Putopis je obolio od podmukle, smrtonosne bolesti: dosadan je. Tako vele organizatori Regionalnog natječaja „Spasimo putopis“ iz Novog Sada.

Teško je procijeniti koliko su uspjeli u tome naumu spašavanja putopisa, ali Ivan Kutnjak svojom je novom knjigom Od lapora do prapora svakako ponudio putopise koji nisu dosadni, kao i barem jedan od recepata kako putopis – spasiti.

Nasreću, prepoznali su to već članovi stručnog povjerenstva jedine prave nacionalne putopisne smotre, Natječaja za hrvatski književni putopis, koji se već 13 godina održava u okviru Danā Franje Horvata Kiša u Loboru, u organizaciji istoimene tamošnje udruge i Kajkavskog spravišča iz Zagreba, a gdje su četiri Kutnjakova putopisa (od sedam koliko ih je u knjizi) dosad već bila nagrađena.

U Loboru 2008. godine (slijeva nadesno): prof. dr. sc. Joža Skok, književnik Jozo Vrkić (obojica nažalost već pokojna), zatim mr. sc. Ivan Kutnjak, pjesnikinja Zdenka Maltar, glumac Dubravko Sidor i dr. sc. Ivo Kalinski

Doista, naporno se već, uvijek i iznovice, čuditi (pa brzo zaćoriti) nad hrvatskim putopisima u kojima autori i autorice umilno i ekstatično poetiziraju prirodne ljepote proputovanih predjela, pripadnu kulturnu i povijesnu baštinu, simpatične osobitosti „naših ljudi i krajeva“, poljoprivrednu proizvodnju te gastronomsku i napose enološku ponudu njihovu. Kao da žive u 19. stoljeću (autori, ne poljoprivrednici), a ne u stoljeću koje je naslijedilo 20., ono koje je dekonstruiralo sve vrste tekstova; osim, očito, hrvatskog putopisa.

Kutnjak stoga u svojim putopisima nudi nešto sasvim drugačije, za mnoge – čak i šokantno.

Pa i sâm lijepo kaže, već u prvom putopisu, „Woodooderine“: Što je hrvatski putopis danas – kada se književni rodovi i vrste zatvaraju u svoje obore: političke, svjetonazorske, generacijske, razlogaške i bezrazlogovske, post- i prethodničke, mogulske i arhijerejske, iseljeničke i useljeničke s pogledom na bostan, utamničene u kavezima izdavača i davitelja preprodavača, hrvatski putopis kao spasonosna, univerzalna farmakološka formula za kolabiralo truplo tiskane riječi u Hrvata. Dok se intimna drama velike podravske i hrvatske književne ličnosti uvodi u kanalice šarlatanske suvremene kratke proze kao anagram jedne sveopće izgubljenosti i kraha teksta na dnu čovjekova mozga. Veliki pisci hrvatski!? Ma koji? Gdje?

(Ne znam, valjda su pozaspali „po dragomu kraju“.)

Oda Gradu Rudara

Kada bi Kutnjak bio kalkulant, jedan od mnogih naših književnih opsjenara, onda bi knjigu otvorio (a ne ga stavio potkraj) naslovnim putopisom, britkom odom Murskom Središću, Gradu Rudara. Udivljeni čitatelj rekao bi da je to sjajno, pregnantno, lucidno te ispisano upravo krležijanskim rečenicama. I jest. I taj je putopis iskorak. Ali potom bi se čitatelj zbunio onime što slijedi, jer taj je putopis tek „konzervativnija“ iznimka. Svi ostali znatnije odskaču od svega dosad viđenog i čitanog u ovom žanru u nas. Rečenice, naime, drugdje nisu krležijanske, nego bi se mogle nazvati – joyceovskima. Pristup je daleko od retrospektivnog, nego je introspektivan; nije sinoptički, nego temeljito poetiziran, prepušten gotovo hipnagogičkom nizanju jezično-semantičkih asocijacija, ponajviše na verboludističkoj i grafostilističkoj ravni. Dakle: Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja – poznata je sintagma Gustava Renéa Hockea, a ovdje je itekako primjenjiva.

Takav je pristup u Kutnjaka otprije poznat iz njegovih vrhunskih (u prvom redu kajkavskih) pjesama. No pjesma, ma koliko slobodno formirana bila, ima svoja nužna (formalna) ograničenja; ne može teći kao proza, dok Kutnjakovi putopisi čine upravo to: teku strujom svijesti, tokom svijesti. To su putopisi strujosvijesti, ili: strujopisi putosvijesti.

Začudni efekti

Nije se lako probijati kroz tu struju i tu svijest, kroz taj put i taj opis. Neki efekti izmiču razumijevanju, tumačenju. Neki su, naravno, uspjeliji, neki manje (no tako je, što god tko rekao, i u Uliksu). Vrijedi izdvojiti neke signifikantne. Npr.: nad morjem… Nadrljanskim; Litrano; rekup(l)eracijâ; Svetskoga (k)Uma; Okoli šijeka zvuzlan; sa štreke čamac-capajebo; zemlje vid; dok je kardinal iz Pribića bio više laik (od: lajkati, lajkam; fase bugh) nego klerik.

Istovremeno, neki: Proizvode svašta – od „šprica“ goričnih, cerada kamionskih, ventila za becikline, drotora za rotore, žlebekof za kroveke i krovurde, športskih dvorani i olimpiskih medajli, lovačkih kapelici, narodnih festivalof, šatelitskih anteni, pa onda valda i šatelitof na koje se morebiti one priheftati imajo, špricerof na lešo pa do vinskih i literarnih sejmof tj. mesapof tj. knig tj. pablik akacij, izvornih pučkih popefki i psalmof, pa do kožnih jakni. Osim onih od vepra. A mortik i to. Nigdar se ne zna.

Osobno mi je pak najdojmljiviji kratak no beskrajno inventivan štos da Zvonko Kovač dijeli Part-ljičevu sudbinu. Prezime slovenskoga komediografa nije greškom razdvojeno crticom (sad se to zove spojnica, iako je ovdje razdvojnica!), jer part na engleskom znači dio, pa se, je li, dijeli (ne samo prezime nego i sudbina).

Zahtjevni tekstovi

Mnogom dijelu čitateljstva ovi će putopisi djelovati neshvatljivo, razuzdano, nedokučivo, ali oni to i žele biti: laporni, a nekima oblaporni, praporni, a mnogima prijeporni. No tko je ikad rekao da književnost ne smije biti zahtjevna, zbunjujuća, kompleksna, hermetična, zakučasta? Mato Lovrak? Sigurno, ali književnost se ne piše samo za djecu, a niti samo za one kojima je najveći intelektualni domet Život na vagi ili ono što marljiva Kornelija posadi što u vrtu, što u vazi. Kutnjakovi putopisi su, prije svega, (iz)vrsni književni izazov. Napokon – Bogu hvala!

Reknimo i to da je knjiga lijepo opremljena, moderno, baš modernistički, tako da je naslov na koricama potpuno nečitljiv, a što se, očito, i htjelo (treba cijeniti dosljednost). Ima točno 100 stranica finog tiska (srećom) velikih slova čitljivog fonta i dostatnog proreda. Na međunaslovnici svakog putopisa počinje teći prva rečenica, a onda se naprasno prekida, taman da te zbuni, što također nalazim zgodnim. O, da – nije dosadno!

Na klapni piše da se svojim loborskim (zapravo: nacionalnim) putopisnim nagradama autor svrstao uz bok najuspješnijih suvremenih hrvatskih putopisaca, pa se neke od njih i poimence navodi. Mislim da bi se navedeni, vice versa, mogli barem jednakomjerno pohvaliti što su se svrstali uz bok Kutnjakov, pa eto, ovime sa zadovoljstvom pružam osobni primjer/prinos tomu.

Pjesnik i znanstvenik

Mr. sc. Ivan Kutnjak rođen je 1941. u Žabniku. Studirao je na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je u OŠ Ivana Gorana Kovačića, Srednjoj tehničkoj školi i Graditeljskoj školi te na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu. Od 1995. do 2000. bio je pročelnik za kulturu Međimurske županije.

Književne radove objavljuje još od 1964. godine, a u posljednjih 30-ak godina jedan je od najnagrađivanijih te u antologijama najzastupljenijih kajkavskih pjesnika (no piše i na standardu i na čakavštini). Višestruko je nagrađivan i za putopise. Potpisuje osam pjesničkih zbirki te knjigu eseja, studija i kritika. Bavi se i stručnim radom, te je objavio antologije Zercalo horvatsko: hrvatski kajkavski pjesmotvor osamdesetih (Varaždinsko književno društvo, 1999.) i Kajkavski peterolisni capriccio (Kajkavsko spravišče, 2011.).
Živi i stvara u Svetom Jurju na Bregu (Lopatinec – Dragoslavec). (ap)