Povežite se s nama

Tema dana

S posla ćemo na groblje, a mladi u inozemstvo!?

Objavljeno:

- dana

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih sindikata u Zagrebu

Najava ministra rada Miranda Mrsića kako će radnici odlaziti u mirovinu s 41 godinom radnog staža i sa 67 godina života izazvala je burne reakcije u javnosti, a posebice je žustro reagirao predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever.

– Sa sindikalne strane dugi niz godina tražili smo da se uvaži činjenica kako jedan broj ljudi počne raditi izuzetno rano, tako da vrlo rano napune puni radni vijek, ali im još uvijek nedostaju godine starosti i stoga ne mogu otići u mirovinu, a ako i odu, bivaju kažnjeni. Ta penalizacija itekako oštećuje umirovljenika u odnosu na ono što je bilo ranije. Nekada, kad je netko otišao u prijevremenu starosnu mirovinu, ona mu je bila umanjena do punih godina starosti. Nakon punih godina starosti dobivao je i punu mirovinu. Međutim, izmjenama mirovinskog Zakona to je ukinuto tako da netko kad ode u prijevremenu mirovinu, ona mu je trajna uz, naravno, usklađivanje kao i svih ostalih. Tako se događalo da je netko bio kažnjen trajnim umanjenjem mirovine zato što mu nedostaju godine starosti, ali se “debelo izradio” u svojem radnom vijeku te “odradio” i više od 40 godina. Istovremeno, netko je možda odradio kraće, ali je odradio do punih godina starosti i njegova mirovina će biti nešto veća. Upravo zbog toga smo predlagali da se uz postojeći model godina starosti vrati natrag i dio ranijeg modela. Dakle, da se za punu mirovinu vrednuje i nekakav radni staž. Mi smo predlagali da to bude 40 godina radnoga staža za muškarce, a 35 za žene. No kako je ranijim izmjenama Zakona izgurano da se u ovom prijelaznom razdoblju sve do 2029. godine žene polako izjednačuju s muškarcima do 65 godina starosti, tako će se izjednačavati i u odrađenim godinama staža. Naš je prijedlog ostao na razini da bi trebalo svima onima koji su odradili negdje oko 40 godina ili više, s 40 godina priznati punu mirovinu neovisno o godinama starosti. Ministarstvo predlaže da to bude 41 godina, ali za to otvara drugi ventil koji je apsolutno neprihvatljiv. Naime, produljenje radnoga vijeka po godinama starosti je loše rješenje za velik dio hrvatskih građana danas!

Zašto tako mislite?

Samo u Poljskoj, i to nakon 2040. radit će se do 67 godina

Razloga zašto to ne bi trebalo biti tako ima više. Prvo: sa 67 godina starosti cijeli niz radnih ljudi ne može davati više onaj radni efekt koji bi mogao davati s recimo 60 ili 65 godina. Već poslije nekih godina starosti i rada smanjuje se radni potencijal kod radnika i on naravno ne može više imati tu razinu proizvodnosti koju je imao s 30, 40 ili s 50 godina života. Obrazloženje koje je dano da se u Hrvatskoj dulje živi, da se produljuje radni vijek, a istovremeno se uspoređuje s nekim drugim zemljama u Europi koje su također produljivale uvjet godina starosti za punu mirovinu – opet je klimavo na svim razinama. U Hrvatskoj se prosječno živi nekoliko godina kraće nego u EU. Najveći dio europskih zemalja kada su produljivale radni vijek po godinama starosti za punu starosnu mirovinu nisu još prelazile 65 godina nego su tek podizale na neke godine iznad 60. Tek sad imamo neke najave da će se vjerojatno u Poljskoj, i to tamo nakon 2040. raditi do 67 godina.

Tih prijedloga ima još, ali se zemlje nisu na to baš odlučile. Tamo gdje primaju fiksni i varijabilni dio plaće, zbog toga što obveze ne mogu odrađivati u punom obujmu, plaće će im biti manje, a kasnije to utječe na mirovinsku osnovicu. Dio njih neovisno o plaći neće moći odrađivati pune obveze. Češće će ići na bolovanje, češće će izbivati s posla što nije povoljno niti za poslodavca, a niti za radnika, niti za društvo. I na kraju krajeva, kad neki radnici budu tako dugo radili, za dio njih će praktički vrijediti da idu s posla na groblje! Ili ako dožive mirovine, primat će ih kraće što bi vjerojatno usrećilo ovaj neoliberalni koncept koji drže politika i dio tobože neovisnih analitičara, MMF, Svjetska banka i bonitetne agencije koje umirovljenika, radnika, čovjeka gledaju isključivo kao trošak! Dakle, to je neodrživo s ove strane, ali ima i druga.

Koja?
Produljenje radnog vijeka na jednoj strani, a neotvaranje radnih mjesta na drugoj, jer se ne otvaraju i nema neke perspektive da će se u dogledno vrijeme uopće otvarati – znači kasniji ulazak u svijet rada za mlade ljude! A već danas imamo izuzetno visoku stopu nezaposlenosti mladih. Više od trećine svih nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje mlađe je od 29 godina i zbog toga imamo egzodus mladih izvan Hrvatske. U pravilu se tu radi o poslovima visoke naobrazbe. Mi svoj razvojni potencijal, ljudski kapital na kojem počivaju razvoj i budućnost zemlje, praktički šaljemo nekome drugome. Jer se u velikoj mjeri posao u nas otvara ili kad netko umre ili kad netko ode u mirovinu. Rijetko je novo radno mjesto.

Više od trećine nezaposlenih mlađe je od 29 godina i zato idu van

To dalje znači da kako mladi ljudi kasnije počinju raditi tako se i kasnije osamostaljuju te kasnije imaju i obitelj, djecu! Neka su istraživanja u Europi pokazala kako je u ovom vremenu krize porastao broj mladih koji se vraćaju roditeljima jer su ostali bez radnog mjesta. A mi u Hrvatskoj imamo dugogodišnji problem vezan za produljeni ostanak mladih ljudi kod roditelja jer su bez posla. Dakle, oni nisu čak niti otišli pa izgubili posao te se zato vratili, nego su s roditeljima zato što uopće posla nemaju! A sad se još želi produžiti radni vijek!

Dakle, mladi bi još teže ulazili u svijet rada. To onda znači nemogućnosti stvaranja obitelji i isto tako manje rađanja djece, a s obzirom na povremena zapošljavanja ili nepotpuno radno vrijeme, sve više mladih ljudi se ionako teže odlučuje na obitelj ili se uopće ne odlučuje ili se odlučuje kasno, pa se onda kasni i s djecom, djece imaju manje ili ih ni nemaju. Vidimo da se svake godine sve manje djece upisuje u prvi razred ili u vrtiće. I u konačnici, zapravo, mladi ljudi i jesu jamstvo starijima za mirovine. Dakle, sve je to već dovoljan razlog da se ne ide u produljenje radnoga vijeka!

Fleksibilni zakon

A što je s najavljenim izmjenama Zakona o radu?
Ponajprije sindikalni je stav da se Zakon o radu uopće ne bi trebao dirati! Teza da je Zakon nedovoljno fleksibilan pada u vodu iz puno razloga. Zakon o radu mijenjan je 2003. godine i tada je solidno postao fleksibilan. Ne treba zaboraviti kako je ondašnja Vlada pokojnog Ivice Račana, dakle, današnji stranački sastav, učinila fleksibilnijim tržište rada i sada to rade ponovno. Onda su to još radili i pod utjecajem Svjetske banke i MMF-a. Ne treba zaboraviti da su 2001. ugovorili zajam o strukturnoj prilagodbi sa Svjetskom bankom gdje je u obvezama Vlade stajala fleksibilniji Zakona o radu, a za uzvrat dobivaju nešto više od 200 milijuna dolara zajma za strukturnu prilagodbu. Hrvatska se obvezala da će tržišta rada učiniti fleksibilnijim, među ostalim i na skraćenje otkaznih rokova, smanjenje otpremnina i još cijeli niz fleksibilnih oblika na tržištu rada. Godine 2002. na to se i obvezala i MMF-u kroz “stand by” aranžman. Godine 2003., kada se radilo na izmjenama Zakona o radu, sindikati su uspjeli obraniti cijeli niz prava za radnike. Kada se 2003. godine promijenio Zakon o radu na kraju smo imali podatak da je on u granicama fleksibilnosti zakonodavstva EU.

Rješenja za krizu traže se drugdje, a ne unutar Zakona o radu

Jasno da je Zakon o radu u skladu s europskim radnim zakonodavstvom i da ga ne bi ni trebalo mijenjati. Međutim, očito je da pritisak i od strane poslodavaca i od MMF-a, Svjetske banke, bonitetnih agencija, dijela tobožnjih neovisnih gospodarskih analitičara i političara ide prema tome da se tržište rada još više učini fleksibilnim. Kaže se da je Hrvatska već pet godina u gospodarskoj krizi, pa bi Zakon o radu trebalo promijeniti zato da se pospješi izlazak iz krize. Međutim, svaki ozbiljniji ekonomski analitičar će reći kako je kriza tek jedan prolazni poremećaj u gospodarskim ciklusima! Dakle, sasvim je jasno da se ne bi trebalo tržište rada prilagođavati poremećajima u ciklusima, nego redovitim gospodarskim ciklusima.

Rješenja za krizne situacije traže se negdje drugdje, a ne unutar Zakona o radu. Tako da i ta teza pada u vodu. Isto je tako izvučena teza da puno mladih ljudi odlazi raditi u inozemstvo, pa ako mi promijenimo tržište rada, onda će se oni moći zapošljavati u Hrvatskoj. Međutim, nigdje i nikada nitko nije uspio dokazati da smanjenje radničkih prava omogućava otvaranje novih radnih mjesta, što sada ovi kvazianalitičari i kvazipolitičari zagovaraju. Uostalom, naši mladi ljudi odlaze često raditi u one zemlje gdje je razina zaštite radnika veća negoli u Hrvatskoj, ali isto tako i gdje su običaji ponašanja bitno drugačiji! Primjerice u zemljama EU niti se ne pomišlja da tvrtka nema kolektivnog ugovora! Dakle, te su zemlje puno uređenije.

Smanjenje radničkih prava ne otvara nova radna mjesta

A prigovori od stranih ulagača o velikim zaprekama za ulaganje zbog nefleksibilnog Zakona o radu i nefleksibilnog tržišta rada?
Ni to ne stoji. Pokazalo se da su njima na ljestvici prigovora Zakon o radu i problemi s hrvatskim tržištem rada negdje između 7. i 10. mjesta. Kad i prigovaraju zbog tržišta rada, češće prigovaraju zbog visoke bruto cijene rada jer su visoki porezi i doprinosi, smeta im način obavljanja papirologije i sl. Cijeli niz njihovih više rangiranih prigovora vezan je za koruptivnost društva, uz opterećenje vladinim odlukama, uz složenost i nestalnost zakonodavstva, uz hrpu papira koja im treba, uz dugotrajnost procesa nužnih za pokretanje posla. Pa i ta teza pada u vodu.

No fleksibilizaciju spominju i MMF, Svjetska banka i tome slično.
Točno, oni počivaju na mantri da treba fleksibilizirati tržište rada, treba olakšati otpuštanje, treba sve veći dio tereta iz sustava zdravstva prebaciti na građane, treba smanjiti pritisak na državni proračun, rasprodavati nacionalnu imovinu, smanjivati plaće i mirovine… Kad zemlja radi svoje radno zakonodavstvo, onda joj ono služi kao svojevrsna legitimacija – kao poruka nekome tko u tu zemlju želi doći i pokrenuti posao. Male zemlje u pravilu nikad ne mogu i ne smiju konkurirati niskom cijenom rada i obespravljenim radnicima.

Male su zemlje na vjetrometini, one ne mogu dati tržištu ni veliki doprinos u proizvodnji i potrošnji i stoga se njihova konkurentnost nikada ne gradi na obespravljenom, slabo plaćenom radniku i na niskoj razini prava na tržištu rada, nego upravo na dobro plaćenoj radnoj snazi koja ima velika, raznovrsna znanja i vještine, koja je fleksibilna s obzirom na znanja i vještine radnika koji se baš zbog toga mogu brzo prilagođavati promjenama na tržištu rada. Jer kada zemlja šalje prema ulagaču poruku: “Mi smo zemlja u kojoj radnici imaju nisku razinu prava, pa onda dođite k nama”, poziva ulagače koji traže upravo takve zemlje, ali koji još u trenutku kad su u nju uložili već jednim okom gledaju i jednim uhom slušaju: ima li netko tko je još obespravljeniji, jeftiniji gdje bi im bilo još povoljnije za tu vrstu posla kojim se bave? Tu se radi u pravilu o poslovima niže dodane vrijednosti, o poslovima koji ne unose sofisticirane, složene tehnologije, o poslovima koji ne ostavljaju dubok trag, koji u pravilu kupe propale tvrtke, pa tu nešto nastave raditi. Tu se u pravilu ne radi ni o greenfield investicijama.

Visoke bruto cijene rada jer su visoki porezi i doprinosi

Zašto je, dakle, tome tako?
Kad vide da je negdje drugdje povoljnije, da proizvodnju brzo i sa što manje štete po sebe mogu preseliti negdje drugdje zajedno s opremom ili bez nje ako je stara, onda oni na brzinu idu tamo. Dakle, mi u Hrvatsku niti ne želimo privlačiti takve ulagače, jer ako dolaze, otvaraju nesigurne poslove i donose poslove s niskom dodanom vrijednošću. To su poslovi gdje su i niske plaće, što rezultira i nižom platežnom moći. A mi smo se i previše naživjeli u niskoj platežnoj moći i treba nam sasvim druga vrsta poslova: ulagači koji unose složene tehnologije i donose bolje plaćene poslove s visokim dodanim vrijednostima. Oni traže i takve radnike, a zadovoljni su i stabilnim tržištem rada koje daje određenu sigurnost radnicima, jer to daje i njima sigurnost da će se njihove investicije isplatiti.

Radnička prava

Zašto Hrvatsku ulagači izbjegavaju i odlaze primjerice u Srbiju?
Prvenstveno ono što sam već rekao. Ne zbog nefleksibilnog hrvatskog tržišta rada, nego zbog cijelog niza drugih razloga. Oni traže višegodišnju stabilnost i sigurnost za svoja ulaganja i zaradu.

Ulaganja priječe bruto cijene rada zbog visokih poreza i doprinosa

A što je s tvrdnjom da imamo preskupu radnu snagu, a imamo primanja s kojima jedva “spajamo kraj s krajem”?!
To je tek jedan djelić. Tu se radi o tvrdnji da se svašta mora plaćati. Mnogi će reći da će u nekim drugim zemljama imati manju bruto cijenu rada jer je manji porez na dohodak, nema prireza, doprinosi na mirovinsko i zdravstveno su na nekim drugim razinama, manja su nefiskalna davanja, ali i to je argument tek za jedan dio njih. Jer je zanimljivo da je dio dobrih ulagača ušao u Hrvatsku, ovdje dobro zarađuju, dobro plaćaju radnike i ne smetaju im hrvatska cijena rada i radnička prava. Dakle, pitanje je koga želimo privući. U pravilu se zamjera sve ono o čemu sam ranije govorio, treba se obići puno šaltera, ukazuju na probleme na lokalnoj razini, nedovoljno razvijenu lokalnu infrastrukturu, lokalna im zajednica ne pruža dovoljnu potporu, nesređeni su imovinsko-pravni odnosi i sl.

U kojim su segmentima radnici posebice ugroženi?
Gdje uopće nisu?! Velika je razina kršenja njihovih prava. Ugroženo im je i pravo na rad i pravo na dostojnu plaću, pravo na obitelj i vrijeme s obitelji. Plaće su izuzetno niske, a život izuzetno skup. 70 posto zaposlenih u Hrvatskoj prima plaću do prosječne, jedan veliki broj je na minimalnoj plaći, dio radnika radi, a ne prima plaću, prevelik broj ljudi radi na određeno vrijeme. Ako je 70 posto plaća do razine prosječnih plaća, a svi podaci govore da plaća nije dovoljna za pokriće osnovnih životnih troškova u obitelji i nedostaje četvrtina prihoda da bi se pokrili prosječni rashodi, onda je jasno da je radnik zakinut već na samoj plaći. Kada se tome pridodaju radni uvjeti, da velik broj ljudi radi dijelom na crno, dio plaće dobije ispod stola i ne uplaćuju im se doprinosi, da plaće često kasne, da je velik broj na minimalnoj plaći, ljudi koji rade na određeno vrijeme građani su drugoga reda, mnogi i bolesni dolaze na posao da im poslodavac ne bi dao otkaz i tako redom.

Udio troška hrane u mjesečnom obiteljskom trošku negdje 31 posto

Najavili ste još težu jesen…
Velik nam broj ljudi govori kako više ne mogu spajati kraj s krajem. Ako pogledamo ovu rastuću ogromnu brojku blokiranih građana – dužnika koju objavljuje FINA, onda je jasno kako je platežna moć svedena na minimum i dalje se urušava. Građani ukazuju kako su se odavno odrekli kina, restorana, ljetovanja, zimovanja, popravaka ili održavanja kuće i stana, obnova automobila, namještaja ili kućanskih aparata. Sve se to gura dok ide.

Odjeću i obuću također sve teže i rjeđe kupuju. Kupuju gotovo isključivo samo ciljano. Sve se češće kupuju bezimene marke ili marke trgovačkih lanaca i odriču se proizvoda koje su tradicionalno kupovali, bilo da je riječ o prehrani ili higijeni. Mijenjaju se prehrambene navike po strukturi hrane! Kaže se što je udio troška hrane u mjesečnom trošku obitelji veći, to je zemlja siromašnija!

Pokazatelji kažu kako je Hrvatska i po toj osnovi izuzetno siromašna zemlja. Primjerice, u EU udio troška hrane u ukupnim troškovima u obiteljima u prosjeku se kreće negdje između 11 i 13 posto, dok je među najrazvijenijim zemljama to između 5 i 7 posto. Amerika se isto kreće oko 11 posto. U Hrvatskoj je prema izračunu Državnog zavoda za statistiku udio troška hrane u ukupnom mjesečnom obiteljskom trošku negdje oko 31 posto! I to pokazuje koliko smo siromašna zemlja.

Sredstvima potrebnim za hranu podmiruju se druge obveze. Ljudi se sve nezdravije hrane, pa će to za posljedicu imati i mnoge bolesti, jer u prvom redu žele zadovoljiti sitost, a ne kvalitetu ishrane. Voće se sve češće kupuje na komad i to za dijete, jer ga se roditelj odriče. Dakle, to je hrvatska zbilja.

Istovremeno radi se na uvozu radne snage iz Mađarske i drugih zemalja. Ima li globalizirano tržište rada sluha za nacionalne ekonomije?
Globalizirano svjetsko tržište nema respekta pred nacionalnom ekonomijom! I pitanje je onda znaju li nacionalne ekonomije urediti svoj sustav? Neke znaju. Kao što se i od jedne male Hrvatske zemlje EU štite tako da su zabranile dolazak hrvatske radne snage na njihovo tržište rada do određenog vremena, a onda vrijedi i obratno. Zemlje se štite i vode brigu o svojoj budućnosti i nacionalnim mjerama i zakonodavstvom vezanim za populacijsku politiku. Posebno je važno jačati radnički pokret na lokalnoj i europskoj razini kako bi se uredio sustav na način da se uravnoteži razina prava kad je riječ o Europi te se na taj način pohlepnike među multinacionalnim kapitalom prisili na to da moraju konačno dostojno platiti radnika! A ne da urušavaju domaća gospodarstva uvozom jeftine radne snage ili izvozom poslova na jeftinija tržišta!

Rješenja

Protiv ste prodaje Croatia osiguranja! Zašto?
Zanimljivo je da je slovenska država vlasnik Triglav osiguranja. I svom silom se dugi niz godina opire njegovoj prodaji smatrajući ga jednim od nacionalnih obilježja i vrednota. Narodna imovina nema samo materijalnu, nego kulturološku i duhovnu vrijednost. To je ostavština generacija generacijama. Dakle, ovdje u Hrvatskoj je na sceni neoliberalni koncept koji preuzimaju različite vlade, a ova to naročito pokazuje.

Elite na vlasti ne brinu se dovoljno oko nacionalnih dobara koja su dobile na upravljanje. Vlade bi u državne tvrtke trebale na upravljačke pozicije postavljati najsposobniji menadžment! Kod nas su državne tvrtke samoposluživanje za vlast! To je i mjesto zbrinjavanja političkih kadrova koji se drugdje nisu mogli zbrinuti. Podobnost, a ne sposobnost. Bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić je na prigovor da bi trebalo depolitizirati državne tvrtke rekao “da je to nemoguće, jer vlast u te tvrtke treba stavljati svoje politički podobne kadrove zato da bi provodili politiku ove vlasti!” Državne tvrtke nisu produžena ruka vlasti, nego moraju biti osposobljene da samostalno što uspješnije djeluju na tržištu.

Croatia osiguranje je u konkurentnosti s drugim osiguravajućim društvima na tržištu i treba konkurentne, sposobne, a ne podobne menadžere. Ono je nacionalna vrednota. To je kuća koja osnovana 1884. godine kao težnja Hrvatskog naroda da ima nešto svoje u onom vremenu i onom društvu i opstala je kao simbol neovisnosti kroz sve sustave država. Sada će se prodati iako ima tržišni udio veći od oko 60 posto, redovno donosi dobit, dobro posluje. Ako treba dokapitalizaciju i za to nedostaje sredstava, to se može učiniti iz zadržane dobiti! Ne ju prodati. Isto je i s Croatia Airlinesom, HPB-om i koncesiji autocesta! Očito je kako treba tražiti neke nove modele, a da ovaj ne drži vodu.

Plaća nije dovoljna ni za pokriće osnovnih životnih troškova

Gdje vidite izlazak iz krize u kojoj se koprcamo već godinama?
Vlast treba poslušati što govore neki neovisni ekonomski analitičari, pogledati tuđe greške i iskustva, a trebalo bi napraviti i rekonstrukciju Vlade, jer očito je da nisu u stanju odraditi sva očekivanja. Ne mogu se sva rješenja tražiti u snaženju porezne presije, u snaženju nadzora. Podupiremo da se zagrabi u sivo tržište. Ne podupiremo rasprodaju nacionalnog bogatstva. Jer ako se ove godine proda Croatia osiguranje, HPB, što će se prodati iduće godine? Što će ostati generacijama iza nas? Treba mijenjati gospodarski model!

Model koji zagovara ova vlada i uporno ga tjera dalje je model koji je u Europi produljio krizu. Ako na to upozoravaju i nobelovci iz ekonomije onda je očito da ova vlada vozi u krivom smjeru! Bilo bi za očekivati da socijaldemokratska vlada ima senzibilitet za čovjeka! I to je u biti razlikuje od desničarske vlade koja je u pravilu bliska krupnom kapitalu. Meni se čini da je ova vlast bivšu socijalističku internacionalnu zamijenila neoliberalnom internacionalnom. Oni ne znaju, nemaju rješenja!
Nije li vrijeme za neku vladu nacionalnog jedinstva i spasa, umjesto nesposobne vlade i s njom sučeljene oporbe koja ne obećava. Nužan je nacionalni konsenzus za izlazak iz krize i konačni zasluženi boljitak naroda.

Izvor:
Foto:

Glazba

Porin ove godine slavi četvrt stoljeća, među nominiranima su čak tri iz Međimurske županije

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

porin

Nagrada Porin ove godine doživljava jubilarno, 25. izdanje, a među nominiranima su i tri imena iz Međimurja.

U kategoriji nagrade Porin “Novi izvođač godine” nominirana je Carla Belovari iz Svete Marije, pri čemu su u toj kategoriji nominirani i bend Fluentes te Boris Štok. Osim Carle, nominirana je i mlada Zsa Zsa, pravim imenom Jelena Žnidarić, iz Pušćina. Njezino se ime našlo u kategoriji “Najbolja vokalna suradnja”. Zsa Zsa je u duetu s Vannom otpjevala singl “Tragom svojih tragova”. U istoj kategoriji nominiran je i duet Olivera Dragojevića i Željka Bebeka (“Ako voliš ovu ženu”) te Bang bang feat. Saša Antić (“Kako stoje stvari”).

Mirko Švenda-Žiga sa suradnicima, Krunoslavom Lajtmanom te Tonijem Eterovićem, nominiran je za “Najbolji album popularne duhovne glazbe”. Radi se o albumu “Tri kralja jahahu”.

porin

Toni Eterović, Krunoslav Lajtman i Mirko Švenda Žiga

Najviše nominacija, čak 9, ove godine ima Mia Dimšić i suradnici. Nominacije i nagrade raspoređene su u 35 kategorija, a pristiglo je 1645 prijava. Pobjednici će biti proglašeni na svečanoj dodjeli 23. ožujka u splitskoj Spaladium Areni.

Nastavite čitati

Tema dana

Uspješno odrađen kamp

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

KOŠARKA

Košarkaški kamp u organizaciji KK Grafičar opravdao je svoje postojanje.

U sedam dana mladi ludbreški košarkaši, uz pomoć kvalitetnih trenera s područja naše i susjednih županija kao te posebno gostujućih trenera iz KK Cedevita napravili su veliki pomak u svom košakšakom znanju. Zanimljivo ej bilo i gostovanjre prof. Ante Tomas, a među demonstartorima bili su sadašnji i budući prvoligaški igrači. Kroz kamp je prošlo sedamdesetak mladih, a izdvojio je dvojac Grafičara Vađunec i Virag, od kojih u klubu mnogo očekuje u sljedećim sezonama. Mladi trenerski kadar ludbreškog kluba odradio je najveći dio posla oko kampa a u tome su sudjelovali Siniša Beser i trener mlađih kategorija Tomislav Horvat, a svoj udio dali su i trener Danijel Papp te Igor Dijanošić.

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje