Varaždinska psihologinja Maja Kućar rado se odazvala pozivu III. osnovne škole Varaždin, koju je i sama pohađala, te je za roditelje i učenike viših razreda održala online predavanje na temu utjecaja digitalne tehnologije na kognitivne sposobnosti.

S obzirom na to da je škola uključena u projekt “Manje ekrana, više druženja i znanja”, do suradnje je došlo putem poziva ravnateljice Anice Vragović, koja je tu tematiku prepoznala kao relevantnu i aktualnu. Njezin je zadatak bio približiti roditeljima i učenicima rezultate suvremenih istraživanja u ovom području, koje još uvijek otvara mnoga pitanja – zabraniti ili ne mobitele u školama, trebaju li roditelji pojačano kontrolirati što se gleda, sluša ili prati putem ekrana, sklapaju li se teže prijateljstva zbog virtualnog svijeta i niz drugih.

– Rekla bih da je koncipiranje predavanja za učenike bilo teže nego za roditelje zato što je teško na njima razumljiv način prenijeti kompleksne ideje i spoznaje a da ne osiromašimo ili previše pojednostavimo sadržaj. Također, bila sam apsolutno sigurna da ne želim da ovo bude još jedna “špotancija” o tome kako su previše vremena na mobitelima, jer čak i da jesu, mislim da to nije način na koji se može doprijeti do njih. Osim toga, moramo biti svjesni da je u javnom prostoru mnogo krivih informacija i predodžbi o izloženosti djece ekranima. U pravilu to je uvijek tako s temama koje su aktualne, tiču se svih i izazivaju određenu polemiku – ističe psihologinja Maja Kućar.

Upitali smo je postoji li način na koji bi roditelji mogli doskočiti problemu pretjerane upotrebe mobitela, tableta ili računala kod svoje djece te postoje li, osim negativnih, možda i neke pozitivne strane korištenja mobitela kod djece od malih nogu. Odgovara da je mobitel skoro uvijek uz djecu i izgleda da će tako i ostati te u skorije vrijeme ne očekuje promjene u vidu smanjenja dostupnosti pametnih uređaja kod djece i mladih.

– Kada bih imala kompletan i precizan odgovor na to utječu li i kako mobiteli na kognitivne funkcije, bila bih svjetski relevantna znanstvenica! Nažalost, nemam ga. Diljem svijeta se istražuje ta problematika i svako malo se pojavljuju nove spoznaje. Ono što bih svakako spomenula je da se, u želji da se ovom problemu doskoči čim prije, često skače pred rudo. Neke se spoznaje u javnosti krivo interpretiraju, a često je riječ i o radovima čija je metodologija upitne znanstvene kvalitete. Primjerice, često se brkaju povezanost i uzročnost. Postoji pregršt dokaza da je veća izloženost ekranima povezana ili korelira s različitim negativnim ishodima, na primjer lošijim prosjekom ocjena, ali dokazi o uzročnosti su manjkavi ili često nisu pronađeni. S druge strane, to ne znači da ih u stvarnosti nema. Zaključke treba donositi oprezno. Meni je posebno zanimljivo pitanje međuodnosa pažnje, koncentracije i korištenja ekrana. Mislim da na tom polju možemo očekivati promjene. Što se pozitivnih strana tiče, vjerujem da ih ima. One se manje istražuju, negativni efekti su uvijek zanimljiviji za proučavanje te su nam od veće važnosti; istražujući negativne efekte x na y, potencijalno smanjujemo rizik i opasnost u kojima bismo se mogli naći – objašnjava naša sugovornica.

Željeli smo da nam odgovori na pitanje kako da se danas roditelj postavi prema problemu prekomjernoga korištenja mobitela i ostalih digitalnih sadržaja kod djece. Jer, nekim roditeljima je to, primjerice, način da živahno dijete umire na nekoliko minuta ili čak sati.

– Za početak, roditelji bi najprije trebali saznati i osvijestiti što je prekomjerno korištenje ekrana i tada se upitati koristi li njihovo dijete mobitel ili druge ekrane prekomjerno. Preporuke o vremenu izloženosti se razlikuju ovisno o dobi, za očekivati je da će starija djeca više biti na ekranu. Zanimljivo je da istraživanja redovno pokazuju da djeca u satima izloženosti ekranu itekako premašuju preporuke Svjetske zdravstvene organizacije i drugih institucija. Primjerice, preporuka za srednjoškolsku dob je do tri sata, a prosječno vrijeme pred ekranom u toj dobi je između šest i sedam sati, a kad uključimo sve ekrane, to bude 10 i više sati dnevno. Prema tome, mislim da nije u interesu djeteta koristiti mobitel kao sredstvo umirivanja, pogotovo ako se to radi na dnevnoj bazi – odgovara psihologinja Kućar.

Napominje svim roditeljima da ekran ili mobitel kao takav ne utječe nužno loše na kognitivne sposobnosti, ali prekomjerna uporaba može djelovati negativno – indirektnim putem. To znači da za negativan ishod, na primjer pretilost, neće nužno biti kriv ekran ili mobitel, već manjak izloženosti “pozitivnim” aktivnostima.

– Zbog preokupacije mobitelima djeca često ne rade one stvari koje u konačnici dovode do za njih važnih, dugoročno pozitivnih ishoda. Ako je dijete većinu svog budnog vremena u danu pred ekranom, to, vrlo jednostavno, znači da ne stiže trenirati sport, igrati se u parku, družiti se s prijateljima, baviti se nekim hobijem i slično. Također, od ključne je važnosti zapitati se što dijete radi kada je pred ekranom, a ne samo koliko je vremena pred njim. Gotovo sve što postoji u realnom svijetu postoji i u virtualnom, dakle i ono pozitivno i negativno. Složit ćemo se da je manje problematično ako dijete provede određen broj sati na mobitelu učeći strani jezik i gledajući dokumentarac o dinosaurima nego ako taj isti broj sati lista po TikToku – govori nam Maja Kućar, koja se prvenstveno bavi utjecajem ekrana na kognitivnu sferu funkcioniranja.

No dotaknula se i osjećaja osamljenosti, teme koja pripada socioemocionalnom području funkcioniranja čovjeka, pa je tako iznijela i svoje mišljenje o tome jesu li djeca danas upotrebom mobitela sve usamljenija te sklapaju li danas mladi lako prijateljstva.

– Znam da se trenutno iscrpno proučava utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje i da su pronađeni određeni negativni efekti. Mislim da ne treba paničariti, već promotriti stvari realno i objektivno. Neovisno o društvenim mrežama, postoji dio populacije koji je predisponiraniji, odnosno skloniji negativnim emocijama, stresu, anksioznosti, pa i osjećaju usamljenosti. Ono što se manifestira na društvenim mrežama vjerojatno bi se na neki drugi način manifestiralo i bez njih. Dio populacije je uvijek ranjiviji i skloniji određenim problemima. Za to ne možemo kriviti mobitele, jedino biologiju i genetiku. Često mi se čini da se ekrani demoniziraju i ispadaju dežurni krivac za sve. Vjerujem da većina djece i mladih i dalje razumije važnost izravne komunikacije – zaključuje psihologinja Maja Kućar.

Posvetila se istraživačkoj psihologiji i aktivno se bavi plesom

Maja Kućar je, nakon završene Prve gimnazije u Varaždinu, 2013. upisala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Još je u srednjoj školi zavoljela psihologiju i prepoznala je kao logičan odabir.

– Na studiju mi se ta hipoteza potvrdila, bila sam iznimno zadovoljna profesorima i znanjem koje smo stekli. Studij je, posebice preddiplomski dio, dosta orijentiran na metodologiju, statistiku i temeljnu psihologiju. Studenti koji žele raditi u području primijenjene psihologije uvijek priželjkuju više prakse, ali meni je, moram priznati, takav kurikulum baš odgovarao. Odradila sam pripravništvo kao stručna suradnica-psihologinja na Elektrostrojarskoj školi te postala suradnica u nastavi na Fakultetu organizacije i informatike. Od ove sam akademske godine i studentica poslijediplomskog doktorskog studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prepoznala sam da volim predavati, ali i slušati druge dobre predavače, istraživati, propitkivati te razmišljati analitički, strogo i objektivno – ističe mlada psihologinja, koja je iz tih razloga odlučila da se daljnji nastavak karijere u znanosti zasad čini kao ispravna opcija.

– Čeka me jako puno posla, ali veselim se novim izazovima – poručuje ova psihologinja koja u svom životnom zvanju uživa jednako kao i plesu. Naime, mnogi je Varaždinci znaju i kao voditeljicu plesa u P4 – centru za mlade i nezavisnu kulturu u Varaždinu, a od 2017. godine svakog ljeta za vrijeme Špancirfesta organizira i plesnu predstavu.