Piše: Siniša Golub, ravnatelj Međimurske prirode – Javne ustanove za zaštitu prirode

Kad je u travnju 2006. godine okončan projekt vraćanja mlina na Muru kod Svetog Martina na Muri, ubrzo se pokazalo što znači zaborav vještine upravljanja nečim što je prije stotinjak godina bilo tako uobičajeno u Međimurju. Naime, već nekoliko tjedana nakon svečanog otvorenja upriličenog 22. travnja 2006. godine, pokazalo se da se prilikom „montaže“ plovećeg mlina uz obalu Mure zaboravilo na to da mlin mora „kak raca plavati po Muri“.

Umjesto toga, mlin je bio prečvrsto zauzdan za obalu i prvi trupac koji je donijela rijeka zabio se direkt u mlinsko kolo. Sve otad, mlinsko kolo i unutarnji mehanizam mlina nisu u simetriji, pa jedini mlin na nekoj nizinskoj rijeci u Hrvatskoj ne može obavljati svoju primarnu zadaću. Sve zbog izgubljene vještine mlinarskog rada i mlinareve svakodnevne rutine, vještine koja je naprosto zaboravljena u periodu od postojanja zadnjeg starog mlina na Muri i ovog novopostavljenog.

Tako je i s čakovečkim Perivojem Zrinski. Nakon perioda koji se danas prikazuje kao slavna era njegovanja „central parka“, od dolaska gđe. Kate Bičak u Čakovec 1966. godine, preko službene zaštite 1975. godine, pa do odlaska gđe. Bičak u zasluženu mirovinu sredinom 1990-ih, nakon – dakle – tog slavnog perioda pa do 2007. godine, oko Perivoja se nisu kreirale vizije i pogledi u budućnost. Naravno, cijelo se vrijeme radilo na redovnom održavanju Perivoja, tu nema dvojbe, a svoj pečat najviše je otisnula gđa. Željka Posavec iz ČAKOM-a. No, s današnje perspektive je jasno vidljivo kako nije bilo proaktivnog promišljanja o budućnosti Perivoja, jer Hrvatska i Međimurje imali su druge (poslijeratne) prioritete. Povrh toga, u naše su se živote polako uvukle i klimatske promjene, te počele ozbiljno načinjati zdravlje starca zvanog Perivoj Zrinski.

Još je pokojni gradonačelnik Branko Šalamon u svojem posljednjem mandatu (2009.-2013. godine) želio pokrenuti mehanizam obnove. Ali, ponuđena cijena samo za projektnu dokumentaciju, dakle bez da se u zemlju zapikne prva lopata, tada je bila daleko veća negoli je to trenutak ekonomske krize dozvoljavao. Podsjetimo: Perivoj se ne može obnavljati kako se kome ćeifne, jer je od 1975. zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Stabla se ne mogu stihijski rušiti, ali niti saditi. Osim kad naiđe orkanska oluja kakva je Perivoj zadesila 2005. godine. Tada priroda sama selektira i ruši ono što je dotrajalo i tada nikakvi projekti rušenja nisu potrebni. Ali, čak se niti nakon prirodne nepogode ne može pristupiti sadnji bez projekata i ishođenih dozvola na temelju tih projekata. Sviđalo se to nama ili ne, takvi su zakoni i propisi.

Ponovimo, dakle: od sredine 1990-ih godina pa do 2008. nije bilo jasno artikuliranih prijedloga oko budućnosti Perivoja, njegova izgleda ili novih sadržaja kakve traži život u 21. stoljeću. Sporadično su se tek javljale inicijative oko konzerviranja kultne „stare gacije“ koja je generacijama gradske djece i mladeži bila omiljeno mjesto i scenografija prvih ljubavi ili prvih bračnih trenutaka. Sve ostale radnje u Perivoju bile su dio redovnog održavanja zelenila i uklanjanje onoga što je dotrajalo ili bivalo skrhano olujama.

Klimatske promjene

Nitko ne niječe da čakovečki Perivoj treba pomladiti novim sadnicama stabala i grmlja. Ako želimo da Perivoj Zrinski zadrži status zaštićenog spomenika parkovne arhitekture (SPA), to treba činiti planski. Da, baš zbog klimatskih promjena u Perivoju treba zasaditi nova stabla i grmlje, zavičajno, autohtono bilje, otpornije na vremenske nedaće novog vijeka, za razliku, primjerice, od nekih crnogoričnih vrsta koje su se trendovski sadile diljem Hrvatske i ondašnje Jugoslavije tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, a koje se danas pokazuju kao izrazito loše rješenje. Zorni primjer toga je američki borovac (lat. Pinus strobus) koji rikava i na matičnom kontinentu Sjeverne Amerike, a šumari o njegovoj sadnji diljem Hrvatske glasno govore kao o jednom od najvećih promašaja hrvatskog šumarstva.

Proces planiranja i sadnje traje, ali ništa vrijedno ne postiže se preko noći. Ako želimo da Perivoj Zrinski zadrži status SPA, ne treba ga pretvarati u park-šumu. Iako je i ta kategorija legitimna i opisana u hrvatskom Zakonu o zaštiti prirode, uz čakovečki Stari grad ipak bolje pristaje spomenik parkovne arhitekture.

Prijepori generacija

Ne mogu se oteti dojmu da su sada, kad je konačno počeo projekt djelomične revitalizacije Perivoja prema Studiji cjelovite obnove, najglasniji oni pojedinci tj. pripadnici generacija koje su svojim zalaganjem odnosno činjenjem mogle pokrenuti stvar s mrtve točke već u periodu od umirovljenja Kate Bičak pa do činjeničnog pokretanja aktivnosti nakon 2007. godine odnosno nakon početka operativnog djelovanja Javne ustanove Međimurska priroda. Istina, sada već bivši gradonačelnik Stjepan Kovač nije uključio javnost prilikom procesa planiranja obnove, ali to ne znači da projektna dokumentacija obnove nije izrađena sukladno trendovima u oblikovanju spomenika parkovne arhitekture, kao ni da zainteresirana javnost nije mogla ostvariti pravo na pristup informacijama. Ovdje uopće ne branim sada već bivše gradske oce ili njihove stručne službe, jer sam ih osobno upozoravao da u proces moraju uključiti sve dionike i o tome (srećom!) postoji digitalni trag.

Ali uz malo truda i upornosti, do svih se javnih dokumenata moglo doći. Potreban je, doduše, drukčiji pristup od onog na društvenim mrežama gdje je dovoljno samo „kenjkati“, no takav pristup zainteresirana javnost nije učinila. Nego se sad, kad je projekt obnove financiran iz EU fonda već počeo, javljaju prijepori između generacije koja nije činila ništa na obnovi i  generacije koja je započela s prvom fazom obnove čakovečkog Perivoja Zrinski. Ti su prijepori dobra stvar za lokalnu demokraciju, bez daljnjega. Ali nisu dobri za Perivoj u cjelini, za sigurnost osoba koje parkom prolaze svakodnevno i za poštovanje suvremene struke. Ispada da je Kata Bičak sa svojom ekipom znala sve o čakovečkom Perivoju, a današnji stručnjaci pojma nemaju, posebno zato jer većina njih nije iz Čakovca. A svima bi nam na srcu i pameti trebala biti dobrobit Perivoja Zrinski, dugoročna i ekološki održiva.

Struka koja je definirala projekt cjelovite obnove je ipak struka, a ne „ekipica“ s društvene mreže koja smatra da ima pravo na svoju viziju parka koja bi valjda trebala biti status quo. Ponavljam, demokracija je odlična stvar, ali budućnost Perivoja Zrinski ipak ovisi o mnogo, mnogo više odrednica negoli su tek želje malobrojnih građana.

Da zaključim. Ponovna slava i idealni izgled čakovečkog Perivoja Zrinski ovisi o mnogim odrednicama i svatko dobronamjeran sagledat će ih sve i iz kutova svih dionika. Pristup u kojem će svaka zainteresirana strana samo zastupati svoju priču kao jedinu ispravnu neće Perivoj učiniti nimalo boljim. Vještine koje su se izgubile teško je nadoknaditi, ali negdje treba početi. Možda bi obnova čakovečkog parka mogla započeti i sadnjom zelenila u širem pojasu Grada, pa da se za početak vrane izmjeste na nova staništa i tako omoguće parku da ponovne prodiše u krošnjama. Za koji se god pristup odlučili, pile i lopate neizbježan su alat u tom procesu.

Suradničko vijeće za Perivoj Zrinski

Kao ravnatelj Javne ustanove za zaštitu prirode, novoj gradonačelnici Čakovca, gđi. Ljerki Cividini predložit ću osnivanje radnog tijela odnosno Suradničkog vijeća za Perivoj Zrinski. Neka to tijelo, povrh svih drugih tijela po službenoj dužnosti, bude stalni odbor koji će redovno davati konstruktivne prijedloge, pa i nadzirati provođenje EU projekta „EcoBridge“. Neka bude sastavljeno od predstavnika svih dionika kojima je Perivoj Zrinski na srcu i u opisu radnih zadataka. Suradničko vijeće mora biti operativno, za zaštićeno područje kakvo je Perivoj Zrinski sastavljeno od najviše sedam službenih članova. Uvjeren sam da će kolegica Cividini i u tom segmentu napraviti iskorak kakve Međimurje čini u mnogim pitanjima i tako bude primjer ostatku Hrvatske.

Iz građanske inicijative u udrugu građana

Bilo bi idealno da se građanska inicijativa „Park je naš, a ne samo vaš!“ registrira kao udruga građana, pa da Grad Čakovec dobije još jednog ozbiljnog partnera i dionika u promišljanju budućeg izgleda Perivoja Zrinski. Građanska inicijativa je sasvim legitimna, ali za partnerstvo, pa i suodgovornost za donesene odluke, potrebna je pravna osobnost dionika. Tako bi i članovi civilne inicijative mogli biti dionik u kreiranju novih vizura Perivoja, ali i odgovorni kad dođe – primjerice – do štete na osobama ili imovini u Perivoju uzrokovanoj nepravodobnim rušenjem dotrajalih stabala. Starija generacija članova te udruge mogla bi također pomoći u detektiranju lokacije na kojoj su pohranjeni famozni i navodno kvalitetni „Kanijevi projekti“ obnove Perivoja i sva ostala dokumentacija iz slavne prošlosti parka, jer ista nije javno dostupna baš zbog činjenice što nitko, ali baš nitko ne zna gdje je trenutno pohranjena.