Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj
Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.
Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.
Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva
U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.
To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.
Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.
u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan
Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.
U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.
Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.
Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.
Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.
Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.
Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja
Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.
Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.
Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse
Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.
U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.
Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.
Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.
Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija
Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na
Izvor:
Foto:
Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno
Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.
Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.
Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.
Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.
Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.
Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij
Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.
Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.
Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.
Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.
Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.
Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.
Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto
Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.
Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?
Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.
Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.
Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.
Od kazališne plaće.
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
S Prljom, iz Leta 3.
Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.
Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.
Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Bernarda Cecelja, dobitnica Zlatne kune Hrvatske gospodarske komore za inovacije
Bernardi Cecelja nudili su mjesto na kandidacijskim listama za lokalne izbore, ali ova nagrađivana poduzetnica previše voli svoj posao da bi se, kako kaže, miješala u nešto što joj može samo naškoditi.
Njegovana plavuša, elegantno odjevena u crno, sjedi nasuprot mene. Kad govori, oči joj zrače entuzijazmom kao da je upravo dobila prvu nagradu u svojoj poslovnoj karijeri. Istina, nagradu je dobila. No žena u mojem društvu, Bernarda Cecelja, vlasnica tvrke „Bernarda“, vjerojatno bi se morala dobro pomučiti da prebroji koja je to po redu.
Zapošljava 170 ljudi u tri proizvodna pogona i taman uspije oprati i ispeglati stvari iz kufera da bi ih iznova spremala za novo putovanje. Da li na već osvojena tržišta ili na ona koja tek želi dodati na svoju impresivnu listu zemalja – klijenata.
Bernarda je u turizam uložila 800.000 kuna
Na zidu njezina ureda, uz plakete su ravnomjerno izvješene i slike s nekog od izleta na koje odlazi svake godine skupa s radnicima. Žena u beskompromisnom muškom svijetu, u svom je uredu prvenstveno ŽENA. Kompjutor gotovo ne dolazi do izražaja od vaze sa šarenim kamenčićima, mnoštvo sitnica koje ju podsjećaju na neki dio njezina života, ogroman bezimeni plišani pas koji joj je nekada davno poklonio njezin sin. Na konferencijskom stolu šareni buket proljetnica koje su joj za Dan žena darovali radnici. Možda Bernarda Cecelja nije svjesna, ali vjerujem da ovaj veseli ženski kič dobro djeluje i u poslovnome smislu. Muškarci se, vjerojatno nenavikli na takvo poslovno okruženje, samim ambijentom osjećaju zbunjeno. Trebalo to njoj ili ne, dok se oni priberu, ona već suvereno vlada temom s dnevnog reda.
Govori četiri strana jezika, a u poslovnome svijetu je od 1998. godine. Na njenim se madracima i krevetima rađalo, liječilo, umiralo, voljelo, sanjalo….“Kad bi jastuci znali pričati“…
Dobili ste zlatnu kunu za jastuk „Pospanko“, za inovativnost „Tko“ je Pospanko?
Cijeli projekt se počeo odvijati prije dvije godine kada smo ga lansirali na zagrebačkoj Ambijenti. Tada je krenula priča, koja se širila pa je primjerice na Arki u Zagrebu gdje je, zajedno s krevetom i madracem u kompletu, dobio zlatnu medalju. Na istoj je izložbi zlatnu medalju dobio i od Rusije. Potom smo i u Bruxellesu dobili zlatnu medalju od rumunjskog ministarstva za obradu tržišta, ali i srebrnu medalju za ukupan nastup na tom međunarodnom sajmu pod nazivom Eureca. Znači, dodijelio ju je međunarodni žiri. Iste te 2012. godine postala sam vitez inovatorstva, orden s belgijskom krunom, koje mi je dodijelio gradonačelnik Bruxellesa za inovatorstvo.Pospanko je dobio i oznaku kao prvo pravo medicinsko pomagalo sa svim mogućim certifikatima.
Ima tri, odnosno četiri značajke zbog kojih je dobio ta silna priznanja. Prvo i osnovno – u njega su ugrađene poliuretantske spiralne opruge koje podržavaju vratnu kralježnicu bez obzira koliko se mi puta okrenuli tijekom noći. Poznato je da se čovjek, što svjesno, što nesvijesno okrene, vratna kralježnica nam uvijek ostane u ravnomjernom položaju. Ravnomjerna cirkulacija, nema glavobolja, deformacija vratne kralježnice…Drugo je da se svi znojimo i onda se taj znoj ispod kose negdje mora ići. Te opruge imaju i svojstvo prozračnosti. Zrak struji bez obzira da li mi pritisnemo glavu odozgo ili da li putem okretanja ide lijevo ili desno, istiskujemo zrak. Ne zadržava vlagu. Treće – obučen je sa memory pjenom koja se omekšava pod tjelesnom toplinom i također ima i omot od navlake sa srebrnim nitima.Kroz povijest je poznato da srebro djeluju antibakterijski i antistresno. Na kraju je navlaka koja ne propušta vlagu u dubinu jastuka već ona ostaje na površini tako da se čim prije ispari
Jeste li vi pospanko?
Kako bih rekla – i jesam i nisam. Trebam sedam do osam sati sna da bih bila orna cijeli dan. Nemam popodnevnog odmora, a ne bih si ga mogla niti priuštiti. Zato mi je potreban dobar san. Dakle, jesam pospanko, ali zato da bih mogla nakon dobrog sna dobro funkcionirati.
Može li si ga svatko priuštiti, primjerice vaši radnici?
Cijena mu je ispod 600 kuna. Mislim da je jastuk takve kvalitete, koji je uz to i patentiran, zavrijedio tu cijenu. No ionako mislim da to nije preskupo s obzirom na kvalitetu.
Širite se na nova tržišta. Evo, nedavno ste bili u Rusiji. Koja vam je ondje ciljana klijentela – novopečeni bogataši kojih je Rusija puna ili mnogobrojne široke mase?
Snimila sam rusko tržište i vidjeli smo da ondje nemamo konkurenciju kvalitete. Neka zvuči prepotentno, ali nagrade to dokazuju – poduzeće Bernarda uvijek je korak ispred. Rusi imaju kvalitetne madrace, ali ne u tom segmentu u kojemu imamo mi. Ne idemo prodavati samo ruskim bogatašima. Istina, po cijeni jesmo za srednji i viši sloj. Rusko tržište nas može kupiti, ali opet ne može svatko. Budući da nemamo konkurenciju, svoje proizvode možemo dobro komercijalizirati. Ne samo u Rusiji. Bila sam i u Emiratima i tamo smo isto tako korak ispred.
Znači li to da bi neki šeik uskoro mogao u krevet s „Bernardom“?
Niti ondje nemamo konkurenciju, ali za sada sam se orijentirala na Zapadnu Europu i Rusiju.
U ovo doba kad gospodarski stručnjaci tvrde da je za Hrvatsku spas u izvozu, a poduzetnici vape za njim, vi bez problema izvozite većinu svojih proizvoda. Kako vam to uspijeva?
Još 1998. godine registrirali smo firmu i odmah počeli s izvozom. I dan-danas izvoz se kreće između 70 i 80 posto.
Lani je Bernarda ostvarila 70 – 80 posto izvoza
Gdje je priča o recesiji?
Recesija nam je naškodila na domaćem tržištu. Čujte, ako je 375 tisuća nezaposlenih, sigurno je da će ljudi prvo gledati da se snađu za kruh i režije.
Imate li podatke o lanjskoj dobiti?
Naravno – to nije tajna. Dobit nam je smanjena prvo zbog velikog povećanja režija, pa problema kod naplate… Imamo dosta sporova zbog nenaplaćenih potraživanja. Ali dobit će biti oko milijun kuna neto. To je sveukupno s izvozom.
Koliko je to postotaka manje u odnosu na predrecesijske godine?
Pa vjerujem oko 20 do 30 posto. To je ta domaća recesija koja nas tuče.
No istovremeno i zapošljavate ljude. Kako vam to uspijeva?
U roku dva-tri mjeseca zaposlili smo novih deset ljudi, sad ćemo opet zaposliti desetak. Sveukupno nas je oko 170 zaposlenih.
No ne znamo je li gora nezaposlenost ili rad bez plaća.
Toga kod nas nema. Plaće su redovite, svakog 15. u mjesecu i nikada se nije dogodilo da su kasnile u svih ovih 15 godina. Mislim da je neto prosjek sada oko 3500 kuna. Prema nekim statistikama, to je pet posto iznad hrvatskog prosjeka u našoj branši. Znate da se u našoj branši, a to su tekstilna i drvo-prerađivačka, stvari jako loše. S obzirom na to, moram biti ponosna na naše rezultate.
Javljamo se na sve natječaje za poticaje ako ostvarujemo uvjete
Kako je uopće biti žena u biznisu? Kako konkurirati dominantnim muškarcima kad, primjerice, krenemo od najbanalnijeg, žena ne može za isti posao dobiti istu plaću kao muški kolega. Jeste li vi ikada osjetili manu što ste žena?
Ne. Kao prvo, po prirodi sam jak karakter i svjesna sam da se moramo boriti u tom muškom svijetu. Prihvatit će vas onako kako se postavite. Bilo muškarci ili žene. Ako imate tim, ideje i ciljeve koje možete ostvariti, bit ćete cijenjeni. Biti korektan i pošten u poslu, znati da se dogovoreno mora sprovesti, mi je i moto, bez obzira je li to na papiru ili nije. Znači, pošten i fer odnos u poslu i tada možemo biti al pari.Evo, možda je malo neprimjereno da o tome pričam, ali baš sada sam imala jedno vrlo neugodno iskustvo u Moskvi. Poslovni me partner htio na neki način izigrati. Međutim, odmah sam to shvatila, nisam mu dopustila i sada sam ja u poziciji da postavljam uvjete i polagano ga izbacujem iz partnerstva. Radit ćemo, ali svatko za svoj račun. Uostalom, dužan mi je i novaca. No ako treba, spremna sam i raskinuti partnerstvo. Kad znaš što radiš i imaš svoj cilj, nema toga tko će, barem mene, izbaciti iz posla. Ali morate poznavate sebe, ljude oko sebe i posao koji radite. Ne možemo plivati i zamišljati što bi bilo kad bi bilo. Mora postojati odlučnost i korektnost. Mislim da su to osobine koje bi trebale krasiti svakog poduzetnika. Bez obzira na spol.
Nedavno ste krenuli i u turističke vode. Dok se svi „primiruju“, vi očigledno volite rizik?
Apartmane sam otvorila igrom slučaja. Trebali smo poslovni prostor za širenje posla pa smo tražili kredite. Dobili smo dva vrlo povoljna. Jedan sam uložila u kupovinu novog prostornog pogona u Nedeljancu i formirala tvrtku-kćer, a drugi dio kredita – budući da je zaista bio povoljan, uz 2,5 posto kamate – uložila sam u turizam.
Je li tajna koliki je bio ulog?
Mislim da je oko 800 tisuća eura.
Je li se isplatilo?
Budući da radimo, znači da jest. I to dobro radimo. Muči nas samo što je sezona kratka. Povezujemo se s agencijama od Moskve do Europske unije da bismo doveli turiste. Sad smo dvije godine radili punom parom i s obzirom na to da je to mlada firma, normalno je da joj treba dati vjetar u leđa. Ali ne brinem se. Uz dobru promociju sigurno će biti rezultata.
Nikada u životu nisam imala kućnu pomoćnicu
Netko mi je nedavno rekao da tvrtke valja osnivati sada, kad ih zbog situacije imamo vremena polako, „šetajući“ uhodavati, a ne da poslije moramo „trčati“?
Upravo tako. Recesija je moment kad svatko može zbrojiti svoje kockice, vidjeti na kojim je pozicijama te uočiti i popravljati slabe točke. Treba intenzivno krenuti na tržište. Jednako sam učinila i kad sam otvorila firmu 1998. godine. Ako se sjećate, mi smo i tada proživljavali – istina puno slabiju – ali krizu. Zatvarale su se mnoge tvrtke, a ja sam krenula u posao. Uložila sam sav svoj kapital u proizvodnju. Mala smo zemlja, 4,5 milijuna stanovnika. Imamo jako dobre resurse koje ne znamo iskoristiti. Naša šansa leži upravo u inovativnosti. Inovaciju pretvoriti u proizvodnju te kroz izvozne programe prodavati našu pamet. Svatko u svom segmentu. Imamo pametne ljude koji to mogu, ali to bi trebala prepoznati i država.
Ne smeta li vam to što je sve cetralizirano? Primjerice, na lokalnoj razini je dovoljno spomenuti primjer Gornjeg Kneginca i Ivanca koji kao male općine izvoze više nego cijele županije. No sama lokalna zajednica nema od toga nikakve koristi. Ne osjećate li da i od vašeg izvoza najmanje koristi imaju ovi ljudi koji rade ovdje, a najviše Zagreb?
Sigurno je da bi više novca išlo lokalnoj zajednici uz drukčiju gospodarsku politiku. Ali to je opet stvar politike u koju se ne mogu miješati niti sam kompetentna. Ali uvjerena sam da bi političari mogli puno pomoći. Političari bi valjda i na državnom i na lokalnom nivou trebali znati kako najbolje pomoći.
Ne ponašamo li se mi zapravo „maćehinski“ prema gospodarstvu, bez kojeg nema opstanka?
Upravo to. Previše smo se fokusirali na neki strah od Europske unije. Pa ne moramo imati strah. Ako smo pametni, polučit ćemo dobre stvari od EU, a s druge strane si moramo dati reda. Ako si ga sami ne znamo dati, EU će nam dati. Mora se poslovati prema zakonima. Treba ih primjenjivati. Naša je greška loše provođenje monetarne i porezne politike. Mislim da su nam porezi preveliki. Pogledajte, primjerice, Švicarsku – oni imaju PDV od osam posto, a mi 25 posto. Krajnji potrošač, kupovao on moj madrac ili kilogram šećera, plaća ga 25 posto skuplje od njegove cijene. Kad bismo stali na 10 ili 15 posto i školarcu je lako izračunati da bi sve pojeftinilo. Također bi trebalo stimulirati izvoznike.
Kako?
Kao prvo, euro bi trebao biti barem osam kuna.
Znači, i vi mislite da veliki, ako ne i najveći problem izvoza, je upravo precijenjenost kune?
Time bi se automatski smanjio uvozni lobi i puno bismo lakše distribuirali našu proizvodnju. Pa nikome se ne isplati kupovati vani ono što za isti novac može kupiti doma. Ako se kupuje domaće, logično je da se povećava proizvodnja. To je čista ekonomija. Imamo izvanredne resurse – poljoprivredne, turističke… Da jedna Hrvatska uvozi mrkvu i češnjak?! A sve je puno neobrađenih površina.
Natalitet je u Hrvatskoj lošiji nego ikad. Ako krevete Bernarda shvatimo doslovno kao raj za spavanje…
Mislim da dobro naspavan čovjek može u svemu, ponavljam svemu, biti aktivniji.
Poznato je da dobit svojih gospodarskih uspjeha nerijetko dijelite i s onima kojima je to potrebno. Poznati ste po humanitarnom radu?
Volim pomagati kad mislim da je potrebno. Ne biram jesu li u pitanju vjerske, sportske, zdravstvene udruge. Ili ljudima osobno. Svaki dan stiže paket molbi, ali jasno je da ne možemo pomoći svima. Zato izvršimo vlastitu procjenu i pomognemo. Ne samo u interesu lokalne zajednice, nego i šire. Evo, nedavno smo na molbu kninskog župnika poslali kamion robe. U Vukovaru smo opremili sigurnosnu kuću za zlostavljane žene…
Koliko traje vaš radni dan?
Pa, ne znam, 10, 12 sati.
Tvrtka kao niti vlasnica nikada se nisu našli na „sramotnim popisima“
Nevjerojatan mi je taj entuzijazam kojim zračite govoreći o svojim proizvodima. Kao početnik koji je na početku karijere dobio prvu nagradu u životu…
To je moj život. Ljubav prema firmi, prema ljudima koji u njoj rade, prema proizvodima. Kad napravimo novi proizvod, ne gledam ga kao izvor svoje dobiti, nego kao dobit firme. Novo rađanje. To je ono što vas vuče.
Za razliku od nekada mnogih uspješnih gospodarstvenika čije su adrese danas Remetinec ili koji svakodnevno, umjesto poduzeća, pohode sudska ročišta, Bernarda nikada nije imala takvih problema?
Sigurno da sam ponosna što se naše ime nikada nije našlo na nekim, nazovimo ih, „listama srama“. Znala sam da nemam razloga za brigu jer nema šanse da se pojavimo na nekoj od lista. Jednako sam ponosna kad znam da 16. u mjesecu mogu svakom radniku pogledati u oči jer mu je dan ranije, kao i proteklih 15 godina, sjela plaća. Meni je nezamislivo ga netko radi, a ja mu ne uplatim doprinose. Kako da ljudi rade bez plaće!? Ili da ja vozim neki skupi auto, a radnik nije dobio plaću? Prvo ću ispuniti svoje obaveze, a ako ostane, možda bude i za mene. Tako razmišljam. Nisam samo ja, pa ja. Nego smo tim. Sretna sam kad svaki mjesec isplatimo plaću. Kad znam da je dobavljačima plaćeno. Kad znam da je bankama, a dužna sam jako puno, rata kredita uredno sjela na račun. Jasno je da bez kredita ne možemo unatoč zadržanoj dobiti. Sve ove godine sav se novac uvijek nanovo ulaže i rješavaju se tekuće obaveze. Uz to i školujemo ljude putem raznih seminara. Također već drugu godinu imamo edukativne programe kada nam dolaze stručnjaci s raznih područja – psihologije, komunikologije…
Budući da, kako velite, niste uzeli niti lipu dobiti, znači li to da živite od svoje plaće?
Točno tako. Dobivam plaću.
Budući da kažete da su ljudi najveći kapital, znači ipak ste bogati?
Neizmjerno. Uvijek sam nastojala da budemo kao jedna familija. Još uvijek se brinem za ljude na bolovanju, odem u pogon vidjeti je li sve u redu, pitam ih kako su… Kod nas svaki radnik ima ime i prezime, nije broj. Unatoč krizi svake godine imamo zajedničke izlete, dijelimo dječje darove za Božić, radnicima uskrsnice, božićnice, za Osmi mart smo podijelili znakove pažnje. Živim za Bernardu, ali osjećam da i moji ljudi isto tako. Evo, neki dan sam se vratila iz Moskve, na brzinu raspakirala kofere, strpala rublje u perilicu i došla u firmu.
A kućna pomoćnica?
Koja kućna pomoćnica? Nikada ju u životu nisam imala. Da znate kolika me hrpa sutra čeka za peglanje…
Bernarda Cecelja dobila je bezbroj nagrada. Niti jedna ZG Ambijenta nije održana bez da je primila nekoliko nagrada. Nagrade je primila za gotovo sve kategorije u gospodarstvu. Bila je poduzetnica godine, poduzetnik godine, dobila nagradu za inovacije u zemlji i inozemstvu… Bernarda je još 2003. godine dobila ISO certifikat kad ga je u Hrvatskoj imalo samo 3,5 posto tvrtki.
Približavaju se lokalni izbori. Iako jako sporo i gotovo isforsirano, raste trend žena u politici. Stranke se obično, u pokušaju dokazivanja vlastite demokratičnosti, trude staviti barem neku ženu na listu. Obično paze da to bude netko uspješan. Je li vas tko pokušao pridobiti za kandidaturu?
Jesam, bila sam pozivana. Ali nikada se nisam htjela miješati u politiku. Previše volim ovo što radim i jako sam vezana za svoju firmu, a mislim da bi mi tu politika čak mogla odmoći. Nikada se ne bih kandidirala. Volim svoj mir. Mislim da smo moji suradnici i ja postigli izvanredne poslovne rezultate i to ne bih mijenjala ni za kakvu političku funkciju.
Izvor:
Foto:
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
Beauty centar “Čarolija” u Varaždinu i 7Plus Regionalni tjednik daruje dva puta jedan poklon bon. Riječ je o mezo liftu...
