge, odlučili smo sutradan još jednom razgovarati s ljudima i krenuti na položaje prije početka napada – veli naš sugovornik, od kojeg doznajemo da im se pridružio bojnik Sokač sa zapovjednikom bojne Petermancem.

Put kroz pakao

No samo se 17 pripadnika postrojbe dobrovoljno javilo i krenulo prema zadanim položajima u selu Klisi. Imali su i jednog mještanina kao vodiča, a zadnji se skupini pridružio Davor Lazar.

– Ja sam ga pozvao i on bez puno razmišljanja uzima svoje oružje i opremu. Ponijeli smo i strojnicu tešku 12,5 kilograma, streljivo te ručne bombe i raketne bacače Zolja. Put dug 5 kilometara pretvorio se u put kroz pakao. Položaji neprijatelja iznad Lipika i Pakraca nadvisuju naše položaje te im omogućuju dobru preglednost. Neprijatelj primjećuje naše kretanje i obasipa nas minobacačkim projektilima. Šumovita trasa kretanja u zimskim uvjetima nije bila nikakvo skrovište. Minobacačke granate udaraju u ogoljene grane drveća, pritom eksplodiraju i geleri lete na sve strane. Svi nosimo kacige i osjećamo pogotke gelera. Dižemo se i brzo krećemo dalje, kako ne bismo neprijatelju dali vremena da korigira svoju minobacačku vatru. Kada smo već bili blizu sela Klise, prolazeći jednu čistinu začujemo poznati fijuk minobacačkih granata kako lete prema nama. Svi ležimo dok strašne detonacije odjekuju oko nas. Sjećam se kako su se dvojica bacila na zemlju, odnosno na gnojište. Vonj koji su pokupili dugo ih je pratio i poslije postaje predmet beskonačnih šala. Nakon tri sata probijanja kroz minobacačku paljbu stižemo neozlijeđeni i zaposjedamo položaje. Pronalazimo i jedan podrum, koji izgleda siguran za odmor i zaštitu od eksplozija – naglašava Kostanjevac.

U 10 sati 5. prosinca 1991. godine započinje opći napad na četničke položaje. Topnička paljba traje 15 minuta, dok neprijatelj istovremeno žestoko uzvraća po položajima 104. brigade.

– Odjekuju detonacije granata, čuju se rafali iz automatskog oružja te pojedinačna pucnjava. Prolazi cijeli dan, izlazimo na položaje i promatramo gdje je neprijatelj. Dok dvojimo o tome hoće li krenuti u protunapad, gubimo radiovezu. Stoga moramo izlaziti iz zaklona i tražiti nove lokacije kako bismo se čuli s nadređenima. Za ručak, večeru i doručak dobro su poslužile konzerve hrane koje smo uspjeli ponijeti na položaj. Od silnih detonacija noć je povremeno pretvorena u dan. Sjećam se kako gledajući na sat brojim eksplozije. U pola sata izbrojio sam 57 detonacija na našim položajima. Naknadno računajući, zaključujem da je neprijatelj ispalio na nas oko 1500 granata od početka do završetka operacije. Nažalost, jedna od tih eksplozija bila je pogubna za Davora Lazara, oca dvoje male djece (kćeri Petre i sina Tomislava). Suborac Marijan Blaži bio je s Davorom te ovako opisuje taj tragičan događaj: “Vraćali smo se u sklonište kada me pritisak detonacije udario u leđa. Ja sam samo lakše ranjen, no Davora je pogodilo. Brzo smo mu pružili prvu pomoć i zvali vozilo za prijevoz ranjenika, koje ubrzo stiže…” No 14. prosinca Davor je preminuo. I Ivan Lukačić, sudionik ovog događaja, slično je govorio o toj situaciji – rekao je Kostanjevac.

Grad Lipik bio je u rukama hrvatskih vojno-redarstvenih snaga od 6. prosinca u 11 sati, a idućeg dana i sela Dobrovac i Kukunjevac oslobođena su od paravojnih srpskih snaga i dijelova JNA. Oslobađanje grada Lipika, prvoga oslobođenoga grada u okupiranim dijelovima Hrvatske, imalo je veliku moralnu važnost kako za branitelje, tako i za građane.

– To nije bilo ništa manje značajno ni za okupatora: bila je to naznaka da je počeo gubiti teritorij. Naša skupina se tada povlači iz sela Klise na nove položaje u Prekopakru, a potom ulazimo u Lipik. Nakon što nam je stigla smjena, ponovno se okupljamo na varaždinskom groblju kako bismo pokopali Davora. Možda se pitate što je bilo s onim pripadnicima satnije koji nisu htjeli ići u selo Klisu? Ostali su u Batinanjima. I bojnik Sokač i Vojna policija iz Bjelovara dolazila ih je smirivati jer su tražili smjenu i odlazak kući. Nakon završetka operacije oslobađanja Lipika otišli su autobusima. Nije to bio jedini takav primjer u Hrvatskoj vojsci, bilo ih je i mnogo gorih. Naročito početkom rata, kada ljudi doznaju u što ulaze, kakvi su odnosi snaga i koji su sve mogući ishodi. Naša 2. satnija i njezinih 17 bojovnika ostvarili su dobivenu zadaću jer neprijatelj na kraju nije izvršio protunapad. Možda ga je spriječila i naša prisutnost da ne napadne desni bok hrvatskih snaga u trenutku oslobađanja grada. Teško je bilo podnositi njihovu paljbu po našim položajima. Ali ostali smo i bili smo svjesni što znači zadržati ove položaje. I zato neka je svaka čast i slava spomenutim bojovnicima. Trebalo je imati petlju i 1991. godine povesti vojnike i krenuti zajedno s njima u žrvanj surovog rata – govori Kostanjevac.

Neki prisvajaju tuđe zasluge

Štoviše, trebalo je imati lavlje srce. A takvih ljudi je bilo malo. Zahvaljujući njihovoj hrabrosti, odlučnosti i žrtvi obranjena je naša domovina. Međutim, mnogi su ubrali i prisvojili plodove tuđeg rada.

– Dok još živimo, mi koji smo ondje bili i neposredno vodili naše bojovnike u surov rat dužni smo istinito progovarati o tim ljudima i junačkim danima. Nužno je dokumentiranje stvarnih događaja kako se istina ne bi zagubila našim odlaskom. Naime, nedopustivo je da si određeni ljudi nezasluženo pripisuju i prisvajaju slavu ove pobjede više nego što im to pripada. Zbog takvih je iznimno važno da djela koja opisuju događaje iz Domovinskog rata budu istinita i vjerodostojna – zaključio je Marijan Kostanjevac.