FOTOIvan Agnezović

Marko je danas čudno raspoložen. Istovremeno je sretan i tužan – fali mu stari dom, raduje se novom. Do jučer na varaždinskoj livadi u nastambi od lima i kartona, danas u toploj sobi.

Mršav, ali žilav 65-ogodišnjak nakon deset je godina beskućništva dobio adresu: Dom za starije Novi život, Radovec, Cestica. Prije tri dana je po prvi put u desetljeću imao tri topla obroka u danu, spavao u krevetu i obrijao se pred zidnim ogledalom.

Spavao je u „kućici“ od lima i kartona, u koju se i dijete mora sagnuti da uđe, a unutra je bilo mjesta samo da čovjek legne. Spavao je sa ono malo svojih stvari koje je imao. Jadno, čovjeku nepojmljivo, ali bio je to njegov dom i nedostaje mu.

Marko je u svojoj sreći pomalo sjetan i zabrinut.

– Ne želim biti nikome na teret, a sad se osjećam parazitski. Osim toga, neugodno mi je što, prije nego sam otišao, nisam pospremio svoje „dvorište“ – govori čovjek, kojemu beskućništvo nije utjecalo na izgled urednog čovjeka.

Istina, hoda pogrbljeno jer se deset godina saginjao na ulazu u „kuću“, noge su mu pune rana od zaliječenih ozeblina, a zubi su od prehrane s pronađenim otpatcima ispali, ali Marko djeluje zapravo vrlo vitalno i puno mlađe od godina koje nosi.

Bodljikava sudbina

Svoj dom u Domu je pronašao zahvaljujući dobrim ljudima, koje je na svojoj Facebook stranici alarmirala Varaždinka Marina Kolarić. Građani su željeli pomoći  i donirati što treba, a Boris Solomon je otišao i korak dalje – vlasnik Novog život ponudio je Marku krov nad glavom.

Svoj „parazitizam“ će liječiti radovima oko Doma s gazdinom zaručnicom, krim policajkom Kristinom, nekakav poslić će se možda pronaći i preko Općine Cestica – načelnik Mirko Korotaj  je ponudio što treba, a Marku je, kako veli, najpotrebniji rad kako bi se osjećao čovjekom.

– Brutalno se sudbina srušila, bodljikavo… Želim opet stati na svoje noge, raditi. Beskrajno je lakše kad imaš mali motor koji te gura, kao sad – zahvalno govori Marko, a mi ga malo teže razumijemo jer nema zube pa je ljut na samog sebe jer “ne mogu normalno razgovarati“.

Ovaj do jučer beskućnik je iznimno elokventan, duhovit i na vlastiti račun sarkastičan čovjek sa vrlo bogatim rječnikom.

Dvije Marine i Boris

Svoj dom u Domu je pronašao zahvaljujući dobrim ljudima, koje je na svojoj Facebook stranici alarmirala Varaždinka, Marina Kolarić. Građani su željeli pomoći  i donirati što treba, a Boris Solomon je otišao i korak dalje – vlasnik Novog život ponudio je Marku krov nad glavom.

Trenutno ima na raspolaganju sobu, a nevjerojatna ekipa branitelja – Braniteljska zadruga Petrijanec, 7. Gardijska brigada Puma i veterani UDVR-a Varaždin i Petrijanec – uređuju za njega mali apartman.

Sve je gotovo, Markov „stan“ se još malo cifra i ovih dana će useliti u apartman, koji, rekao mu je Boris Solomon, može od sad pa ubuduće smatrati svojim domom.

Posao će se, dakle, već nekakav naći, a obje Marine su mu obećale da će se pobrinuti za uklanjanje njegovog sklepanog doma, kako ne bi, kako se boji, ostao nered.

20 kuna za kavu

Na tih nekoliko livadskih kvadrata se mogu iščitati Markove navike i karakter.

Očigledno je da nije bio lijenčina, kao što to ne želi biti niti sad. Dokaz tome su mnoge plastične boce koje je sakupljao za prodaju. Sve je to zanimljivo uredno sortirano, na jednoj grani su povješane boce za pranje, čepovi su sortirani u velike boce, druga plastika ima svoje mjesto….

Trenutno ima na raspolaganju sobu, a nevjerojatna ekipa branitelja – Braniteljska zadruga Petrijanec, 7. Gardijska brigada Puma i veterani UDVR-a Varaždin i Petrijanec – uređuju za njega mali apartman.

Tu je kutak za kuhanje, na kojemu je ložio vatru pa stavljao rešetku i kuhao si što je uspio kupiti ili pronaći u smeću. Ima i pokoju stolicu, koju je uvijek ponudio svojim rijetkim gostima. Svi su mu oni ponešto nosili, ali on je rijetko što želio uzeti.

Beskrajno je, veli, zahvalan ljudima koji su željeli pomoći, ali njega je to, kaže, uvijek mučilo jer nije znao kako im se odužiti – nije imao čime – a nedavno je Marini i suprugu ponudio 20 kuna za kavu jer ih “eto, nema čime ponuditi“.

Oko „kućice“ je Marko imao poneki ukrašen bor koji je pronašao nakon Božića, tu i tamo u zemlju zaboden plastični cvijet….

Spavao je u „kućici“ od lima i kartona, u koju se i dijete mora sagnuti da uđe, a unutra je bilo mjesta samo da čovjek legne. Spavao je sa ono malo svojih stvari koje je imao. Jadno, čovjeku nepojmljivo, ali bio je to njegov dom i nedostaje mu.

Dom

– Kako god bilo, bio je to moj dom. Tu sam proveo deset godina. Organizirao sam si dan, točno znao kad ću prati boce, kad kuhati, kad prati suđe, gdje mi je što, čepove sam sakupljao jer mi je netko rekao da ih vrtići ili škole sakupljaju pa im to želim dati …

Izlazio sam noću, skupljao hranu po smeću i boce. Varaždin je divan, mali grad. Napraviš mali krug i to je to. Ali bilo mi je neugodno danju. Nije to lijepo zanimanje, tko bi ga volio? – retorički pita, više sebe nego nas, Marko.

– Zarađivao sam malo, ali sigurno. Ipak, znate ono „majko hoću li svoju sreću pronaći u smeću ? ” E pa ja ju nisam našao – smije se.

Naviknuo se tamo na livadi na hladnoću, vrućinu, mraz, kišu…. On jest, ali njegovo tijelo nije pa su ozebline bile učestale. Kako se borio s hladnoćom?

– Oblačio puno odjeće na sebe, imao što veće čizme da mogu navući što više čarapa. Snalazio se. Ma nije bilo strašno – govori čovjek, naviknut i na teže stvari od ozeblih nogu.

U deset godina su mu ustanove pokušale pomoći dvaput. Jednom su ga pozvali u sklonište za beskućnike, gdje je ostao nekoliko dana, a drugi put mu je socijalna radnica ponudila jednokratnu pomoć, koju je sa zahvalom odbio.

– Ima onih kojima više treba – govorio je svima i svaki put kad su mu nešto nosili.

On je, s obzirom na svoje stanje, neočekivano ponosan i skroman čovjek i jako mu je neugodna sva ova zbrka koja se, nakon objave na Facebooku, događa oko njega.

– Neugodno mi je što su se svi nešto ustrčali oko mene. Svi bi meni nešto dali, a ja ne mogu to vratiti – nije baš sretan.

Neugodno mu je kad ga tapšaju i govore da je sjajan momak. – Sjajan momak? Kako ovakav zahrđao mogu biti sjajan? – još jedno retoričko pitanje.

 

Na pitanje ima li nešto što je baš volio, a nije si mogao priuštiti zadnjih deset godina, kaže da nije poželio ništa.

– Uvijek sam našao nešto za jesti. Nisam bio gladan, a nisam izbirljiv. Nevjerojatno je žalosno koliko ljudi još svježe hrane bacaju u smeće – govori i odbija se ponuditi domaćim kolačima koje su kuharice Novog života ispekle za stanare.

Novi život 

Koliko je Varaždince zapravo dotaknula ova priča, govori i to da su ljudi pomagali bez pitanja. Nitko se nije zanimao odakle je zapravo Marko došao i kako se našao na varaždinskoj livadi. On to ne skriva, ali nema puno za reći.

– Bio sam vozač, koji je iz Brčkog još sedamdesetih doselio u Hrvatsku, a radio u Njemačkoj ali na crno pa su me kao ilegalnog gastarbajtera deportirali. Varaždin je blizu granice i ostao sam tu, nadajući se kako je samo pitanje dana kad ću uspjeti prijeći granicu. Nekoliko puta sam probao i svaki put su me ulovili i eto, prošlo je deset godina a ja sam još uvijek ovdje – govori bez samosažaljenja u glasu.

Budući da je dugo bio u Njemačkoj, a mislio je i ostati, iako hrvatski državljanin nije imao hrvatske dokumente, a bez adrese ih niti nije mogao dobiti. Začarani krug hrvatske birokracije njegov je položaj učinio bezizglednim.

U deset godina su mu ustanove pokušale pomoći dvaput. Jednom su ga pozvali u sklonište za beskućnike, gdje je ostao nekoliko dana, a drugi put mu je socijalna radnica ponudila jednokratnu pomoć, koju je sa zahvalom odbio.

Ne želi da mu fotografiramo lice jer mu je neugodno da bi ga “jednog dana kad opet stanem na svoje noge prepoznali”.

Činjenica da ima 65 godina za njega ne znači pomisao na mirovinu, nego, osobito ovom promjenom adrese, na novi početak.

Ime Doma, “Novi život”, sugerira da je na pravom mjestu za to.

 

Komentari

Komentara