SPOMENICI KULTURE PROPADAJU

Prema popisu stanovništva, u Varaždinu živi troje Židova. U Čakovcu ih je dvostruko više – šest. Niti ostali hrvatski gradovi ne mogu se baš podičiti bitno većim brojem židovskih sugrađana.

 No radije bismo rekli – onih koji su se odlučili izjasniti kao Židovi. Jedna varaždinska Židovka, koja je rubriku vjeroispovijesti ostavila praznom, a nacionalno se opredijelila kao Hrvatica, razlog je objasnila vrlo kratko: „Više se ne želim nalaziti ni na kakvim popisima“. Kad ovakvo što izjavi Židov, nepotrebno je komentirati. Liste su ih kroz povijest „koštale“ previše.
Iako ugledni i bogati (ili baš zbog toga), veliki dio suvremene povijesti proveli su kao građani trećeg reda. Od oduzimanja imovine, preko zabrane naseljavanja do plinskih komora. Nakon Drugog svjetskog rata i holokausta po nebrojeni put dokazali su svoju poslovnu snalažljivost i nemali broj ih je na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi svijeta, ali povijest je očigledno ostavila svoj trag. Ne treba elaborirati.

„Specifični“ odnosi

Upravo zbog takve povijesne golgote danas je većina europskih židovskih groblja na popisu zaštićenih spomenika kulture. Sinagoge, pak, osim kao bogomolje, služe u brojne kulturne svrhe. Vjerojatno nema turista koji je, na primjer, bio u Pragu, a nije posjetio židovsko groblje. Židovska se groblja nalaze na gotovo svim turističkim kartama Europe. Osim, naravno, u Hrvatskoj.

Moglo bi Vas zanimati:

Župan Stričak čestitao novoimenovanom načelniku GS Oružanih snaga RH generalu Tihomiru Kundidu

Varaždinski župan Anđelko Stričak uputio je najiskrenije- general – pukovniku OS RH Tihomiru Kundidu povodom njegovog imenovanja na dužnost načelnika...

Više se ne želim nalaziti ni na kakvim popisima.”

Mi kao da volimo naše „hrvatske priče“ koje nas ne samo kulturno već i materijalno puno koštaju. Varaždinsko židovsko groblje sinonim je upravo za jednu takvu priču. Varaždinska sinagoga također. Groblje zapušteno i pod ključem, sinagoga se „obnavlja“ godinama.
Varaždin je i inače specifična priča što se židovstva tiče. Grad u kojemu je, praktički, „rođeno“ židovstvo u Hrvata, danas nema niti židovsku općinu. Nema je od 1948. godine. Židovske općine, uzgred,  nemaju veze s brojem Židova u njima jer tada bi njihov broj u Hrvatskoj bio bijedan. Prema pravilniku o židovskim općinama, u takvim su slučajevima sve ovlasti židovskih pitanja prebačene u najbližu općinu. U ovom slučaju to je Čakovec. O odnosima s Varaždinom, predsjednik čakovečke općine dr. Vlatko Pal kaže da su gotovo nikakvi. Korigira se: – Nazvao bih ih specifičnima.
Pod „specifičnim“ podrazumijeva da odnosa uopće nema. Dvoje varaždinskih Židova članovi su čakovečke židovske općine, a dr. Pal ne zna je li to baš ono dvoje koje se na popisu stanovništa deklariralo kao Židovi. Kaže da su pokušavali uspostaviti odnose s lokalnim vlastima u Varaždinu, ali uzalud.
– Dva puta smo službeno bili kod varaždinskoga gradonačelnika, u vrijeme dok je gradom vladao Čehok, ali primio nas je njegov zamjenik. Jednom – prije desetak godina – bili smo kao koordinacija zajedno s tadašnjim atašeom izraelskog veleposlanstva koji je stigao iz Beča, a drugi put sam službeni prijem zatražio prije tri godine. Oba smo puta došli kako bi se riješilo pitanje varaždinske sinagoge. Intencija je sačuvati taj spomenik kulture koji nije važan samo za Židove nego i za Varaždin uopće. Da se sačuva onakav kakav je bio. Oba puta smo popili kavicu, razgovarali i – to je bilo to. Nakon toga nitko nas nije kontaktirao.
Predsjednik Pal kao jednu od pretpostavki zašto se nitko iz lokalnih vlasti nije osvrtao na njihove prijedloge spominje mogućnost da je tadašnje gradske čelnike možda kontaktirala i druga židovska općina – „Bet Izrael“. Naime, u zagrebačkoj je židovskoj općini 31. svibnja 1998. godine – kada Vijeće židovskih općina odbija potpisati daljnji ugovor tadašnjem rabinu – došlo do raskola. Novu je zajednicu službeno priznala Europska rabinska konferencija, a iste je godine za predsjednika izabran dr. Ivo Goldstein. Odnosi između dviju zajednica u najmanju bi se ruku mogli nazvati – zategnutima. Ponajviše zbog imovinsko-pravnih pitanja.
Varaždin, po židovskom pitanju očigledno nezainteresiran grad, zanimljiv izazov objema zajednicama.

Lustig redovito u Čakovcu

Svake dvije godine u Čakovcu se održava edukacijsko jutro s Brankom Lustigom. Oskarovac i jedan od najpoznatijih svjetskih filmskih producenata dođe u čakovečki Centar za kulturu i diskutira sa sedmim i osmim razredima. Inače, Branko Lustig je upravo iz Čakovca 1944. godine deportiran u logor. Dr. Pal rezignirano komentira: „Manje je problema razgovarati s Lustigom nego s nekim od domaćih političara“.

Hitna restauracija

Kako bilo – groblje i danas službeno nitko ne održava, ključ je u bravi, a sinagoga je već godinama „ogrnuta“ plakatom s upozorenjem o građevinskim radovima. Radovima koji se ne rade. Inače, sinagoga je u vrijeme kad je većina židovskih bogomolja mijenjala svoju namjenu, jedno vrijeme bila kino, a poslije je trebala postati – olimpijski muzej.
Većina europskih sinagoga vratila je svoju prvobitnu namjenu. Usto su postale značajnim kulturnim centrima i glazbenim dvoranama. Koliko bi varaždinska sinagoga pridonijela, primjerice, Varaždinskim baroknim večerima, ne treba ni spominjati. Ali rekonstrukcija je jednostavno zapela i tako već godinama.
Isti je slučaj sa Židovskim grobljem, na kojem su, usput rečeno, pokopani djed i baka slavnog plivača Marka Spitza.           
Istina, u sinagogi gotovo da ne bi imao tko moliti kao što se na groblju nema tko pokapati. No, kao što smo rekli, ovi bi kulturni spomenici značajno pridonijeli imidžu sjeverozapadne Hrvatske. Da ne govorimo u očima Izraela. Potom put vodi do Amerikanaca, a to onda znači i svijeta. Jednako misli i dr. Andrej Pal:  
– Žao mi je što politika nije dovoljno mudra da iskoristi resurse kojima raspolaže. Da li bi se nešto promijenilo, ne znam, ali uvjeren sam da valja pokušati. Varaždinsko groblje ima sigurno svoju vrijednost. Ako ništa drugo, kao turistička destinacija. Jedan Amerikanac ili Nijemac – a, varaždinski turizam ima velike potencijale – sigurno bi rado posjetio Židovsko groblje. Nema potrebe da sinagoga bude sinagoga. Začetna ideja je da bude koncertna dvorana. Varaždin bi je kao grad kulture dobro mogao iskoristiti. Ono osnovno – zgrada i groblje su tu – sada treba naći najbolji način da se to provede. Neka nitko krivo ne shvati. Ne „prodajemo“ mi svoju kulturu – ovakvo bi rješenje bilo od obostrane koristi. Grad bi prihodovao, a  promovirala bi se i židovska kultura.
Sve što govori dr. Pal itekako ima smisla. Odgovorne osobe za zaštitu spomenika kulture sigurno znaju najbolji način kako ih i iz kojih fondova restaurirati. Postoje fondovi za restauriranje kulturnog nasljeđa. Također egzistiraju i poduzeća koja se bave samo time. No sudeći prema stanju groblja i sinagoge, nitko nije kontaktiran.

Politika – čudna priča

– Meni je cijela ta priča čudna. Čakovec, što se tiče židovskog nasljeđa, ima samo groblje  koje je odlično očuvano. Čakovečko groblje održava javno poduzeće „Komunal“, vlasnik varaždinskog su „Parkovi“, ali očigledno im održavanje groblja nije u opisu posla. Čakovečko groblje je odlično očuvano i čak je zaštićeno kao kulturna baština na državnoj razini.
Varaždin ima sinagogu. To je ogromna stvar. Ali ništa.
Kad bi se ostvarilo ono što je odavno planirano – koncertna dvorana i galerija, Varaždin iČakovec mogli bi izložiti zajednički postav, razočaran je dr. Pal.
Restauratorski zavod je, kako neslužbeno saznajemo, itekako zainteresiran za obnovu. No logično je da sve mora imati svoju službenu razinu, a iz Varaždina zahtjev ili bilo kakav upit nije stigao. Restauracija groblja i sinagoge u nadležnosti je lokalnih vlasti, budući da je njihovo vlasništvo. No i dr. Pal napominje da bi se za njegovanje tradicije trebali malo više „pokrenuti“ i sami Židovi.

Odnos prema varaždinskim Židovima je čudan”

– Ne možemo se žaliti da nema trgovine košer hranom – tko nam brani da ju otvorimo.
Puno toga nedostaje. Kad me netko pita brine li se Hrvatska dovoljno o svojim Židovima, odgovaram „to je kao da me netko pita brine li se škola dovoljno o mom djetetu“. Možda je baš sada došlo vrijeme da se ljudi vrate svojim korijenima. Da Židovi i sami daju svoj doprinos očuvanju svoje kulture. Dok su još živi oni koji se sjećaju. Poslije je gotovo. Mi smo generacija koja ju je čula od preživjelih, no naša djeca već slušaju iz druge ruke… Biti Židov u Hrvatskoj, Izraelu ili Americi, nije isto. Mi nemamo uvjete „do kraja“ prakticirati židovsku vjeru. Kako? Nemaš sinagogu, za početak. Puno toga nedostaje da bi čovjek bio istinski vjernik.
Laik bi stekao dojam da je Varaždin „odustao“ od svojih Židova, tvrdokorni realist bi rekao „pa samo troje ih je“. No kulturno naslijeđe nema cijenu, niti veze s popisom stanovništva. Premda je nebitno, svi s kojima smo razgovarali vjeruju da je brojka Židova veća, ali iskonski strah potkrijepljen povijesnim iskustvima je jači. Nemali broj Židova, osim što se pokrstio, čak je promijenio i prezime. Premda dr. Andrej Pal nije, kako sam kaže, tijekom života imao niti jedno negativno iskustvo povezano sa židovstvom, jasan mu je taj urođeni strah. No zato mu nije jasna lokalna vlast koja, po tko zna koji put, ne zna iskorititi resurse kojima raspolaže.
– Politika je čudna priča. Odgovornost i interesi političara nestaju s danom izbora. Točnije, 24 sata ranije – s početkom izborne šutnje, kaže Andrej Pal koji je i sam „u politici“ kao nezavisni vijesnik u čakovečkom poglavarstvu.
– Ne volim politizirati. Ušao sam u politiku jer sam se nadao da kao nezavisan kandidat mogu nešto napraviti. Sad iz iskustva znam da je to vjerovanje bilo naivno. Meni varaždinske lokalne vlasti zaista nisu jasne. Pa neka tu židovsku ostavštinu gledaju čisto interesno, ako žele. Nama neće smetati. U ova vremena mi suludo izgleda „razbacivati“ se nečim što bi moglo donijeti novac. Dosadan sam, ali ne znam gdje je tu logika. Nas, kao židovsku općinu, skroz ignoriraju. U Čakovcu nas priznaju kao činjenicu, kao sastavni dio života grada. Pozivani smo na sva službena događanja, kaže.

Otpor izgradnji sinagoge

Prvi Židovi u Varaždinu se pojavljuju 1771. godine. Bilo im je dozvoljeno dolaziti samo na trodnevni sajam. Varaždinci su od poglavarstva tražili da ih se istjera i zaplijeni im se imovina.
Izgradnja VŽ sinagoge nije prošla bez otpora Varaždinaca. Protestirali su da „sidovski narod vu gradu Warasdinu i cijeloj okolici ztanujući žele izgraditi veliku cirkvu usred grada, a to je opasno za katoličku vjeru…„ Sinagoga je stoga bila izgrađena na drugom mjestu od planiranog.
Tako je prvo izgrađena u Kukuljevićevoj, a potom „premještena“ u Cesarčevu ulicu. Prva sinagoga postala je obiteljskom kućom i nikada nitko nije zatražio da se na bilo koji način obilježi prvotna namjena kuće.

Nepoželjni gosti

U šest godina koliko je na čelu čakovečke židovske općine, u čiju nadležnost, dakle, spada i Varaždin, nije pozvan niti na jedno događanje u gradu povezano sa židovstvom. Primjerice, kad je izraelski veleposlanik posjetio grad, među uzvanicima nije bilo niti jednog predstavnika Židova.
– Nemam potrebu „gledati“ veleposlanika jer on nas primi kad god to zaželimo ili dođe do Čakovca. Ali vjerujem da bi gradu trebalo biti u interesu da „nas pokaže“. Po meni bi to bilo pametno. Ali to sam ja… Ne znam, opet ponavljam, čudna je to priča. Ali gledajući malo šire, to puno znači. Jedan Izraelac ili Amerikanac kad me vidi tamo – to ipak daje cijeloj stvari drugu dimenziju. Jednako tako, grad nikada nije rekao: „Imamo interes za obnovu groblja i sinagoge, ali nemamo novca“. Oni uopće ne pokazuju nikakav interes – uopće se ne trude. Pa ako im pomognemo s financiranjem, nećemo groblje „prenijeti“ u Čakovec ili u Tel Aviv. U krajnjem slučaju to mi je tragikomično.
Ne možemo a ne pitati se brine li se Hrvatska dovoljno o svojim Židovima. Danas, kao što je generalno poznato, Židovi više nisu „samo“ Židovi već tretiranje židovstva ulazi u sferu visoke politike i gospodarstva.
Najistaknutiji analitičari vjeruju da se itekako dobro zna tko gospodari svjetskom politikom. Zato su groblje i sinagoga postali daleko više od bogomolje i mjesta pokapanja.
Samo još da u Varaždinu to netko shvati.

VLATKO MARIĆ u borbi za očuvanje židovskih spomenika

Dok se mnogi Židovi ne žele izjašnjavati o svojoj religiji, nama je ideju za temu donio Vlatko Marić čiji se otac, rođeni Moses, zbog ženidbe s arijevkom pokrstio na kršćanstvo. Gospodin Marić sto post je slijep, ali to ga ne sprečava da obilazi institucije i pokuša se izboriti za očuvanje židovskih spomenika i kulture. Iako su ga još kao dijete u školi nekada nazivali „čifutom“, nikad od majke nije čuo ništa o svom židovskom podrijetlu. Da jeŽidov saznao je tek nakon što ga je zaintrigiralo obiteljsko stablo. Tada je saznao istinu o cijeloj porodici, o činjenici da mu je šogor bio poznati književnik Oskar Davičo. U svojoj potrazi za istinom došao je do poražavajućeg saznanja da ima vrlo veliku familiju, koja se, uslijed periodičnog eskaliranja antisemitizma, raselila po svijetu.
– Prema svojim istraživanjima znam da je u Varaždinu mnogo više Židova nego što ih se tako deklarira. Ne žele da se to zna. Boje se.
Marić misli da je jedan od razloga naizgled „nebrige“ o Židovima i pokušaj ignoriranja povratka židovske imovine. Velike imovine. Primjerice, kad je Poljska ušla u EU, morala je vratiti Židovima kao i protjeranim Nijemcima svu oduzetu imovinu. Pretpostavka je da isto čeka i Hrvatsku. Amerikanci su već potaknuli to pitanje, a zadnji su put državu podsjetili na njenu obavezu lani u kolovozu.  Marić tvrdi kako je u Varaždinu nepovoljna klima za Židove – tabu tema. Premda se on u popisima sada ne vodi kao Židov, posjeduje sve dokumente da je židovskog podrijetla. – U sebi se osjećam kao Židov – kaže Marić.

Izvor:
Foto: