Povežite se s nama

Ljudi i priče

“S godinu dana tete su ga zvale cunami. Kada je imao 2,5, otkantali su nas”

Objavljeno:

- dana

Pismo majke autističnog dječaka koja opisuje kako je dijete prihvaćeno u gradskom vrtiću

– Sudeći prema našem iskustvu, čini se očiglednim zašto je u gradskim vrtićima mnogo manje djece s posebnim potrebama. Oni ih jednostavno ne žele – tako počinje pismo majke petogodišnjeg dječaka s autizmom (nazovimo ga Marko) iz Varaždina, koja je željela ostati anonimna da zaštiti svoje dijete

Odlučila je javiti nam se nakon što smo u prošlom broju Regionalnog tjednika iznijeli podatke o broju djece s posebnim potrebama koja pohađaju osam objekata Dječjeg vrtića Varaždin i devet privatnih vrtića Grada Varaždina. Naime, prošle godine u DVV-u boravilo je petero djece s posebnim potrebama, a u privatnima 16. Priča majke dječaka počinje još prije nekoliko godina, kada mu nije dijagnosticiran autizam.

Urlanje i nadimak

– Kad je Marko imao godinu dana i nije bilo nikakvih naznaka njegove bolesti, krenuo je u gradski vrtić. Ispisali smo ga nakon svega nekoliko tjedana jer je njegov strah od vrtića bio iznad razine “normalnog” za fazu privikavanja. Tete nisu imale razumijevanja za njegovu “hiperaktivnost”, nazivali su ga (iz milja?) “cunami”, a jednom prilikom sam se nakon nekoliko minuta vratila u vrtić jer sam nešto zaboravila i svjedočila kako odgojiteljica urla na njega iz nekog razloga – priča majka. Marka su, unatoč prvom lošem iskustvu, roditelji koju godinu kasnije ponovno pokušali upisati u gradski vrtić, kada je već postalo jasno da dijete ima određeni poremećaj. Gradski vrtić izabrali su zbog velikog broja stručnog osoblja.

Odmah – ADHD

– S 2,5 godine Marka smo ponovno htjeli upisati, no psihologinja nas je jednostavno “otkantala”. Rekla je da dijete u vrtiću može biti samo do 12 sati jer će, zbog svog stanja, ometati druge kad krenu na spavanje. Marko je u tom trenutku bio na pregledima u Zagrebu i nije imao nikakvu dijagnozu, ali psihologinja mu je sama “dijagnosticirala” ADHD. Istina, taj dan je bio posebno neukrotiv, ali njegovi simptomi su bili najvećim dijelom autistični, za što je kasnije i potvrđena dijagnoza. Jasno je da nam vrtić do 12 sati nije značio ništa. Zanimljivo je i da je tada najavljeno osnivanje “posebne” grupe u vrtiću u Dravskoj, koju bi polazila sva djeca s posebnim potrebama različitih vrsta, što bi ih potpuno izoliralo od ostale djece i dodatno otežalo kasniju inkluziju, o kojoj se toliko priča. Mi smo nakon takvog iskustva odlučili ne “tjerati pravdu” pa smo otišli u privatni vrtić. Tamo su Marka odlično prihvatili – i osoblje, i odgojiteljice, i djeca. Upravo su odgojiteljice bile te koje su odigrale ključnu ulogu u tome da ostala djeca u njegovoj grupi prihvate njegovu različitost – to što ne govori. U gradskom vrtiću bio je smetnja i prije samoga početka – tvrdi majka.
Ona i njen suprug žele da se njihovo pismo objavi jer smatraju da se nešto mora promijeniti. – Kao roditelji djeteta s autizmom zadovoljni smo odnosom Grada prema potrebama našeg djeteta. Gradske službe imaju sluha i dobre volje. Ali u slučaju upisa u vrtić situacija je bila kako sam napisala. Tu se nešto mora promijeniti – poručuje.

Nema izolacije

Ravnateljica Dječjeg vrtića Varaždin (DVV) Jasenka Husnjak kaže da joj je iskreno žao zbog takvog stava roditelja. – Odgovorno tvrdim da je u DVV-u briga o djeci s posebnim potrebama na zavidnoj razini. Unutar objekta Dravska smještena je skupina djece s posebnim potrebama u koju (prema zakonu) smještamo djecu s višestrukim teškoćama. Oni nipošto nisu „izolirani“ niti je taj smještaj stalan i nepromjenjiv u slučaju napretka djeteta. Isto tako, provjerljiv je podatak koliko je djece iz upravo te skupine nastavilo školovanje u redovnim osnovnim školama, dobro socijalizirani i pripremljeni za život i školu. Isto tako, većina roditelja koristi mnoga prava iz sustava socijalne skrbi, a u tom slučaju djeca ne mogu boraviti u organiziranom obliku društvene brige duže od 4-5 sati dnevno. Ostaje otvoreno pitanje jesu li spomenuti roditelji djeteta s autizmom potražili u DV „Varaždin“ mene, kao defektologa rehabilitatora ili unatrag 2,5 godine kao ravnatelja. Po mojem, 27-godišnjem radnom iskustvu, sigurna sam da bismo našli zajednički jezik i rješenje za benefit djeteta – poručuje.

Broj djece je daleko veći od pet
– U Izvješću o radu Dječjeg vrtića Varaždin za 2012. godinu navedeni su podaci samo za djecu koja su imala odgovarajuća vještačenja Centra za socijalnu skrb. Djece s ostalim teškoćama koja nisu prošla postupak vještačenja imamo i imali smo daleko više, tj. one koja imaju nalaze logopeda, stručnjaka Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, psihologa, liječnika primarne zaštite, stručnjaka iz udruga, ali nisu vještačena po propisima iz socijalne skrbi te po definiciji Standarda i Zakona ne mogu biti smještena u prostor djece s posebnim potrebama. Ove godine 11 djece s posebnim potrebama polazi DVV, a djece s različitim teškoćama koja nisu vještačena imamo daleko više. Osobno tvrdim, kao diplomirana defektologinja koja je na poslovima rehabilitatora odradila desetak godina, da su sva djeca, a posebno djeca s posebnim potrebama uvijek bila dobrodošla i prihvaćena – pojašnjava ravnateljica Jasenka Husnjak. Naime, u prošlom broju Regionalnog tjednika objavili smo da je DVV u 2012. polazilo petero djece s posebnim potrebama dok ih je istovremeno u privatnim vrtićima Grada Varaždina 16. Također, objavili smo da nam ravnateljica Husnjak nije odgovorila na pitanje kako objašnjava mali interes roditelja djece s posebnim potrebama. Iako smo u telefonskom razgovoru s njom 3. listopada dogovorili da ćemo pitanja poslati elektronskom poštom i isto učinili tog dana, ravnateljica vrdi da naš upit nije dobila. Istina, telefonom nismo provjerili je li taj mail stvarno stigao do njenog “inboxa” jer nam je stajalo vrijeme isporuke u “poslanoj pošti”. – Nisam dobila vaš upit i nisam vam mogla odgovoriti na njih. Niste korektno odradili svoj posao i time ste načinili direktnu štetu meni kao ravnateljici Dječjeg vrtića Varaždin – poručila je.

Izvor:
Foto: Ilustracija

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje