Povežite se s nama

Ljudi i priče

“S godinu dana tete su ga zvale cunami. Kada je imao 2,5, otkantali su nas”

Objavljeno:

- dana

Pismo majke autističnog dječaka koja opisuje kako je dijete prihvaćeno u gradskom vrtiću

– Sudeći prema našem iskustvu, čini se očiglednim zašto je u gradskim vrtićima mnogo manje djece s posebnim potrebama. Oni ih jednostavno ne žele – tako počinje pismo majke petogodišnjeg dječaka s autizmom (nazovimo ga Marko) iz Varaždina, koja je željela ostati anonimna da zaštiti svoje dijete

Odlučila je javiti nam se nakon što smo u prošlom broju Regionalnog tjednika iznijeli podatke o broju djece s posebnim potrebama koja pohađaju osam objekata Dječjeg vrtića Varaždin i devet privatnih vrtića Grada Varaždina. Naime, prošle godine u DVV-u boravilo je petero djece s posebnim potrebama, a u privatnima 16. Priča majke dječaka počinje još prije nekoliko godina, kada mu nije dijagnosticiran autizam.

Urlanje i nadimak

– Kad je Marko imao godinu dana i nije bilo nikakvih naznaka njegove bolesti, krenuo je u gradski vrtić. Ispisali smo ga nakon svega nekoliko tjedana jer je njegov strah od vrtića bio iznad razine “normalnog” za fazu privikavanja. Tete nisu imale razumijevanja za njegovu “hiperaktivnost”, nazivali su ga (iz milja?) “cunami”, a jednom prilikom sam se nakon nekoliko minuta vratila u vrtić jer sam nešto zaboravila i svjedočila kako odgojiteljica urla na njega iz nekog razloga – priča majka. Marka su, unatoč prvom lošem iskustvu, roditelji koju godinu kasnije ponovno pokušali upisati u gradski vrtić, kada je već postalo jasno da dijete ima određeni poremećaj. Gradski vrtić izabrali su zbog velikog broja stručnog osoblja.

Odmah – ADHD

– S 2,5 godine Marka smo ponovno htjeli upisati, no psihologinja nas je jednostavno “otkantala”. Rekla je da dijete u vrtiću može biti samo do 12 sati jer će, zbog svog stanja, ometati druge kad krenu na spavanje. Marko je u tom trenutku bio na pregledima u Zagrebu i nije imao nikakvu dijagnozu, ali psihologinja mu je sama “dijagnosticirala” ADHD. Istina, taj dan je bio posebno neukrotiv, ali njegovi simptomi su bili najvećim dijelom autistični, za što je kasnije i potvrđena dijagnoza. Jasno je da nam vrtić do 12 sati nije značio ništa. Zanimljivo je i da je tada najavljeno osnivanje “posebne” grupe u vrtiću u Dravskoj, koju bi polazila sva djeca s posebnim potrebama različitih vrsta, što bi ih potpuno izoliralo od ostale djece i dodatno otežalo kasniju inkluziju, o kojoj se toliko priča. Mi smo nakon takvog iskustva odlučili ne “tjerati pravdu” pa smo otišli u privatni vrtić. Tamo su Marka odlično prihvatili – i osoblje, i odgojiteljice, i djeca. Upravo su odgojiteljice bile te koje su odigrale ključnu ulogu u tome da ostala djeca u njegovoj grupi prihvate njegovu različitost – to što ne govori. U gradskom vrtiću bio je smetnja i prije samoga početka – tvrdi majka.
Ona i njen suprug žele da se njihovo pismo objavi jer smatraju da se nešto mora promijeniti. – Kao roditelji djeteta s autizmom zadovoljni smo odnosom Grada prema potrebama našeg djeteta. Gradske službe imaju sluha i dobre volje. Ali u slučaju upisa u vrtić situacija je bila kako sam napisala. Tu se nešto mora promijeniti – poručuje.

Nema izolacije

Ravnateljica Dječjeg vrtića Varaždin (DVV) Jasenka Husnjak kaže da joj je iskreno žao zbog takvog stava roditelja. – Odgovorno tvrdim da je u DVV-u briga o djeci s posebnim potrebama na zavidnoj razini. Unutar objekta Dravska smještena je skupina djece s posebnim potrebama u koju (prema zakonu) smještamo djecu s višestrukim teškoćama. Oni nipošto nisu „izolirani“ niti je taj smještaj stalan i nepromjenjiv u slučaju napretka djeteta. Isto tako, provjerljiv je podatak koliko je djece iz upravo te skupine nastavilo školovanje u redovnim osnovnim školama, dobro socijalizirani i pripremljeni za život i školu. Isto tako, većina roditelja koristi mnoga prava iz sustava socijalne skrbi, a u tom slučaju djeca ne mogu boraviti u organiziranom obliku društvene brige duže od 4-5 sati dnevno. Ostaje otvoreno pitanje jesu li spomenuti roditelji djeteta s autizmom potražili u DV „Varaždin“ mene, kao defektologa rehabilitatora ili unatrag 2,5 godine kao ravnatelja. Po mojem, 27-godišnjem radnom iskustvu, sigurna sam da bismo našli zajednički jezik i rješenje za benefit djeteta – poručuje.

Broj djece je daleko veći od pet
– U Izvješću o radu Dječjeg vrtića Varaždin za 2012. godinu navedeni su podaci samo za djecu koja su imala odgovarajuća vještačenja Centra za socijalnu skrb. Djece s ostalim teškoćama koja nisu prošla postupak vještačenja imamo i imali smo daleko više, tj. one koja imaju nalaze logopeda, stručnjaka Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, psihologa, liječnika primarne zaštite, stručnjaka iz udruga, ali nisu vještačena po propisima iz socijalne skrbi te po definiciji Standarda i Zakona ne mogu biti smještena u prostor djece s posebnim potrebama. Ove godine 11 djece s posebnim potrebama polazi DVV, a djece s različitim teškoćama koja nisu vještačena imamo daleko više. Osobno tvrdim, kao diplomirana defektologinja koja je na poslovima rehabilitatora odradila desetak godina, da su sva djeca, a posebno djeca s posebnim potrebama uvijek bila dobrodošla i prihvaćena – pojašnjava ravnateljica Jasenka Husnjak. Naime, u prošlom broju Regionalnog tjednika objavili smo da je DVV u 2012. polazilo petero djece s posebnim potrebama dok ih je istovremeno u privatnim vrtićima Grada Varaždina 16. Također, objavili smo da nam ravnateljica Husnjak nije odgovorila na pitanje kako objašnjava mali interes roditelja djece s posebnim potrebama. Iako smo u telefonskom razgovoru s njom 3. listopada dogovorili da ćemo pitanja poslati elektronskom poštom i isto učinili tog dana, ravnateljica vrdi da naš upit nije dobila. Istina, telefonom nismo provjerili je li taj mail stvarno stigao do njenog “inboxa” jer nam je stajalo vrijeme isporuke u “poslanoj pošti”. – Nisam dobila vaš upit i nisam vam mogla odgovoriti na njih. Niste korektno odradili svoj posao i time ste načinili direktnu štetu meni kao ravnateljici Dječjeg vrtića Varaždin – poručila je.

Izvor:
Foto: Ilustracija

Ljudi i priče

POMOZITE NAJSLABIJIMA O Vašoj pomoći ovisi život malene Viktorije, kćeri Tetiane i Marijana!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska udruga za pomoć žrtvama nasilja, djeci i siromašnima (HUPŽNDS) obratila se javnosti zamolbom za žurne donacije obitelji Marijana Kovačevića, odnosno njegovoj supruzi Tetiani i Viktoriji njihovom dijetu starosti 7 mjeseci.

Naime, Marijan je 100-postotni invalid, a cijela lijeva strana tijela mu je u cijelosti trajno paralizirana prije malo više od godinu dana nakon teškog oblika korone, tri tjedna kome i teškog moždanog udara.

Obitelj ovog hrvatskog branitelja živi kao podstanar u izrazito teškim i nehigijenskim uvjetima – bez struje i hrane, u mraku, na što su prisiljeni.

U nastavku članka priložena je dokumentacija s fotografijama i preporukama za donatore.

– U ovom trenutku HITNO je potrebno prikupiti: 12.439,75 kuna, sukladno predračunu trgovine Pevex, ponuda broj: 1-0013-9718  od 1. kolovoza 2022. godine (Prodajni centar Novi Zagreb). Gospodin Marijan Kovačević dobio je prije malo više od godinu dana najteži oblik Covid-19, od kojeg je na tri tjedna završio u komi u bolnici. Kada se probudio iz kome, dobio je teški moždani udar i cijela lijeva strana mu je ostala trajno paralizirana. Nije mogao niti pričati, tek sada u tome pomalo uspijeva. Navedeno potvrđuje i Marijanov liječnik te je isti izdao liječničku potvrdu. A navedeno se može pročitati i u otpusnim pismima kliničke bolnice Dubrava Zagreb i SBMR Stubičke toplice. Svakodnevno nastavlja liječenje u bolnicama, a određen mu je i fizioterapeut – ističu u HUPŽNDS.

Zbog dugotrajnog ležanja razvile su mu se dekubitalne rane, ima povišen arterijski tlak i stanje akutnog infarkta srca, a uz sve to boluje od šećerne bolesti.

– Zbog svega, Marijan Kovačević je prema vještačenjima Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Tvrtkova ulica 5. Zagreb i rješenju Centra za socijalnu skrb Zagreb od 6. listopada 2021. godine proglašen 100-postotnim invalidom IV. Stupnja. Zaključeno je rješenjem Centra za socijalnu skrb i Zavoda za vještačenje i da mu je potrebna trajna pomoć i njega u punom opsegu. Marijanova supruga mu pomaže do toaleta, do liječnika i sve što treba, a istodobno se brine o djetetu, jer Marijan s obzirom na bolest djetetu ne može promijeniti niti pelene. Paraliziran je i nepokretan. Mi im pomažemo, svakodnevno donosimo hranu i provodimo s njima određeno vrijeme – naglašavaju u Udruzi.2

I dodaju:

– S obzirom na to da mi kao Udruga od Grada i Države nismo primili niti jedne kune, ova i druge obitelji ovise isključivo o Vašoj pomoći. Ovoj obitelji odmah, bez odgode, bit će predana donacija koja se prikupi na bankovni račun Udruge te kupljena hrana, higijenske potrepštine, uredit će se stan za najosnovnije uvjete života i to soba, kuhinja i kupaona, kupiti krevet za spavanje, kinderbet za dijete, popraviti ulazna vrata koja su u jako teškom i raspadnom stanju, kupiti sudoper, stol (jer nemaju nijedan), frižider, WC školjka, peć, sve sukladno Vašim uplatama pomoći. Za dijete će se kupiti ono što u ovom trenutku najviše treba, što će odlučiti roditelji, kao primjerice robica, hrana, pelene i drugo – ističu.

Obitelj je sada bez hrane, bez struje, u mraku, podstanari su, u teškim i nehigijenskim uvjetima. Spavaju na prastarom krevetu u raspadnom stanju, na kojem su do prije više od 5 godina spavale osobe koje su preminule!

Ne mogu si ni jaje ispeći!

S obzirom na to da nemaju struju, ne mogu ispeći niti jaje. Neizdrživo je živjeti u takvim uvjetima i odlučili su potražiti Vašu pomoć.

– Marijan, Tetiana i njihovo dijete Viktorija prema potvrdama zemljišnoknjižnog odjela suda u Zagrebu u vlasništvu nemaju nikakve nekretnine. Marijan i Tetiana kod Javnog bilježnika Alen Juroš iz Zagreba, Dankovečka 8, ovjerili su našoj Udruzi suglasnost broj: OV-3878/2022, punomoć OV-3876/2022 te punomoć od 14.07.2022 ovjerenu kod Javnog Bilježnika Senija Škrinjar Kos, Zagreb, Vlaška ulica 103, broj: OV-1461/2022  da se pomoć prikuplja na račun Udruge, jer su Marijanu računu blokirani, a njegova zakonita supruga Tetiana je Ukrajinka i nema račun. Sve što se prikupi bit će odmah bez odgode predano obitelji i kupljeno sve što im treba, kao i u prethodna tri mjeseca. Za ovu obitelj otvorili smo poseban račun na koji se prikuplja pomoć samo za njih, a koji je sastavni dio ove molbe. Sve što se uplati na ovaj račun ide direktno ovoj obitelji – napominju organizatori humanitarne akcije.

Prema potvrdi Ministarstva hrvatskih branitelja, Marijan je hrvatski branitelj i u teškom je zdravstvenom stanju. Njegova supruga Tetiana Doroshenko rođena je u Ukrajini, u kojoj je trenutno rat i ostala je bez svega. Zbog brige o djetetu, kćeri koja je starosti 7 mjeseci i nepokretnom suprugu nije u mogućnosti odlaziti na posao. Marijan je trajno radno nesposoban i prima 1.500,00 kn osobne invalidnine Centra za socijalnu skrb na zaštićeni račun, jer mu je tekući blokiran. Drugog prihoda nema.

Marijan je cijeli život kao kuhar, a onda i vozač taksija – bio u radnom odnosu. Što se tiče sudjelovanja u Domovinskom ratu, u njemu je proveo 146 dana na bojišnici u Novoj Gradišci.

– Marijan kaže volio bi raditi kao što sam radio i prije i brinuti o obitelji, sve dok ga bolest prije malo više od godinu dana nije spriječila u tome. Bio bi, kaže, najsretniji kada bi radio. Do sada nikada nije molio pomoć, već je i sam pomagao drugima. Liječnici kažu da će cijeli život ostati nepokretan. Osobnu invalidninu Centra za socijalnu skrb Zagreb, u iznosu 1.500,00 kn, zbog blokiranosti tekućeg računa prima na zaštićen račun, na koji mu nitko ne može uplatiti bez odobrenja FINA-e. Ministarstvo Hrvatskih Branitelja i Grad Zagreb upoznati su s ovim problemom i komisija istih bila je kod obitelji, no dosad se osim utvrđenja teškog stanja, psiho podrške i preporuke ništa nije riješilo. Preporuku za pomoć ovoj obitelji dao je Župnik Zagrebačke Nadbiskupije, koji je zajedno s župnim caritasom obišao obitelj i utvrdio teško stanje. Preporuku za ovu obitelj dao je i Centar za socijalnu skrb Zagreb, Peščenica, Predstojnica. Hrvatski Crveni Križ također je utvrdio izrazito teško stanje, a sa svim su upoznati i mediji – navodi se u apelu donatorima.

U nastavku donosimo potrebne informacije za pomoć Marijanu, Tetiani i Viktoriji:

Primatelj: sukladno punomoći od 14.07.2022., ovjerena kod Javnog Bilježnika Senija Škrinjar Kos, Zagreb, Vlaška ulica 103, broj: OV-1461/2022, koju su potpisali gosp. Marijan Kovačević i Marijanova zakonita supruga Tetiana, na traženje ove obitelji, financijska pomoć za ovu obitelj uplaćuje se prema sljedećim podacima:

HRVATSKA UDRUGA ZA POMOĆ ŽRTVAMA NASILJA, DJECI I SIROMAŠNIMA

Primatelj skraćeni naziv Udruge: HUPŽNDS

IBAN: HR6324020061500119802

Račun za ovu obitelj otvoren u Erste&Steiermärkische Bank d.d.

Opis uplate: Za Marijana, Tetianu i Viktoriju.

Poziv na broj: 1962-1982

Swift/bic za uplate iz inozemstva: ESBCHR22

Prikupljena financijska pomoć i detaljni izvještaji biti će odmah bez odgode predano obitelji, a detaljni izvještaji sa svim obrazloženjima podneseni Institucijama Republike Hrvatske i knjigovodstvu.

Ovaj bankovni račun otvoren je samo za obitelj Kovačević Marijan, Marijanovu suprugu Tetianu i njihovo dijete od 7 mjeseci Viktoriju. Ovaj račun isključivo služi za prikupljanje pomoći za ovu obitelj i u druge svrhe se neće i ne smije upotrebljavati.

Zahvaljujemo od srca svima koji će pomoći ovoj nesretnoj obitelji!

HRVATSKA UDRUGA ZA POMOĆ ŽRTVAMA NASILJA, DJECI I SIROMAŠNIMA

Skraćeni naziv Udruge: HUPŽNDS.

Ivekovićeva ulica 35. Zagreb. I.kat.

OIB: 47407637610.

Registrirano kod: REPUBLIKA HRVATSKA. Gradski ured za opću Upravu Grada Zagreba.

Registarski broj: 21011908.

Upisano u Ministarstvu Pravosuđa i Uprave RH.

Kontakt Udruge: 091 614 8399.

Email: [email protected]

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje