POGLED U POVIJEST

Knjiga “Hommage Sigecu” iz pera uglednog Sigečanina mr. sc. Franje Križanića izvrstan je primjer sveobuhvatnog pristupa povijesti jednoga (malog) mjesta. 

U konkretnom slučaju, to mjesto je, dakako, Sigetec, za koji mnogi u Hrvatskoj zacijelo nisu ni čuli, ali svaki će čitatelj, zahvaljujući upravo Križanićevoj knjizi, biti nemalo iznenađen bogatstvom zbivanja u prošlosti Sigeca, od prapovijesnih vremena, pa sve do početka 21. stoljeća.

Spas od zaborava

Mišljenja smo da svako mjesto, ma koliko malo – a naročito u našim hrvatskim okolnostima (nekad više političkima, danas više ekonomskima), koje nisu uvijek bile sklone sintetiziranju lokalnih nasljeđa – zavređuje neku vrst svoje ukoričene povjesnice, uknjižene osobne iskaznice, jer takve knjige spašavaju povijesno pamćenje i prenose ga u budućnost.

Najbolja potvrda toj tezi je prošlost Sigeca koju iščitavamo iz Križanićeve knjige: pritom nam se, naime, razotkriva široka lepeza osobā, događajā i vrijednostī materijalne i nematerijalne kulturne baštine, lepeza koja nadaleko nadmašuje naša dosadašnja znanja o Sigecu, lepeza koja ujedno – na najbolji način potvrđujući spomenutu tezu da svako mjesto zavređuje neku vrst povjesnice – znatno nadograđuje kako dosadašnju poziciju Sigeca u percepciji nedostatno informiranih (ne)poznavatelja, tako i formalnu poziciju Sigeca na stvarnim, ali i na duhovnim zemljovidima.

Kao dokaz, ili barem kao ilustraciju tome, možda je dovoljno razmotriti popis poznatijih osoba iz sigečke povijesti. Naime, jedan od kriterija važnosti nekog mjesta zasigurno je broj osoba koje su iz njega potekle a koje su ostavile traga u širima regionalnima i nacionalnim okvirima; a gotovo je nevjerojatno da je Sigetec, čiji se broj stanovnika u proteklih 150-ak godina kretao između samo 199 (1857.) i 765 (2001.) “duša”, iznjedrio čak stotinjak imena s diplomom viših i visokih škola odnosno na drugačiji način (i bez diploma) zaslužnih osoba, među kojima ima i onih osoba značajnih i u najširima ludbreškima, podravskima, hrvatskima, pa i u međunarodnim razmjerima.
Sve to, i još mnogo toga, osvješćujemo čitajući Križanićevu knjigu. No, ona je posebno zanimljiva i zbog toga što je njezin (unaprijed pohvaljeni) pristup, zapravo – dvojak: taj je pristup i objektivan i subjektivan. Takav je dvojaki pristup ujedno i upravo ogledan, jer se njime ponajbolje ogleda priča o Sigecu – objektivna i subjektivna, činjenična i osobna, dokumentarna i impresionistička. A na oba svoja pola taj je pristup neprijeporno – funkcionalan.

Mudre izreke

Iako se ne priklanja strogome znanstvenom aparatu, Križanić objektivno, a pritom zanimljivo i pregledno, predočava činjenice iz starije prošlosti Sigeca, obilato ih dokumentirajući vizualnim materijalima: preslikama dokumenata te poznatijima, ali i manje poznatim fotografijama iz obiteljskih arhiva. Autor je temeljito upućen u postojeću stručnu literaturu, ali ne prenosi je uvijek suhoparnim citiranjem, već češće njezinim transponiranjem u novo, “živo” publicističko štivo.

Svaki će čitatelj biti nemalo iznenađen bogatstvom zbivanja u prošlosti Sigeca, od prapovijesnih vremena, pa sve do početka 21. stoljeća

Kada, primjerice, piše o arheološkim istraživanjima u Sigecu, kojima se (budući da nije arheolog) nije osobno bavio, razumljivo je da će svoj tekst izravnije oslanjati na stručnu literaturu, odajući zasluženo priznanje istraživačima poput Marine Šimek i drugih. Tako uglavnom postupa i pišući o demografiji, tradicijskoj gradnji, starim obrtima i alatima, sakralnoj baštini ili školstvu u Sigecu.

S druge strane, kada piše o bliskijim mu temama, kao što su život i djelo doktora teologije, profesora i rektora na Hrvatskom kolegiju u Beču te filozofskoga i dramskog pisca Kazimira Bedekovića (jer upravo je Križanićevim zalaganjem 2001. godine objavljena opsežna knjiga prof. dr. sc. Alojza Jembriha o Bedekoviću), Križanićev će tekst već odisati osobnijim angažmanom, tj. diskursom upućenijeg autora, a da ne govorimo o poglavlju posvećenome krležologu i kroničaru lubreškoga kraja (i autorovu rođaku) Antunu Kancijanu, o kojemu je 2013. godine sâm Križanić uredio itekako reprezentativnu knjigu.

Nakladnik knjige je Pučko otvoreno učilište Ludbreg, a urednik mr. Branko Dijanošić

Nimalo slučajno, a nimalo neprimjereno, taj eros, ta ljubav prema baštini rodnoga kraja posebice se osjeća u rekonstrukciji običajā i mudrih izreka u Sigecu (tako majstorski reflektiranima u “Gruntovčanima” i drugim serijama scenarista Mladena Kerstnera), a koje je poglavlje napisano na temelju zapisa Marije Winter, Križanićeve učiteljice, ali i dramaturginje, stručne autorice i suradnice varaždinskoga, koprivničkoga i zagrebačkoga (Arheološkog) muzeja, s kojom je iznimnom figurom Križanić već i u nekim svojim prethodnim tekstovima omeđio svoje osnovno sigečko “vrelo nadahnuća”: Bedeković-Winter-Kancijan. 

Naravno, gospodarske teme autor suvereno iznosi u svjetlu vlastitih analiza, jer je u tome priznati stručnjak. Ipak, u onima preostalim dijelovima “Hommagea Sigecu” koje karakterizira objektivni autorski pristup svakako valja izdvojiti minuciozno prorađene teme iz 20. stoljeća: djelovanje Hrvatske seljačke stranke, Dobrovoljnoga vatrogasnog društva, Sportskog društva “Jelačić” odnosno Nogometnog kluba “Mladost”…

No, unatoč toj nužnoj, upravo znanstvenoj akribiji marnoga kroničara, kako se u kronološko-konceptualnom slijedu iznošenja građe približavamo zbivanjima uz koje je autor osobnije vezan, objektivni pristup oplemenjuje se subjektivnim opservacijama, pri čemu se ta dva načela nimalo ne potiru, nego se, štoviše, međusobno nadograđuju, stvarajući jedinstveni mozaik činjenične i osobne realnosti.

”Točka na i”

Taj subjektivni pristup gotovo posve prevladava u uvodnom i završnom poglavlju knjige. Napose je završno poglavlje, signifikantnog naslova “Mislima se vraćam” u Sigetec (na koje se stilski nadovezuje i životopis autora, potpuno deformaliziran i duhovito individualiziran), prava “točka na i” ove knjige, njezina „kruna“, ali i ujedno i – ključ čitanja.
Toplina kojom Križanić opisuje vlastite rane godine provedene u Sigecu u punoj se mjeri (nepretenciozno i zacijelo nenamjerno) približava književnom izričaju. Neki od pasaža iz tog poglavlja – primjerice sjećanja na ljeta uz Bednju, koje Križanić uspoređuje s vragolijama slavnih dječaka Huckleberryja Finna i Toma Sawyera uz rijeku Mississipi u romanima Marka Twaina – doista imaju punu književnu vrijednost.

 

Nakladnik knjige je Pučko otvoreno učilište Ludbreg, a urednik mr. Branko Dijanošić

Upotpunjujući tako objektivnu povijest Sigeca vlastitim osobnim doživljajem novije povijesti mjesta, Križanić svoj “Hommage Sigecu” na začudan način uklapa u novije trendove kako u historiografiji, tako i u književnosti. U historiografiji to je opisivanje povijesti kroz sjećanja izravnih svjedoka (memoari, reminiscencije sudionikā), a u književnosti to je uporaba vlastitih ili obiteljskih sjećanja kako bi se povijest literalizirala te na taj način još više približila čitateljima – kao što je to, primjerice, u “Djetinjstvu u Agramu” Miroslava Krleže (pri čemu izdvajamo samo jedan “kanonski” primjer iz hrvatske književnosti) ili romanu “Tuga Belgije” Huga Clausa (pri čemu izdvajamo samo jedan noviji primjer iz europskih književnosti).

Jer, na kraju krajeva, istina je podjednako i u povijesnim dokumentima i “u oku promatrača”. Samo vješt spoj tih dviju istina može uroditi polivalentnim, otvorenim djelom – djelom otvorenim za daljnja istraživanja, (re)interpretacije i poticajna razmišljanja. Osim u tome što zadovoljava, pa i nadmašuje kriterije povjesnice Sigeca, upravo je u toj otvorenosti najveća vrijednost Križanićeve knjige. 

RAZVOJ                                                     DRUŠTVO

Sigetec je katastarski plan mjesta imao još davne 1860. godine

Sigetec je imao limenu glazbu, amatersko kazalište, a aktivne su bile i žene okupljene u Društvu žena Sigetec.

Izvor:
Foto: